Mediji glavne struje nisu propustili priliku da obilježe 50 godina od spuštanja ljudi na Mjesec. Dogodilo se to 20. jula 1969. I razumljivo je da kratki hod američkog astronauta Neila Armstronga, a onda i Edwina Aldrina po ‘dnu’ Mora tišine, koji je zataknuo američku zastavu u njega, bude obilježen. Ono što nas zanima više od rekonstruiranja sjećanja na ‘bolju prošlost’ osvajanja svemira jest današnja perspektiva istraživanja Mjeseca i svemirskih tijela uopće. Je li došlo do zastoja ili prisustvujemo zatišju pred buru novih svemirskih pothvata?

Pobodena američka zastava nije bila izraz suverenizma ili imperijalizma, jer je Mjesec tada tretiran kao globalno javno dobro. Uostalom, slavna izreka Neila Armstronga glasi da je to bio ‘mali korak za njega, a veliki za čovječanstvo’, a ne ‘za sad’!

Prije no što pokušamo odgovoriti na ta pitanja, morat ćemo historizirati, u mjeri u kojoj je to nužno da bismo problematizirali promijenjenu ideologiju ‘osvajanja svemira’ koja se, gle čuda, dobrano poklapa s promjenama u ideologiji ‘osvajanja Zemlje’. Vjerujemo li stručnjaku za pravo svemira Fransu von der Dunku s Univerziteta u Nebraski, istraživanje svemira od 1950-ih do 1970-ih, čega bismo hod Amerikanaca po Mjesecu mogli nazvati i svojevrsnim epilogom, bilo je vrijeme humanizma i renesanse. Tko nije samo pravni specijalist, već ima osjećaj i za politički kontekst, dodao bi i hladnog rata. No ispada da se ova dva pristupa međusobno ne isključuju. Činjenica da su tadašnje supersile SAD i SSSR vodile politiku ravnoteže straha, utrke u naoružanju i sl. sa Zemlje se nije doslovno prelila na nebo. Uz podršku tada još jakih institucija međunarodne zajednice, poput UN-a (a ni pokret nesvrstanih nije ovdje krivo spomenuti), svemir je postao zona demilitarizacije i predmet niza ugovora koji su jamčili da će se istraživati na dobrobit čovječanstva i svih ljudi, a ne partikulariteta kakve su moćne države ili, u današnjoj vizuri, moćne korporacije koje s tim državama surađuju. Uostalom, to da bi se svemir ekonomski profitabilno eksploatirao nikome nije palo na pamet sve do neoliberalnog preokreta krajem 1970-ih godina.

Ikoničku sliku pobadanja američke zastave u Zemljin prirodni satelit Von der Dunk gotovo romantično objašnjava odgovarajući na pitanje koje mu najčešće postavljaju: Tko posjeduje Mjesec? Taj akt nije bila imperijalna gesta, ništa kao kolonizacija Mjeseca. Međunarodnim pravnim aktima i duhom tadašnjeg vremena govoreći, zemaljska debata o antikolonijalizmu preselila se i u svemir. I to ne samo debata, već i praksa oslobađanja od kolonijalizma i osuda njegove zločinačke višestoljetne prakse. Dakle, kada astronaut Buzz Aldrin pozira pred američkom zastavom, to nije suverenistička gesta kojom su zemaljski osvajači proglašavali ‘novopronađeno’ i ‘prazno’ tlo svojim. I pripajali ga obično kruni, koja ih je u ekspediciju poslala. Ovu malu apologiju SAD-u kao barem ‘imperiju novog kova’, koji je proizvodio nekada napredne, a danas nazadne predsjedničke ukaze o istraživanju svemira, završit ćemo tvrdnjom Von der Dunka da ni NASA ni američka vlada gestom pobijanja zastave nisu htjele reći da sada Mjesec pripada njima. Nju treba tumačiti kao zahvalu američkim poreznim obveznicima što su financirali skupa istraživanja koja su dovela ljude na Mjesec i kao zahvalu američkoj znanstvenoj zajednici koja je svojim požrtvovnim i kreativnim radom, pretvorivši novac u, današnjim rječnikom, ‘društvo znanja’, također omogućila da se to dogodi.

