Na alternativnoj glazbenoj sceni u Hrvatskoj nema mnogo onih koji pokušavaju živjeti isključivo od glazbe. Zagrebačka glazbenica i kantautorica Sara Renar jedna je od njih. Nakon pet objavljenih albuma i gotovo deset godina bavljenja glazbom, uoči korona-krize bila je spremna na podizanje ljestvice na svim nivoima svoje glazbene karijere. Razgovaramo o nedavno održanom FB live stream koncert u sklopu programa Začarana Močvara, prekinutoj turneji, novom singlu ‘Šuti i pjevaj’, potpisivanju ugovora s Croatia Recordsom, ali i o načinima na koje se nosi sa životom u karanteni.
Nastup u sklopu Začarane Močvare bio je tehnički pomno pripremljen, zvuk gotovo besprijekoran. Bio je to zasigurno i najgledaniji live stream koncert od početka karantene, 45-minutni nastup pratilo je nešto manje od 200 ljudi. Od publike, ali i vas pred kamerama, dao se osjetiti silan emocionalni naboj i adrenalin. Kakav je bio osjećaj ne vidjeti publiku za koju svirate, tek slutiti njihovu virtualnu pozornost?
Dva dana sam pokušavala natjerati svoj mobitel da prihvati zvuk iz miksete kao input, na kraju je proradilo, ali iz izlaza iz miksete za slušalice… Slikovit prikaz zašto je kapitalizam osuđen na propast: pametni telefoni kao mogu sve, ali samo ako kupiš sedam adaptera i konvertera. Inače, i dalje tvrdim da je live stream slaba utjeha u odnosu na koncert uživo, ali činjenica jest da nam je nastup u sklopu programa Začarana Močvara bio katarzično iskustvo. A možda i to nije tako čudno. Potpuno bismo uvenuli da ne sviramo, jako mi je drago da je bar dio te energije prenesen publici, bez obzira na posredstvo ekrana i latenciju. I moram pohvaliti inicijativu Močvare što su omogućili platformu za donacije publike.
Kronični žulj
Prije proglašenja mjera karantene vi i klavijaturist Zdeslav Klarić bili ste se na turneji, posljednji koncert odsvirali ste 14. ožujka u Makarskoj i nakon toga je sve stalo. Kako ste doživjeli to prisilno spuštanje i činjenicu da sve što mjesecima pripremate morate staviti na pauzu?
Bilo je suludo. U prvoj polovici ožujka život u Dalmaciji odvijao se posve normalno i u potpunom raskoraku s onim što smo čitali svaki dan u vijestima: svako jutro dočekali bi nas nova odluka o mjerama opreza Stožera i novi mail o otkazanom angažmanu, da bismo se na kraju turneje vratili u Zagreb svjesni da smo ostali bez ikakvih prihoda barem do ljeta. Bili smo gladni svirke i stigli još, kasnije će se pokazati, samo tri dana prije potresa u Zagrebu snimiti live EP na krovu moje zgrade. Od tada gledam u prazninu.
Jedna ste od rijetkih domaćih kantautorica koje su glazbu izabrale kao profesiju i posao s punim radnim vremenom. I baš kad se činilo da ste spremni na podizanje ljestvice, dogodila se epidemija koronavirusa. Koje ste sve planove morali staviti na čekanje?
Bavljenje umjetnošću, kao i svaki prekarni posao, nosi financijski plodnija i mršavija razdoblja i u tom smislu traži priličnu mentalnu snagu. A tu je i ta stalno lagano prisutna društvena stigma da nisi od praktične koristi. Priznajem da me jako bila počela umarati situacija u kojoj su prihodi najčešće obrnuto proporcionalni kvaliteti glazbe koju radim… Kako bih bez kompromisa u samoj glazbi preživjela na tržištu, plan je stoga bio ove godine izdati album i to tako da se izdaje po jedan video mjesečno za svaku pjesmu te proširiti sastav na trio za velike festivale. U međuvremenu se kontekst iz temelja promijenio: festivali su do daljnjeg stopirani, a i upitno je koliko ima smisla forsirati predkrizne planove u novonastaloj situaciji.
