Ovog tjedna predstavljeni su rezultati ‘Istraživanja o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije’ za koje je zaslužan Ured pučke pravobraniteljice uz suradnju vašeg Centra. Na što ukazuju ovogodišnji rezultati?
Općenito, rezultati pokazuju da se ništa značajno nije promijenilo u smislu pojavnosti diskriminacije u Hrvatskoj, iako je već 2009. postavljen uglavnom kvalitetan zakonodavni i institucionalni okvir za borbu protiv diskriminacije. Jasno je iz ovoga da su zakoni samo popis dobrih želja ako iza njih ne stoji iskrena i čvrsta odluka da se neki problem doista riješi. Prave predanosti hvatanju ukoštac s diskriminacijom posljednjih godina nije bilo u samom vrhu vlasti, pa sve ostaje na radu šačice entuzijasta u institucijama i udrugama koji malim koracima pomiču stvari naprijed, ako im se to dozvoli. No čak je i to sada upitno.
Velik postotak ispitanika tvrdi kako diskriminaciju ne bi prijavljivao jer se ‘ništa ne bi promijenilo’ ili ih je strah da će se situacija dodatno pogoršati?
Ovaj rezultat ne čudi, jer mnogima informacije o njihovim pravima i mogućnostima zaštite te adresama na koje se mogu obratiti nisu dostupne. Ljudi koji su najčešće žrtve diskriminacije ujedno su i oni koji imaju najmanje ekonomske, političke i društvene moći, dok je počinitelj diskriminacije često daleko moćniji, a šira društvena klima neprijateljska. Znamo da su sudski postupci skupi i dugotrajni, a sustav besplatne pravne pomoći praktički nepostojeći, pa je jasno odakle ovaj stav dolazi. No treba se boriti, tražiti pomoć, povezivati s drugima i ne uzimati postojeće stanje zdravo za gotovo.
Prvi put je u istraživanje uključeno i pitanje o procjeni tko u Hrvatskoj najviše diskriminira.
Prema procjeni ispitanika, najviše diskriminiraju (27 posto) pojedinci, nakon čega slijede privatni poslodavci (20 posto). Vjerojatno je najzanimljiviji podatak da gotovo četvrtina ispitanika smatra da najviše diskriminiraju institucije na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, odnosno državne institucije, Vlada, institucije regionalne i lokalne samouprave, sudovi i školski sustav. Očito dio ispitanika institucije ne vidi kao rješenje, nego uzrok problema.