Prvi i najvažniji međunarodni ugovor o svemirskom prostoru, onaj iz 1967., na čijem dokrajčivanju tek zadnjih desetljeća radi više država (‘Outer Space Treaty’), ponovio je štetu od kolonizacije u povijesti Zemlje i želju da se ona ne preseli u svemir. To je bilo u najvećoj vezi i s mogućim vojnim aspektima koje bi ‘grabež tla’ u svemiru mogao izazvati. Na utrku u naoružanju putem svemirskih programa nije se mislilo drugačije osim kako je spriječiti, sve do Reaganovih ‘Ratova zvijezda’, srećom nedovršenog projekta koji je uništio mnoge tekovine pristupu istraživanju svemira. Ukratko, Mjesec je, a to je trebao biti samo prvi primjer, tretiran kao globalno javno dobro (global commons), pravno dostupno svima. I to dvije godine prije no što su Amerikanci stupili na njega. Amerikanci su se spustili na Mjesec dakle ne da ga osvoje, već da simbolički pokažu da, ostanimo pri vojno-pravnim ritualima, dolaze u miru, a u ime cijelog čovječanstva. Tko je taj Veliki drugi kojemu dolaze, ostavimo sada otvorenim. Uostalom, slavna izreka Neila Armstronga glasi da je to bio ‘mali korak za njega, a veliki za čovječanstvo’, a ne ‘za SAD’! Još je znakova kako je svemir bio prostor dobre volje u doba detanta (i njegov važan dio), poput činjenice da su uzorci stijenja doneseni s Mjeseca postali pristupačni znanstvenicima iz svih zemalja svijeta, uključivo sa SSSR-om.

U Obaminu mandatu donesen je ‘Space Act’ koji olakšava privatnim investitorima zainteresiranima za komercijalno eksploatiranje nebeskih tijela da se uključe u trku. U igru uskaču privatne korporacije, poput SpaceX-a Elona Muska ili Blue Origina Jeffa Bezosa

Apolo 11 uspio je u namjeri kojoj su prethodile mnoge pripreme i svima je jasno da bez sovjetskih uspjeha (prvi umjetni satelit u Zemljinoj orbiti Sputnik, prvi čovjek u svemiru Jurij Gagarin, svemirski moduli za istraživanje Mjeseca itd.) ne bi moglo biti ni kasnijih američkih uspjeha. I kao što je detant druga strana hladnog rata, sada bismo i mi mogli okrenuti ploču pa zaključiti da je utrka u osvajanju svemira uvijek postojala, makar regulirano, te da su si Amerikanci već puno godina ranije postavili zadatak da budu prvi ljudi na Mjesecu. A taj san ima respektabilnu prošlost u povijesti ljudskog duha. Bili su to plodovi mašte i fantazije, književnosti, znanosti i teorije, koji su na kraju dobili i svojevrsno ostvarenje. Trebao bi poseban članak da samo pobrojimo književnike (od Lukijana do Julesa Vernea) i znanstvenike (poput Johannesa Keplera i Galilea Galileja) koji su se zanimali posebno za Mjesec, izučavali njegovu strukturu, usavršavali teleskope…

No u praksi je stvarna kratka pretpovijest odlaska na Mjesec izgledala ovako: prvu sondu poslali su Sovjeti (‘Lunik 1’) i to još 2. januara 1959. Sljedeći ‘Lunici’ bili su sve bliže Mjesečevoj površini, slali su slike s ‘tamne strane Mjeseca’, da bi tek 1962. s ‘Rangerom 4’ Amerikanci lansirali prvu sondu. Prvi objekt spušten na površinu Mjeseca, ali bez ljudi, bila je sovjetska sonda ‘Lunik 9’ 1966. Iste godine slijedila je NASA-ina sonda ‘Surveyor I’. Od tada je bilo jasno da Amerikanci mogu dovesti i ljude na Mjesec.

Kako je sve to s Mjesecom nestalo i kuda su se preusmjerila svemirska istraživanja nakon 1970-ih godina? Puno je tu odgovora, no zanima li nas što je bilo s Mjesecom kasnije i ima li danas želje za ponovnim putovanjem na njega, moramo otvoriti i cijeli paket novih zemaljskih ideologija koje se reflektiraju i u istraživanju svemira. Prijelom koji je nastupio toliki je da se umjesto istraživanja sada na sve strane govori o eksploataciji Mjeseca i drugih nebeskih tijela (ponajviše Marsa i meteora). U igri su novi igrači i to na dva načina. I kao nove države sa svemirskim programima (Kina, Indija, Japan) i kao korporacije koje imaju vlastite planove za putovanja, ali što je puno odsudnije, i za eksploataciju rudača na drugim nebeskim tijelima.

Nakon praznine od 14 godina, Japan 1990. šalje svoju misiju, bez ljudi, na Mjesec. Zatim su uslijedile tri NASA-ine i jedna misija Evropskog svemirskog programa. Od 2007. oko Mjeseca opet vlada gužva. Jedina je razlika u tome što u njoj više nema Rusa. Kini je uspjelo da se 2013. s letjelicom ‘Chang’e 3’ spusti na površinu Mjeseca, a zatim je uslijedio, ove godine, ‘Chang’e 4’ s puno većim mogućnostima, vozilom itd. Puno je misija u pripremi. Čak i Rusija planira novi svemirski program za Mjesec. NASA će na svoju svemirsku stanicu na Mjesecu poslati nove module 2022./23. A 2024. NASA bi, bude li mogućnosti, tj. sve po planu, u državi koja doktrinarno osuđuje planiranje, ponovno poslala ljude na Mjesec.

