"Era pisaće mašine, glavnog dijela kancelarijske opreme 20. vijeka je pred okončanjem. U Mumbaiju, u Indiji, posljednja fabrika za njihovu proizvodnju obustavila je rad.

Moja mama je bila daktilografkinja. U vremenu za koje kažu da više ne vrijedi. U jednom kratkom životu, koji je trajao 22 godine."

Navedeni novinski ulomak iz aprila 2011. inspirirao je priču "Šta je meni pisaća mašina?" koja otvara knjigu "Zovite me Esteban" – najpoznatiju zbirku sarajevske književnice Lejle Kalamujić. Rođena je 1980. godine, 2011. je diplomirala filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a do danas je osim "Estebana" objavila tri knjige: zbirku priča "Anatomija osmijeha" i najnoviju "Požuri i izmisli grad", koju je ovog oktobra objavio Štrik iz Beograda, te zbirku drama "Šake pune oblaka", objavljenu prošlog novembra u zagrebačkom Durieuxu. Među njima, "Esteban" zasigurno ima najburniji život: od 2015. nikako da utihne jer ga svako malo netko prevede. Jesenas je objavljen i u Americi, a već u oktobru preporučio ga je portal Oprah Daily.

Zbirka koja počinje sjećanjem na prošla vremena, kada su fabrike radile, a majke bile žive, kroz 19 kratkih priča okuplja teme o kojima Lejla i inače najčešće piše: obiteljsku povijest, radnike i radnice, "male ljude" i njihove borbe s tegovima prošlosti i sadašnjosti, razorne posljedice koje su raspad Jugoslavije i rat imali po njihove živote, ali i kvir identitete i ljubav za koju se Lejla u svojim pričama bori. Njena je književnost poznata po snažnoj (mada ne isključivoj) privrženosti autofikciji, ali i socijalnoj angažiranosti. Ovom prilikom razgovaramo o tome kako tužnim pričama dati nadu, kako žive domaće spisateljice, ali i o tome što znače klasne teme u vrhu književnosti ako radnička klasa nema kada da čita.

- Dolazim iz radničke porodice. Baka mi je bila kafe kuharica u Domu sindikata, nana kasirka u UPI-jevim supermarketima, tata je radio kao monter s kablovima, mama mi je bila daktilografkinja. Priče malih ljudi osjećam kao dio sebe - kaže Lejla Kalamujić.

U većini njenih priča se, kaže, proteže tema gubitka i jako se muči s pisanjem o sreći.

- Nije to moj senzibilitet. Jako sam okrenuta starijim ljudima kojima su sretni dani ostali u osamdesetima. Bitno mi je da njih prikažem. I umiranje je moja opsesivna tema. Jedan novinar iz Crne Gore mi je htio dati kompliment, pa je rekao: ja da sad umrem, ja bi htio da ti budeš ta koja će to doći saopćiti mojoj ženi. Bilo je to jako smiješno - govori Lejla o odabiru tema svojih knjiga. Istovremeno joj je, kaže, jako važno da kroz priče provuče nadu.

- Pokušavam nešto izvući humorom. Čak i dramu "Ljudožderka", koja se naslanja na "Estebana" i govori o raspadu bivše države i moje porodice i ima vjerojatno najcrnji kraj od svih mojih tekstova, a postavljena je u zeničkom pozorištu prije korone, pokušavam izvući humorom u naslovu koji punim imenom glasi "Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu".

Književna odluka da se suočavanju s prošlošću i gubicima doda humora i nade je, smatra Lejla, važna i terapeutski i politički.

- Bila sam razmaženo dijete – mojima je jako teško padalo da budem tužna i nisu volili da plačem. Skidali su mi zvijezde s neba samo da budem sretna, tako da nikad nisam naučila tugovati. Zato mislim da sam u književnosti našla nit koja me vuče da pisanjem prerađujem traume. Nisam nikad bježala od toga. Ali isto tako mislim da pisanje utopističkih vizija ili sretnih završetaka igra važnu ulogu i u političkom kontekstu, bez obzira što nas posvuda uče da se drugačije ne može živjeti i da nema nade.

