Novinarka Sanja Modrić ovogodišnja je dobitnica nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo. Zaslužila ju je radeći u redakcijama Borbe, Slobodne Dalmacije, Feral Tribunea, Tjednika i Novog lista. Ovih dana otišla je u mirovinu jer za tu novinarku, koja je desetljećima pisala tekstove koji su nam držali glavu iznad vode, u redakciji Novog lista više nema mjesta. U intervjuu za Novosti govori o toj temi kao i o stanju u novinarstvu i hrvatskom društvu.
Kada danas pogledate na svojih 40-ak godina rada u novinarstvu, postavite li sebi pitanje je li se isplatilo, odnosno jeste li ostvarili nešto od ideala s kojima ste krenuli u ovaj posao?
Ljudski život nije neka osobita mjera za velike pomake u karakteru društva pa čovjek odradi puno, a svejedno se mora zadovoljiti s dosta malo. Taj pristup je racionalan, pomaže da ostaneš zdrav u glavi. Objasniš sam sebi da samo Mačak u čizmama radi korake od sedam milja, mi uglavnom ne, ma koliko pružali noge naprijed. Ali nakupi se ipak nešto tih sitnih recki pa kažeš hajde dobro, nisi se polomio sasvim uzalud. Narod bi stanovao pod krovovima i da nije bilo tog nekog majstora koji se cijeli svoj vijek verao da pokrije kuće prije kiše, no taj jedan ipak gleda te svoje crvene crjepove naokolo po selu pa ga to veseli. Tako je valjda i s tim našim pisanjem. Ringišpil bi se okretao ovako i onako, ali ima smisla u tome da dan za danom radiš svoj posao najbolje što znaš, a stvar se u novinarstvu sastoji od toga da vječno otvaraš zatvorene prozore i donosiš ljudima informacije koje im trebaju da bi se bolje snalazili u složenom svijetu i da bi eventualno znali bolje upravljati svojim životom. Ovdje pomogneš tako. Ondje rastaviš neki slučaj na proste faktore pa se problem dovede do rješenja. Pritišćeš brojkama. Hvataš moćnike u laži i u krađi. Tumačiš što se ne zna ili se pogrešno smatra istinom. Brojiš pare i računaš cijene. Uspoređuješ. Tjeraš pravdu i izazivaš bijes koji je potreban za promjene. I to je to. Negdje uspiješ, negdje ne. Više međusobno nepovezanih ljudi ovih mi je dana napisalo praktički istu stvar: ‘Puno puta ste učinili da se osjećam bolje jer ste mi poručili da su moja uvjerenja ispravna. Da nema vas novinara, živjeli bismo u potpunom mraku.’ Ja sam time zadovoljna.
Novinari kao prekarni radnici
Postoji li po vama danas i je li ikada postojalo slobodno novinarstvo na ovim prostorima?
Ništa nigdje nije ‘slobodno’, pa ni novinarstvo, ako ljudi nisu slobodni, a nisu. Nisu bili prije, sada su možda još i manje. I tu nije riječ samo o režimima, vlastima i političkim sustavima koji tutnje nad nama. Teško je na primjer djelovati kao slobodno biće i po svome donositi odluke ako imaš jednu plaću, nemaš stan, a doma ti je dvoje klinaca koje treba podići i kupiti im kruh, bilježnice i cipele. Takve te okolnosti nagone da držiš jezik za zubima, da se ne suprotstavljaš šefu kad od tebe traži ono što ti se ne sviđa, da povlađuješ dogmama i budeš dio gluhog i šutljivog stada. Žena koja nije zaposlena ne može biti slobodna čak ni da napusti muža koji je mlati jer nema kamo i ne može prehraniti djecu. Kakvu slobodu imaju momak i djevojka koji su rasli u bijedi u nekoj Sunji ili Donjem Lapcu? O kakvim se ‘jednakim šansama’ usuđujemo govoriti u ovom društvu gdje zlatnom žlicom jedu mešetari, politička klijentela i kriminalci? Možeš si misliti kako su ludo slobodni stanovnici Like, gdje ne možeš prodavati upaljače ako nisi član nekog HDZ-a. Za slobodu su potrebni preduvjeti pa zato ni novinarstvo – koje valja samo ako je slobodno – kod nas nije na visini zadatka. Nikad u ovom poslu nije bilo nekih velikih para, ali novinari su sada postali prekarni radnici u sasvim doslovnom smislu. Zato je potrebno herojstvo čak i da se radi običan, svakodnevan posao, a pogotovo da se probijaju zidovi. A jao si ga društvu gdje novinari moraju biti nadljudi.
Morala sam uzeti mirovinu jer su mi u Novom listu poslali obavijest da je to to. Dobila sam odgovor u kome se spominju financijski razlozi koji ih navodno onemogućuju da nastave surađivati sa mnom osim ako prihvatim ‘plaću’ od tisuću kuna
Karijeru ste počeli u štampi, a završavate je u tisku kojem stalno broje zadnje dane. Mislite li da će novine preživjeti ‘velikoportalsku agresiju’ i kako uspoređujete ta dva medija?
