O izgradnji "secret resorta" na otoku Šolti, nakupini pet različitih tipova vila, penthousea s bazenima, vrhunskih restorana, spa & wellness centra, male marine, "studija za maslinovo ulje" te natkrivenih i otvorenih prostora za sportske aktivnosti – koji bi se svi trebali nagurati uokolo "rajske uvale" široke tek par desetaka metara – u splitskoj se Slobodnoj Dalmaciji piše već nekoliko godina.
Svaki od tih tekstova, tko god da im je autor ili autorica, već na prvi pogled kvalificira se kao plaćeni oglas, iako to ni na jednom od njih nije naznačeno. Posljednji je objavljen prije nekoliko dana, a jedino čime se razlikuje od prethodnih činjenica je da se u njemu napokon pojavljuje ime neke konkretne osobe koja stoji iza projekta.
Dotad je, naime, kao inicijator još jedne masovne devastacije i privatizacije obale figurirao samo misteriozni "investitor s Mauricijusa". Novinarima Slobodne tu nije bilo ništa sporno, pa su sintagmu "investitor s Mauricijusa" nonšalantno tipkali kao da je najnormalnija stvar komad otoka isporučiti anonimnom investitoru iz jedne od notornijih poreznih oaza, za šaku tko zna čijih i kako opranih dolara. Ništa sporno ne vidi ni načelnik Općine Šolta Nikola Cecić Karuzić, koji je komad otoka ponosno isporučio "investitoru s Mauricijusa" u zamjenu za, kako kaže, "zapošljavanje dvjestotinjak djelatnika" te ulaganje "značajnog novca" u izgradnju ceste koja ne treba nikome osim investitoru.
Predsjednik Evaco Grupe i CEO za Hrvatsku stanoviti je Norbert Couvreur, Francuz s "35 godina iskustva u hotelskoj i turističkoj industriji", čiju službenu Facebook stranicu krasi slika šoltanske uvale, a adresa mu je "Riva, Split, Croatia"
Famozni "investitor s Mauricijusa", obavijestila nas je nekidan napokon Slobodna, ulagačka je grupacija Evaco Group iz te otočke države 2000 kilometara udaljene od jugoistočne obale Afrike, bivše portugalske, nizozemske, francuske i britanske kolonije. Predsjednik grupacije i CEO za Hrvatsku stanoviti je Norbert Couvreur, Francuz s "35 godina iskustva u hotelskoj i turističkoj industriji", čiju službenu Facebook stranicu krasi slika šoltanske uvale, a adresa mu je "Riva, Split, Croatia". Na LinkedIn stranici saznajemo i da je Couvreur zanat ispekao na egzotičnim destinacijama poput Walt Disney Worlda na Floridi te u Francuskoj Polineziji, na Mauricijusu i na Sejšelima, a Evaco Grupi pridružio se u rujnu 2020. godine.
Tvrtka Evaco Property d.o.o. osnovana je u Splitu 2018. godine za djelatnost kupnje i prodaje vlastitih nekretnina, a porijeklo kapitala stopostotno je strano. Poslovni prihodi tvrtke svake su godine iznosili nula, i broj zaposlenih do 2020. godine bio je nula, a nakon toga jedan, a jedina imovina koju tvrtka posjeduje zemljište je vrijedno oko 40 milijuna kuna.
S ovim smo podacima tako zaokružili još jedan tipičan slučaj famozne jeftine rasprodaje obiteljskog srebra, jedine "ekonomske aktivnosti" u Republici Hrvatskoj. Slučaj bi se po mnogo čemu mogao smatrati paradigmatskim i za širu priču o poreznim oazama jer se i otok Mauricijus takvim smatra u istraživanjima koja se bave kriminalnom, a ipak zakonitom praksom pranja novca i izbjegavanja plaćanja poreza.