I tu sada u igru uskaču privatne korporacije. U 2023. firma SpaceX Elona Muska poslala bi brod s posadom u Mjesečevu orbitu. I šef Amazona Jeff Bezos hoće na Mjesec (kompanija Blue Origin). Možda najvažniji događaj, u sjeni tabloidnog zanimanja kada će bogataši moći ‘turistički’ u vožnju svemirom, potpisivanje je novog pravnog akta za vrijeme predsjednikovanja Baracka Obame 2015. godine (‘Space Act’). Punim imenom ‘U.S. Commercial Space Launch Competitiveness Act’, ovaj propis olakšava privatnim investitorima zainteresiranima za komercijalno eksploatiranje nebeskih tijela da se uključe u trku. Jedini uvjet je da budu za to propisno licencirani od strane američke vlade, što još jednom pokazuje kako u realnosti funkcionira neoliberalna država. Ideološki se reklamira slaba vlada, a gigantske korporacije samo u suradnji s državom i na njezinoj podlozi dobivaju privatne poslove veće od budžeta manjih država.

Što je onda ostalo od prvotnog i najvažnijeg međunarodnog ugovora o svemirskom prostoru, onoga iz 1967. koji smo spominjali (‘Outer Space Treaty’)? Skoro pa ništa. A ne krši ga smjer razvoja od svemirskog istraživanja prema eksploataciji svemira samo u SAD-u. Navedimo samo kao kuriozum da je država Indija svome bogatašu Rajzeevu V. Baagreeu prodala certifikat kojim mu se priznaje da je za svotu od 1.400 rupija po hektaru postao vlasnikom pet hektara na Mjesecu. Time se krši ne samo ‘svemirsko pravo’ već i svi bolji običaji koji su na ovom području vrijedili i djelomično ipak još vrijede. A za koje smo rekli da Mjesec tretiraju kao ‘globalno javno dobro’. Dvije američke kompanije s ozbiljnim kapitalom, Planetary Resources i Deep Space Industries, istražuju kako komercijalizirati dolazak na asteroide u svrhu rudarenja njihovih prirodnih bogatstava. A za asteroide bi se trebalo primjenjivati isto zakonodavstvo kao i za Mjesec. Dakle, oni ne bi mogli biti ničiji privatni, pa čak ni državni ‘teritorij’.

Mnogo toga u ‘svemirskom pravu’ sliči na pravo mora, a i ono je za Zemlju toliko zapetljano da se stalno iznova međunarodno regulira. Najpoznatije su svađe pojedinih država oko epikontinentalnog pojasa, prava na izlov ribe, eksploatacije obali bliskog podmorja itd. No tko svojom tehnologijom dosegne dno negdje usred oceana, može li time vršiti eksploataciju npr. nafte, iako to nije njegov državni teritorij već za sve otvoreno more? Mogu li se ovakve analogije primjenjivati i na buduće ‘svemirske bušače’? Dva su pravca u sadašnjoj diskusiji: jedni bi na ovo pitanje odgovorili pozitivno, drugi negativno. I nije teško pogoditi kamo i zašto ide linija razlikovanja. One zemlje koje misle da imaju tehnologiju kojom bi eksploatirale nebeska tijela su za jedno ‘pravo mora’ (SAD i Luxemburg u ime EU-ovih svemirskih programa), dok su neke druge (Rusija, Brazil, Belgija) za striktno pridržavanje pravila da i asteroidi spadaju u naslijeđe čovječanstva u cjelini. Pa ako dođe do komercijalne eksploatacije, korist bi trebali imati svi ljudi. U svijetu neoliberalne globalizacije mnogima je ovo teško i zamisliti.

Koje će pravilo prevagnuti, riječ kojih država će biti zadnja, koje međunarodne institucije trebaju tu imati vodeću ulogu (recimo UN), sve su to otvorena pitanja. Ali dok sve nije pravno i moralno riješeno, svijet ne čeka. Mjesec će ponovno biti osvajan. Možda doista nikada i koloniziran, kao što su to htjeli i njegovi izvorni istraživači od 1950-ih do 1970-ih. No hoće li to spriječiti pomak naglaska s istraživanja na eksploataciju? I kako će ta eksploatacija biti uređena na Mjesecu kada se na Zemlji vode trgovački ratovi, a nekada unipolaran svijet postaje multipolaran ili čak nepolaran? Ako je narasla ekološka svijest o klimatskim promjenama na Zemlji, o klimatskim migrantima koji te promjene slijede, ne bismo li se onda trebali ozbiljno pozabaviti i uređenjem pravila o svemiru koji nas okružuje, prije no što dođe do ozbiljnih poremećaja po život zbog bezobzirne eksploatacije drugih svemirskih tijela? Treba li mjesečina, nasuprot ironije pisca Miroslava Krleže, (p)ostati naš pogled na svijet?