Pitanje je što će kod nas i kako preživjeti kad ne mogu preživjeti ni brodogradilišta, ni građevinarstvo, ni Imunološki zavod, kao što, uostalom, nije preživjela nijedna industrija od svih tih koje su nekad lijepo izvozile, a odjednom su se, u privatizaciji na hrvatski način, raspale u prah i pepeo. Ako govorimo o novinama i webu, tu su stvari razmjerno jednostavne. Industrija se mijenja i to je prirodan proces koji samo traži drugačiju pamet. To je loše samo ako se kao pijan plota držimo pluga, a došli su traktori i kombajni. Alati, filozofija i suština novinarstva nisu se promijenili, nova je samo tehnologija. Onaj tko s njom bude znao raditi naš posao, opstat će, onaj tko ne bude, taj će propasti.
Prije nekih 25 godina gledala sam u New York Timesu i Saint Louis Post-Dispatchu kako se u redakcijama uvode internet i sva ta nova čuda i imala sam dojam da nebo pada na zemlju. Zijevali smo i kad se ovdje 1980-ih godina pojavila obična faks mašina umjesto teleprintera i poslije kad su došli kompjuteri pa smo morali pospremiti pisaće strojeve. Sada bez svega toga više ne bismo znali gdje nam je glava. Ono do čega smo se nekad mogli dokopati samo u sveučilišnoj knjižnici, sada nam je za jednu sekundu pod nosom na našem pisaćem stolu. Otvoriš Wikipediju i eto ti svega o svemu. Hoćeš znanstvene radove, imaš ih na internetu. Hoćeš podatke o bilo čemu, eto ih pa čitaj. To je za novinare pjesma. Na web-izdanja ne gledam kao na neprijateljsku konkurenciju tisku, iako volim imati papir u rukama. Tisak pada i vjerojatno ga u dogledno vrijeme više ili neće biti ili će opstati samo ono što je našlo novu formulu. Ali i televiziji se već vidi kraj. Okej. Radit će se drugačije, pa što? Ne vidim problem. Za novinarstvo ima puno važnijih stvari od te na kojoj platformi ćemo ga raditi.
Bili ste dio ekipe novinara po raznim medijima koji su 1990-ih pokušavali ostvariti ideale građanskog društva. Osjećate li se katkad da na takve teme zapravo pišete isti tekst godinama, nešto kao ono što je proživljavao Bill Murray u filmu ‘Beskrajni dan’?
Malo da, Mačak u čizmama nije bio ovdje. Vjerojatno bi stvari išle lakše da nije bilo rata, ali mi na ovim prostorima nismo bili te sreće. U svim ratovima sve najgore ispliva na površinu, a kod nas k tome ni poslije rata nije učinjeno ništa da se izađe iz ratnog stanja. Naprotiv. Hrvatsko društvo je i dalje nacionalno i vjerski antagonizirano, iz političkih interesa nametnuta je građanima ta pravovjerna opsjednutost vojskom i vojnim pobjedama i sve nas to pretvara u zarobljenike koji imaju kuglu oko nogu i ne mogu mrdnuti naprijed. U Hrvatskoj se cijelu godinu slave obljetnice ratnih postrojbi, političari obilaze spomenike i drže ratničke govore, jednom sam sve to htjela pobrojiti da pokažem što radimo ovoj mladosti, ali nisam uspjela. Ratni veterani imaju duplo veće mirovine nego ljudi koji su radili 40 godina i koji moraju zaraditi za svoje i za njihove. Naša djeca u javnim vrtićima pjevaju pjesme o Isusu. Ako se u Hrvatskoj ne osjećate ugodno, imate putovnice i široko vam polje, kaže potpredsjednik Sabora Vaso Brkić. U službenim formularima ljude se pita koje su nacionalnosti. Ovo nije građansko društvo, ali bit će jer se to ne da zaustaviti. Ali koliko ćemo još vremena profućkati do tada, u to se ne bih usudila kladiti.
Nastavljam pisati
Ovih dana ste otišli iz Novog lista u mirovinu. Zašto niste nastavili tamo pisati i hoćete li nastaviti negdje drugdje?
Morala sam uzeti mirovinu jer su mi u Novom listu poslali obavijest da je to to. Htjela sam ostati pisati i u tom smislu sam se obratila glavnoj urednici i upravi. Ne iz socijalnih motiva, nego zato što mi se piše. Nakon jedno šest tjedana dobila sam odgovor u kome se spominju tanak budžet i financijski razlozi koji ih navodno onemogućuju da nastave surađivati sa mnom osim ako prihvatim ‘plaću’ od tisuću kuna mjesečno. Duhovito. Nisu rekli bi li to bilo bruto ili neto. Tu sam bezobraštinu, naravno, odbila. A onda mi na nagradi nisu ni čestitali, to je taj ovdašnji građanski odgoj o kome smo ranije nešto rekli. Mnogi kolege da, establišment novina u kojima sam zaposlena – ne. Svakako nastavljam pisati, samo negdje drugdje, tako da ću ovu epizodu prebaciti preko ramena i zaboraviti. To je moj recept za sretan život.
