U trenutku pisanja ovog teksta, ruska sonda Luna 25, lansirana 10. augusta, ušla je u orbitu oko Mjeseca. Ako sve prođe po planu, jedan njezin dio trebao bi kroz nekoliko dana sletjeti u blizinu južnog pola, prvi put u povijesti ljudskog istraživanja tog zemljinog satelita. Ova misija ima nekoliko važnih znanstvenih zadataka. Za početak, trebala bi utvrditi postojanje vode, za koju se pretpostavlja da se nalazi u znatnim količinama na mjesečevim polovima.
Osim toga, sonda će napraviti nove snimke površine, pratiti interakciju solarnih vjetrova s Mjesecom i postaviti nove instrumente za mjerenje udaljenosti između Zemlje i Mjeseca. Pažnju svjetske javnosti misija je, međutim, uglavnom privukla zbog zemlje koja ju je izvela. Istraživanje Svemira uvijek je imalo i još uvijek ima snažne geopolitičke implikacije. Iako je Luna 25, kao i sve svemirske misije, rezultat višedesetljetnog planiranja, trenutak njezinog lansiranja svakako nije slučajan.
Do njega dolazi u vremenu kada je Rusija snažno angažirana u ratu u Ukrajini i pod sankcijama, za koje se Zapad nada da će je u tehnološkom smislu paralizirati. Oživljavanjem svog svemirskog programa, koji je ranije životario uglavnom kroz planirane suradnje s indijskom, japanskom i evropskom svemirskom agencijom, a koje su prekinute zbog rata, Rusija nastoji dokazati suprotno. Indikativan je podatak da je od prethodne misije, Lune 24, prošlo punih 47 godina.
Doduše, nijedna zemlja osim Kine nije uspješno spustila sondu na Mjesec još od davne 1976. godine. Kini je to pošlo za rukom u čak tri navrata, 2013., 2018. i zadnji put 2020. kada je Chang'e 5 na Zemlju vratio nešto manje od dva grama mjesečeve prašine. Nedavni pokušaji spuštanja letjelice na mjesečevu površinu indijske svemirske agencije i jedne izraelske privatne firme 2019. bili su neuspješni. Luna 25 također bi trebala sletjeti na Mjesec svega nekoliko dana prije indijske sonde Chandrayaan 3.
Ako obje misije budu uspješne, te će se dvije zemlje potvrditi kao važni akteri u istraživanju Svemira. Do kraja godine planirano je nekoliko misija koje bi mogle uključivati slijetanje na površinu. Misija japanske svemirske agencije bila je planirana još za 2021., ali je nekoliko puta odgađana, a velike planove ima i nekoliko privatnih kompanija. No najave i planovi u pravilu su višestruko brojniji od doista realiziranih misija. Na ovom popisu agencija i tvrtki koje imaju konkretne planove za slijetanje na mjesec upadljivo nedostaje američka NASA.
Američka administracija u februaru 2021. je najavila svoju potporu povratku ljudskih posada na Mjesec. Slične su ambiciozne izjave imali doslovno svi američki predsjednici od Hladnog rata naovamo, uključujući obojicu Busheva, Clintona, Obamu i Trumpa. U tom periodu NASA je imala nekoliko uspješnih misija preleta i postavljanja letjelica u mjesečevu orbitu, od kojih je vjerojatno najznačajniji Artemis 1 lansiran prošle godine. To je prva sonda iz ambiciozne serije Artemis, čiji bi nastavak trebao uključivati i slijetanje ljudske posade na površinu. Rokovi za prelet ljudske posade pored Mjeseca (Artemis 2), pa onda i slijetanje (Artemis 3) su do kraja 2025. godine, što se čini vrlo nerealnim. Kineska agencija ljudsku posadu na površini planira za 2030. godinu.
Osim globalnog prestiža koji ovakve misije nesumnjivo daju, one su također i snažan poticaj domaćim tehnološkim tvrtkama, nerijetko povezanim sa vojnom industrijom. Desetljećima se spekulira i o mogućem komercijalnom iskorištavanju ruda na Mjesecu, no takve su ambicije zasad vrlo daleko od realizacije. U osnovi, unatoč povremenoj velikoj pažnji koja se daje "novoj svemirskoj utrci", očito se radi o misijama koje su znatno skromnije i manje ambiciozne od onih koje su se odvijale za vrijeme hladnog rata. No činjenica da se kao akteri i u ovom polju vraćaju stare i javljaju relativno nove sile, poput Kine, Indije i Rusije, razlog je za zabrinutost u zapadnim diplomatskim krugovima. Tim više što u tehnološkim, a povremeno i vojnim stvarima te tri zemlje mnogo bolje surađuju međusobno nego sa zapadom.