U vrijeme dok je bio kolonija i u prvim desetljećima nakon dekolonizacije ekonomija Mauricijusa temeljila se na poljoprivredi, a glavni otočki izvozni proizvod bila je šećerna trska. Ranih 1990-ih tadašnji ministar financija Rama Sithanen, inače član vodeće stranke koja se zove Militantni socijalistički pokret, doživio je epifaniju razmišljajući o ekonomskim modelima Švicarske, Luxembourga i Hong Konga. Inicirao je donošenje zakona koji će, kao i u navedenim poreznim oazama, privlačiti investitore tako što će im omogućiti da na otoku otvaraju fiktivne tvrtke i plaćaju minimalne ili nikakve poreze na profite i kapitalnu dobit. Parlament je 1992. donio Zakon o offshore poslovnoj aktivnosti, a u prvoj godini od donošenja zakona na otoku je registrirano deset stranih kompanija, da bi u iduće dvije godine njihov broj narastao na 2.400.
Norbert Couvreur (Foto: Facebook)
Vlada je odlučila Mauricijus u globalnom financijskom sustavu pozicionirati kao "ulaz u Afriku", mjesto iz kojega će zapadni investitori najradije ulagati u afričke zemlje zahvaljujući ekstremno niskim poreznim stopama i takozvanim sporazumima o dvostrukom oporezivanju.
Taj zakonski instrument u kapitalističkim se ekonomijama počeo koristiti početkom 20. stoljeća, s ciljem da svojim investitorima u stranim državama omogući da ne plaćaju porez na iste prihode u obje države. U periodu nakon dekolonizacije 1960-ih godina organizacija zapadnih kapitalističkih ekonomija OECD potpisivanje sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja počela je nametati siromašnim, netom osamostaljenim državama, ucjenjujući ih da na njih pristanu ako žele privući strane investicije. To je zapadnim kompanijama omogućilo da napuhavanjem troškova u zemljama u kojima imaju sjedišta maksimalno reduciraju prihode oporezive u siromašnim zemljama u kojima se odvijaju njihove operacije, a porez potom plate tamo je gdje je on niži.
Pridruživanjem globalnom sporazumu o minimalnom korporativnom porezu Mauricijus je sebi omogućio da nastavi poslovati kao de facto porezna oaza jer većina država s kojima tamošnje kompanije posluju imaju i dvostruko veći korporativni porez od 15 posto
Kako navodi Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ), Ujedinjeni narodi procijenili su da siromašne države zbog tih sporazuma godišnje izgube i do 100 milijardi dolara prihoda od poreza, a u znanstvenim radovima ovaj sistem već se sredinom 1970-ih okarakterizirao kao "obrnuta financijska pomoć" – odlijevanje novca iz siromašnih u bogate države.
Mauricijus je sporazume o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u ovih 30-ak godina potpisao s 46 država, od kojih je 18 afričkih. Potpisao ga je i s Republikom Hrvatskom u rujnu 2002. godine, kada je na vlasti bila koalicija lijevog centra Ivice Račana. Pretposljednji je takav sporazum, usput, Hrvatska potpisala u siječnju 2019. godine s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, dva mjeseca prije nego što je Milan Bandić potpisao tajni memorandum s tvrtkom Eagle Hills iz Dubaija za izgradnju "zagrebačkog Manhattana".
Budući da Mauricijus svoj položaj u globalnom financijskom sistemu temelji na statusu "ulaza u Afriku", upravo su afričke države lokacije na kojima se odvija većina zapadnih investicija koje kroz njega prolaze. U tri desetljeća otkad je na snazi taj financijski model, te su države oštećene za milijarde dolara prihoda od poreza, a sam Mauricijus godišnje izgubi oko pola milijarde.
Evropska unija 2015. godine Mauricijus je uvrstila na listu 30 najgorih zemalja kada je u pitanju izbjegavanje plaćanja poreza, a britanska humanitarna organizacija Oxfam iduće godine proglasila ga je jednom od najgorih poreznih oaza. Organizacija Tax Justice Network Mauricijus je uvrstila na petnaesto mjesto indeksa oaza korporativnog poreza, objasnivši da u toj zemlji "ne postoje zakonski uvjeti za transparentno korporativno izvještavanje". U posljednjih nekoliko godina sporazume o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja zbog toga su ukinule ili nastoje ukinuti Kenija, Južnoafrička Republika, Egipat, Senegal, Uganda, Lesoto, Zimbabve, Tajland, Tunis, Uganda, Zambija i Namibija, dok je naročito zanimljiv slučaj Indije, države kojoj je trebalo 20 godina da izmijeni najštetnije odredbe iz sporazuma protiv dvostrukog oporezivanja koji je s Mauricijusom potpisala još 1982. godine.