Osvrćući se na uspjeh mladog francuskog književnika Édouarda Louisa i ulazak autofikcionalnih kvir priča iz radničke klase prošlih nekoliko godina u književni mainstream, Kalamujić primjećuje:

- Ovo možda jest trenutak da lične priče iz radničke klase dobivaju na težini. Kod nas se autofikcija puno bavila ratom i vjerojatno će se još dugo o tome pisati, samo će se smjenjivati generacije. No uz to se svašta osvještava: što smo nekad imali, a što više nemamo i kako živimo.

No čak i kada govori o njima, veliko je pitanje koliko je književnost dostupna radnicima i radnicama.

- Većina knjiga u Hrvatskoj ide na otkup u knjižnicama što je jako važno. Ovdje to nije slučaj. Knjižnice imaju jako male budžete – rado bi nabavili, ali ne mogu. Ja sam im svoje knjige poklanjala. Također, ovdje se kultura centrira u velikim gradovima. Nekad su mali gradovi, naselja i sela imali domove kulture, a sada niko ne pravi promocije i ne odlazi u biblioteke u mala mjesta, kao da kultura tamo ne treba biti. Ako hoćemo reći da kultura pripada svima, nije loša strategija da se upućujemo tamo.

Međutim, osim opremljenosti javnih biblioteka i cijene knjige, nastavlja Lejla, ostaje još jedno važno pitanje: kada da radnička klasa uopće čita?

- Čak i da su knjige dostupne u knjižnicama i da su cijene niže, ključno je pitanje vremena. Kad radiš po deset, dvanaest sati, uz svu nesigurnost koja je danas prisutna, do te mjere si opterećen svojom ličnom egzistencijom da nemaš vremena da čitaš - kaže Lejla, koja na to pitanje gleda i feministički.

- Sjetim se svoje nane kasirke u supermarketu koja je znala reći "Rado bi ja sad legla i čitala knjigu, ali ko će uraditi sve drugo". Ona ni u dobu socijalizma, za koje obično pričamo da smo imali slobodnog vremena da čitamo, nije imala kad uzeti knjigu – do te mjere je služila drugima. Tek kad je umrla i kad je njen posao dočekao mene, shvatila sam šta je ona sve radila za nas. A danas je osnovno pitanje koliko ljudi uopće imaju vremena da se bave ne čitanjem, nego bilo čime što nije čisto preživljavanje.

Zato na socijalnu angažiranost književnosti i pisaca treba gledati puno šire od samog teksta. Lejla kaže da ju često, kada se spomene angažman, pitaju za njen kvir identitet, o kojem piše u svojim pričama.

- Izašla sam davno s imenom i prezimenom, jeste, to je angažirano. Ali nije baš isto pisati i stati na ulicu. Ne mislim da naš posao završava kad spustimo olovku ili zaklopimo laptop - dodaje ona.

Na kraju, razgovaramo i o radu u samom književnom polju, potpuno opipljivo, od tržišta do radnih uslova:

- Regionalno tržište je napravljeno tako da se onemogući protok knjiga između zemalja. Zato se identičan tekst pisan istim jezikom objavljuje na više mjesta. Kad odem u Zagreb, vratim se s koferom knjiga jer je poštarina iz Hrvatske u Bosnu strašno skupa.

Mada književnost nije nastradala u koroni kao što su stradali honorarci u muzici i pozorištu koji su ostali bez izvora sredstava, govori Lejla, ni ona ne može preživjeti samo od pisanja.

- Mislim da ne može ni većina ljudi na književnoj sceni. Radim za dva sarajevska filmska festivala, pišem kritike i prikaze, moderiram. S tim spletom poslova, mogu nekako, jer imam tu sreću da nisam podstanarka.

Pisaće mašine se više ne proizvode i od kucanja priča na njima se ne može preživjeti. Ipak, knjige mogu pomoći da bolje razumijemo te procese. A ako govore o običnim ljudima i svemu što su oni izgubili u promjenama koje su zadesile naše društvo, upisati nadu u njih postaje iznimno važan književni i politički čin.

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma