Neovisno o trenutačnom – relativno solidnom – rejtingu u anketama, o snazi brenda i o činjenici da je SDP uvjerljivo najjača opozicijska stranka, Siniša Hajdaš Dončić preuzeo je prošle subote pogubljenu, bezidejnu i ruiniranu stranku, u kojoj i dalje postoji ozbiljan potencijal za unutrašnje sukobe, to jest za bavljenje sobom. O tome donekle svjedoče i brojevi: glasalo je blizu osam od dvadesetak hiljada članova, što je, primjerice, dva i pol puta manji odziv nego 2016. kad su se natjecali Zoran Milanović i Zlatko Komadina, a Hajdaš Dončić dobio je u drugom krugu oko 4500 glasova, dok je za njegova protukandidata Zorana Paunovića, gradonačelnika Makarske, glasalo oko 3500 članova.

Pobjedu vodećeg zagorskog SDP-ovca ne može se, dakle, okarakterizirati uvjerljivom, naročito kad se uzme u obzir da je Paunović više-manje nepoznat na nacionalnoj razini i da je član SDP-a svega pet godina, gotovo četverostruko kraće od Hajdaša Dončića. Osim toga, u sedamnaesteročlano Predsjedništvo SDP-a izabrano je najmanje petero ljudi koji su, blago rečeno, suzdržani prema novom šefu stranke – Tonino Picula, Zlatko Komadina, Ranko Ostojić, Marija Lugarić i Sabina Glasovac. Novom šefu trebat će dosta umijeća i strpljivosti da ta suzdržanost ne preraste u aktivno suprotstavljanje. I još: o stanju u SDP-u dosta govori podatak da su od petero kandidata u drugi krug ušla dvojica koji su se najškrtije izjašnjavali o tome što bi SDP trebao biti u budućnosti, odnosno dvojica koji su se u kampanji najobilatije služili maglovitim općenitostima te maksimalno izbjegavali konfrontaciju i polemične tonove.

"Teren, teren i teren", ponavljao je politički strastveni, ali nekarizmatični Hajdaš Dončić mantru za koju je ispravno pretpostavio da je članstvo želi čuti, i najavio: "Provodit ću 90 posto vremena na terenu, a 10 posto u Saboru i na Iblerovu trgu." Na stranu to što ni autor ovog obećanja ne vjeruje u svoje riječi, no čak kad bi njegova najava i bila ostvariva, radilo bi se o pogrešnom shvaćanju vlastite političke uloge. Hajdaš Dončić, uostalom, prima – sad već jako dobru – plaću na račun toga što je parlamentarni zastupnik: zar zauzvrat kani provoditi pet posto svog radnog vremena u Saboru? Ako zanemarimo i te formalne i zdravorazumske momente, ostaje nejasno što će predsjednik SDP-a raditi na tom opjevanom "terenu". Što će govoriti članovima i simpatizerima? Što će biti novo u politici SDP-a, što će uopće biti politika SDP-a?

To se, rekosmo, baš i nije moglo saznati iz istupa Hajdaša Dončića u unutarstranačkoj kampanji. Saznali smo da će staviti naglasak na "lijeve ekonomske politike", da će se zalagati za javno dostupno zdravstvo i obrazovanje te priuštivo stanovanje, da će zagovarati antifašizam, ljudska i manjinska prava, posebno prava žena i radnika... Što je u tome novo u odnosu na ono što je proklamirano u protekle četiri godine, ako ne i duže? Što su to konkretno "lijeve ekonomske politike" i kako se misli ostvariti ta mutnjikava fraza? Što mu se podrazumijeva pod "antifašizmom" u današnjem vremenu: je li to protokolarno obilježavanje poneke godišnjice iz NOB-a čiji je smisao u podilaženju dijelu vremešnijih birača, ili je to beskompromisno i stalno suprotstavljanje revizionističkim tendencijama te relativizaciji ustaškog režima, ili bi moderni antifašizam, na primjer, trebao biti borba protiv populističkog brisanja granice između dobra i zla, između istine i laži inspirirane predrasudama spram čitavih kolektiviteta?

Hajdaš Dončić nije praktički ništa rekao o dvama vrlo važnim i aktualnim tematskim područjima: o intenzivnom naoružavanju i općenitom jačanju vojske, uključujući i odmrzavanje obaveznog vojnog roka, te o odnosu prema sve većem broju radnika iz dalekih zemalja i drukčijih kultura. SDP već godinama nema nikoga tko bi kompetentno i suvislo govorio o obrambenoj i sigurnosnoj politici. Kao da su prepustili da se time u njihovo ime bavi predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Zoran Milanović. Novi šef SDP-a ne pokazuje namjeru da promijeni tu situaciju. Što se tiče stranih radnika, SDP nema ideju kako bi se država i društvo trebali postaviti prema ljudima koji su očigledno potrebni hrvatskoj ekonomiji. Ta tema prepuštena je desnici, tržišnoj stihiji i kaosu koji je rijetkima veoma isplativ. Novoizabrani predsjednik nije kazao ništa ni o ključnom pitanju SDP-ova strateškog pozicioniranja u ideološkom spektru, a to je stav prema platformi Možemo! Hoće li SDP otići ulijevo i pokušati uzeti dio glasova stranci Tomislava Tomaševića i Sandre Benčić ili će se pomaknuti prema centru i nastojati ondje privući nove birače, pa s Možemo! graditi neki oblik savezništva? I jedno i drugo legitimna je politička odluka, ali ne može se istovremeno i jedno i drugo, niti se može bez ikakve odluke, odnosno može se, no to onda znači odustajanje od ozbiljne politike.

Može biti da Siniša Hajdaš Dončić ima spremne odgovore na sva pitanja postavljena u ovome tekstu i možda će nas ugodno iznenaditi inventivnim rješenjima koja će ponuditi, ali u ovom času nije moguće razabrati što je izabrao SDP odabravši Hajdaša Dončića. Zasad se najbližom čini ocjena da slijedi nastavak političkog plutanja i inercije, a to je scenarij koji se poklapa s interesima HDZ-a.