Vidite li na političkoj sceni neku opciju koja je u stanju ostvariti ideal građanskog društva u kojem će se poštivati sve koji su drugačiji i u kojem će institucije zbilja ‘raditi svoj posao’?
Ne. Ima nešto tih novih snaga koje su se pojavile i to je dobro, ali one s D’Hondtovom metodom obračuna glasova nemaju osobite šanse na izborima. A ovi dosadašnji su se tako dobro ušančili na svim pozicijama i u svim institucijama da je tom klijentelističkom poretku teško doći glave. Tako da moramo još čekati.
Slažete li se s ocjenama da se hrvatska vlast ne zna nositi s ekstremnom desnicom i da se ne usuđuje kažnjavati proustaške ispade u javnosti?
Svatko se zna nositi s onim što mu je važno i što hoće postići. Dakle, ne mislim da oni ne znaju – znali bi kad bi htjeli – ali ne žele. Kod te desnice je nekih 15 posto glasova, taj se kapital uvijek vrtio oko HDZ-a, a glasovi su glasovi bez obzira na Plenkovićeve uzvišene deklaracije o tome da će od HDZ-a napraviti modernu europsku konzervativnu stranku. Da je premijer želio jednom raskrstiti s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’ i tako poslati nedvosmislenu poruku javnosti, sigurno ne bi osnivao vijeće za suočavanje s prošlošću nego bi sam donio odluku. A onda to njegovo vijeće utvrdi da je ‘Za dom spremni’ svakako Pavelićeva ostavština koja nam ne treba jer se mi ograđujemo od NDH, ali je to od čega se ograđujemo ipak prihvatljivo na manifestacijama HOS-a. HOS-a koji je cijelu svoju ikonografiju prepisao od NDH, jedan kroz jedan. Pa trebaš smisliti tako nešto. I zato nas Austrijanci sada uče pameti. Fino smo se pozicionirali.
Hrvatsko društvo je i dalje nacionalno i vjerski antagonizirano, iz političkih interesa nametnuta je građanima ta pravovjerna opsjednutost vojskom i vojnim pobjedama i sve nas to pretvara u zarobljenike
Pred nama su izbori za Evropski parlament. Predizbornu kampanju obilježava kidanje SDSS-ovih plakata i poruke mržnje koje se na njima ostavljaju. Kako to komentirate?
Opet se vraćamo na isto. Sve ove godine poruke mržnje su na svakom kandelabru uz cestu. Ovdje se na mržnju ne reagira, štoviše, ona se potiče čak i s političkih govornica, imamo je na stadionima, pa čak i u obrazovanju. Pa se onda kao čudimo što istraživanja pokazuju koliko se tih animoziteta prema svemu što iskače iz koda ‘pravog hrvatstva’ preslikalo na mlade ljude. I čudimo se zašto ljudi bježe iz svoje domovine. Bježe ne samo zbog standarda, nego zato jer im je tu tjeskobno i zagušljivo i idu u Irsku i Kanadu gdje zajedno mirno žive i rade bijeli, crni, žuti i zeleni i nema kršenja građanskih pravila. Nekidan je jedan od autora hrvatskog Ustava, profesor Branko Smerdel, rekao da projekt demokratske Hrvatske nije uspio. To se vidi i s pola mozga.
Uskoro nam dolaze i predsjednički izbori. Nedavno je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović plakala na Vukovarskom tornju. Ima li nade da se s tom vrstom patetike prestane u dogledno vrijeme i da se odmaknemo od mitologizacije rata kako temelja države?
Od žabe ne treba očekivati da recitira Shakespeareove sonete. A ni od naše predsjednice da se odjednom uzdigne iznad svojih uskih okvira i ograničenja, niti da osvijesti obaveze svoje državničke odgovornosti i ostavi se jeftine patetike koja služi samo jednome, a to je lovljenje glasova slabije politički osviještenih građana. To je model od kojeg ne odustaju naši vladajući političari, a svesrdno im se pridružuju i novi populisti. Plenković je davao nešto nade da će biti drugačiji, ali i on je lako pao pred sirenskim zovom političkog koristoljublja. Kolinda Grabar-Kitarović izjavljuje ovih dana kako sada fizički bolje izgleda nego s 20 godina i kako joj je važno da to pokaže. Kakva predsjednička inspiracija za građane koji je plaćaju. A premijer voli moć i učinit će sve da je zadrži. To je to što imamo. S time da opozicija nema ni hrabrosti ni pameti da se tome inteligentno suprotstavi.
Ako vaša unuka jednog dana poželi biti novinarka, koji ćete joj savjet dati?
Prvo: čitaj knjige, svakako dobru beletristiku. Drugo: misli svojom glavom, nemaš boljeg saveznika od nje. Treće: ne trči za brzim uspjehom, treba polako tucati kamen da te stijena ne poklopi. Četvrto: nikad sebi ne dozvoli da pomisliš kako tebi treba sve, a drugi moraju biti zadovoljni i kad nemaju ništa. Peto: podijeli s kolegama sve što znaš. Šesto: novinarstvo nije sve, imaj obitelj, ona ti je sidro u olujama. Sedmo: smij se i veseli se tome što radiš.