Nikola Cecić Karuzić (Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL)
Događaj koji je odredio promjenu smjera financijske politike na samom Mauricijusu dogodio se početkom 1990-ih upravo u Indiji, kada je jedan tamošnji korporativni odvjetnik shvatio da Indija ima takav sporazum s Mauricijusom, ali da se on praktički uopće ne koristi. Odvjetnik je svojim zapadnim, uglavnom američkim klijentima predložio da se počnu koristiti tim sporazumom koji će im omogućiti da izbjegnu plaćanje poreza i u Indiji i u SAD-u tako što će se transakcije vršiti preko Mauricijusa. Ubrzo nakon toga gotovo polovina stranih investicija u tržišno friško liberaliziranoj Indiji odvijala se preko Mauricijusa jer je indijska vlada tim sporazumom Mauricijusu prepustila ekskluzivno pravo da oporezuje kapitalne dobitke ostvarene u Indiji. Budući da Mauricijus ima izrazito nizak porez, koji se kreativnim računovodstvom može dodatno smanjiti, kompanije praktički nisu plaćale nikakav porez. Za Indiju je stvar eskalirala 2012. godine, kada je tamošnji Vrhovni sud donio presudu prema kojoj indijske porezne vlasti nemaju pravo naplatiti 2,2 milijarde dolara poreza od britanskog telekomunikacijskog diva Vodafone nakon što je on kupio indijsku telekomunikacijsku kompaniju preko tvrtke registrirane na Mauricijusu.
U takozvanim Papirima s Mauricijusa (Mauritius Leaks), ICIJ navodi i primjer kompanije Pegasus Capital Advisors američkog milijardera i "filantropa" Craiga Coguta, koji je 2012. kupio luksuzni hotelski brand Six Senses s više od 30 operacija na četiri kontinenta.
Operacije uključuju privatne vile na Sejšelima u kojima noćenje košta 15 tisuća dolara i resort Al Bustan u Omanu koji nudi odvojene privatne plaže za žene i muškarce. Cogut je Six Senses kupio preko novoosnovane tvrtke koja na Mauricijusu ima samo poštanski sandučić, a vlasnik te novoosnovane kompanije druga je tvrtka registrirana na Britanskim Djevičanskim Otocima, također poreznoj oazi. Svih 11 država u kojima Six Senses ima hotele istovremeno s Mauricijusom imaju potpisane sporazume o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, što znači da Cogutova kompanija plaća minimalan ili nikakav korporativni porez.
Vlada Mauricijusa lani se, doduše, pridružila međunarodnom sporazumu iz 2021. kojim su potpisnice pristale uvesti minimalni korporativni porez od 15 posto, a primjena toga sporazuma stupila je na snagu ove godine.
Evropska unija još je 2019. Mauricijus uklonila s crne liste država koje su bile pod pojačanim nadzorom zbog sumnji na pranje novca i financiranje terorizma i prebacila ga na "sivu listu". No, kako su u svojoj reakciji naveli Oxfam i druge relevantne organizacije, Mauricijus je pridruživanjem globalnom sporazumu o minimalnom korporativnom porezu sebi omogućio da nastavi poslovati kao de facto porezna oaza s obzirom na to da većina država s kojima tamošnje kompanije posluju imaju i dvostruko veći korporativni porez od 15 posto. Osim toga, međunarodni sporazum o minimalnom korporativnom porezu odnosi se samo na kompanije s prihodima većim od 750 milijuna eura, dok one koje posluju preko Mauricijusa u pravilu ostvaruju manje od toga. To u praksi znači da je sporazum tek formalnost bez stvarnih implikacija za većinu kompanija s Mauricijusa, pa tako i Evaco Grupu, tvrtku koja na Šolti gradi luksuzni resort za ultrabogate turiste, dok mladi ljudi s otoka, kako kaže Norbert Couvreur, zahvaljujući toj investiciji mogu početi razmišljati o "stvaranju posla u vrtlarstvu, transportu, kemijskim čistionicama i praonicama rublja".