Na osmomartovskom Noćnom maršu izveli ste novi singl, pjesmu ‘Šuti i pjevaj’ koja stihovima jasno izražava vaš otpor donedavno opipljivoj nejednakosti žena u društvu, ali i na glazbenoj sceni. Možete li se sjetiti atmosfere i potrebe iz kojih je nastala ova pjesma?
Žene su, povijesno gledano, tek nedavno dobile pravo glasa i tek nedavno uopće uvrštene u definiciju čovjeka, tako da ne čudi da je seksizam i dalje vrlo prisutan u našem društvu. Nekad je vrlo eksplicitan i grub, nekad vrlo suptilan, gotovo ‘dobronamjeran’. Niz je takvih primjera. Pred koju godinu smo imali neke radove u stanu, i bez obzira na to što sam ja kontaktirala firmu, napravila nacrte i objasnila problem, majstor je u prvo vrijeme uporno izbjegavao moj pogled i razgovarao s mojim partnerom. Moj partner je humanističke naobrazbe i nikad se nije pretjerano bavio praktičnim popravcima, ali ga sama činjenica da je muško u očima majstora kvalificira više od mene s arhitektonskom diplomom, da razgovara o popravku rolete. Majstor pritom nije sigurno svjesno mislio ništa loše i uspjeli smo kroz neko vrijeme uspostaviti normalnu komunikaciju, ali to su te situacije koje ti cijeli život naprosto oduzimaju više energije nego što bi trebalo. Naslušala sam se kojekakvih predrasuda na početku karijere: podrazumijeva se da tvoji muški kolege voze automobil na turneje, podrazumijeva se da zgodna žena ne može biti autorica pjesme, podrazumijeva se da ta ista žena ne zna složiti kablove na stageu, namjestiti zvuk, koristiti glazbeni software. Ženu će mediji pitati kako kombinira karijeru i obitelj, muškarac nikad neće dobiti takvo pitanje jer se podrazumijeva tko pokriva kućanski rad. Kao žena strahovito puno vremena provodiš dokazujući da si punopravno i jednakovrijedno ljudsko biće – iz tog kroničnog žulja je nastala ova pjesma.
Godinama ste albume izdavali za Aquarius Records, nedavno ste potpisali za najvećeg domaćeg izdavača Croatia Records, no to vas nije spriječilo da cijelu diskografiju stavite na Bandcamp. Na dijelu nezavisne scene vlada uvjerenje da je u okrilju velikih diskografskih kuća u nas nemoguće raditi slobodno i bez kompromisa. Zašto je vaš primjer drugačiji?
Stavila sam kompletnu digitalnu diskografiju na Bandcamp u dogovoru s izdavačem: s obzirom na potpuno stopiranje koncertne aktivnosti dobro mi sada dođe bilo kakav neposredni cash flow, a obračun izdavačima s njihovim udjelima dostavljam kvartalno. A i ako ikad opet krene međunarodni booking, nije loše da mi je sva glazba dostupna na jednoj platformi koju ja kontroliram. Da se razumijemo, jako sam kritična oko načina funkcioniranja glazbenog izdavaštva u Hrvata, ali što se tiče uvjerenja da je nemoguće u okrilju velike diskografske kuće raditi slobodno i bez kompromisa – to su priče za malu djecu i najčešće dolaze od ljudi koji od glazbe ne žive. Glazbu shvaćam ozbiljno, to je posao u koji treba ulagati vrijeme i novac i baš zato da bih se mogla beskompromisno fokusirati na samu suštinu i da se ne raspršim u sve popratne djelatnosti, treba mi partner u tome. Nikad nisam dobila prigovor u kreativnom smislu: uostalom, ako ste potpisali ugovor sa mnom, ne očekujete valjda narodnjake.
Na hrvatskoj i regionalnoj sceni u posljednjih deset godina pojavio se niz kantautorica i potpuno ženskih bendova. Umjetnička produkcija je polje snažne emancipacije i osnaživanja žena. Što vama znače vaše kolegice?
Kolegice sa scene su mi velika podrška i inspiracija. Kao žene u izvedbenim umjetnostima i žene u društvu dijelimo zajedničko iskustvo, izazove i frustracije i dobro je što smo sve više medijski prisutne. Trebamo ponavljati jedne te iste odgovore na jedna te ista pitanja sve dok ne bude više potrebe da se ta pitanja uopće postavljaju. Uz to, prisutnost jakih žena na sceni osnažuje buduće generacije: svaka od nas posredno ili neposredno ohrabruje barem jednu djevojčicu da uzme u ruke mikrofon, instrument, produkcijski softver ili bilo kakav ‘netipičan’ alat.
Naslušala sam se kojekakvih predrasuda na početku karijere: podrazumijeva se da tvoji muški kolege voze automobil na turneje, podrazumijeva se da zgodna žena ne može biti autorica pjesme, da ta ista žena ne zna složiti kablove na stageu, namjestiti zvuk…
Uzbudljivo razdoblje
Bavljenje umjetnošću je privilegija, toga ste u svojim javnim istupima prilično svjesni. No koje su bile vaše bitke, važne da se ohrabrite staviti kartu isključivo na glazbu?
Nakon drugog albuma je eksponencijalno porasla učestalost poziva za nastupe, suradnje, gostovanja i medijska pojavljivanja. Paralelno sam radila prilično naporan i odgovoran posao kao arhitektica i u jednom trenutku je postalo nemoguće balansirati obje strane života, posao i glazbu, bez da nešto pati. Svakako je to što sam osvojila Porina bio katalizator, ali i bez te nagrade odvažila bih se na isti korak. Naravno, velika je stvar što sam tada imala dovoljno jako zaleđe – zdrave roditelje sa stabilnim primanjima i riješeno stambeno pitanje – da uopće mogu pomisliti na tako nešto. Uza sva racionalna vaganja, najvažnije odluke u životu čovjek ipak donosi slijedeći svoje srce. Nisam htjela provesti ostatak života pitajući se što bi bilo kad bi bilo…
Nedavno ste podržali inicijativu Unisona za više domaće i nezavisne glazbe u eteru, pogotovo zato što su u ovim i sličnim vremenima tantijeme od autorskih i izvođačkih prava jedini način zarade za glazbenike. Kao i mnoge opipljive pozitivne promjene u polju kulture, i ova je inicijativa potekla od apela s nezavisne scene. Zašto je sve ovo važno?
Nezavisna scena nastaje ‘spontano’ u pukotinama: odupire se, fleksibilna je, reagira na trenutak. Razborita kulturna politika, pogotovo ovako male zemlje, trebala bi osluškivati što se događa ispod institucionalne površine i poticati najbolje od toga. Nažalost, u Hrvatskoj zapinjemo na pola puta. Strukovne udruge su prečesto samo klanovska udruženja, a nadležna ministarstva nezainteresirana i inertna. Razborita kulturna politika bi recimo prepoznala apel za više domaće i nezavisne hrvatske glazbe u eteru kao dobru priliku ne samo da pomogne glazbenicima nego i da podigne svijest publike o vrlo kvalitetnoj i raznovrsnoj sceni koju imamo.
Vjerujemo da ni u karanteni niste odustali od bavljenja glazbom, iako se svi pomalo opiremo diktatu produktivnosti koji je jak u javnom diskursu, čak i nakon što su nam životne okolnosti svedene na domove, dvorišta i balkone. Što radite sa svim vremenom koje vam je na raspolaganju?
Ovo je nevjerojatno uzbudljivo razdoblje, živimo povijesni presedan. Odlučila sam si dati vremena, napraviti korak natrag i širom otvorenih očiju i ušiju promatrati situaciju. Samo oslobođeni tog pritiska stopostotne produktivnosti po svaku cijenu možemo nešto izvući iz svega ovoga. Paradoksalno, ali kao da sam mirnija sad nego prije krize.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje
