Poslije 25 odbijenica za posao, Vedrana Šajn iz Pitomače, studentica ekonomije, u svojim dvadesetima odlučila je raditi ono što najviše voli – govoriti. Nakon jednogodišnjeg iskustva na lokalnoj radio stanici gdje je vodila tematske emisijama o Romima, ona je prije pet godina otvorila Vedri radio, prvi i jedini internetski radio namijenjen svim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj. Uz to, od 2018. organizira Festival nacionalnih manjina u Pitomači.
Pratiti, izvještavati i davati glas marginaliziranim nacionalnim manjinama, a u Hrvatskoj ih ima preko 20, nije uvijek lako. Vedrana je na sebe preuzela taj pomalo nezahvalan zadatak, a njen posao je tim teži i značajniji što se takvi poduhvati u domaćim medijima ne potiču, već ustrajno eskiviraju. Osvrnemo li se na redovne godišnje izvještaje HRT-a o proizvedenim, suproizvedenim i objavljenim programima namijenjenim informiranju pripadnika nacionalnih manjina, uočit ćemo vrlo nisku minutažu utrošenu na manjinsku tematiku. Izraženo u postotcima, nacionalne manjine nikad nisu dobacile do punih dva posto zastupljenosti na javnom medijskom servisu koji bi prema minimalno dva zakona morao bolje obavljati svoju dužnost informiranja pripadnika nacionalnih manjina.
Nakon više susreta predstavnika Savjeta za nacionalne manjine i HRT-a koji nisu pretjerano urodili plodom, krajem februara ove godine konačno je dogovoreno formiranje zajedničke radne grupe koja će se baviti pitanjima budućeg ugovora Hrvatske radiotelevizije s Vladom za period od 2023. do 2026. godine. Najvažnije od svega – dogovoreno je formiranje manjinske redakcije i spoljne produkcije manjinskog sadržaja.
Na sastanku su istaknute primjedbe koje se odnose na obavezu obrade manjinskih tema u programima za opću populaciju te na informiranje na jezicima nacionalnih manjina. Osim toga, primijećen je problematičan izostanak edukacije uredničkog i novinarskog kadra koji bi se bavio isključivo manjinskim pitanjima. Naglašena je i obaveza obrade manjinskih tema u svim programima HRT-a kako bi se izbjegao getoizacijski efekt obradom ovih tema u tek dvije emisije – "Prizmi" i "Manjinskom mozaiku".
I dok jedini javni servis u Hrvatskoj tek treba početi svoj kadar usmjeravati prema ovoj vrsti novinarstva, a financije prema specijaliziranim redakcijama, novinari i novinarke pripadnici manjina, izdavači i osnivači manjinskih medija ne gube vrijeme. Napori romske nacionalne manjine u Hrvatskoj i regiji za veću medijsku vidljivost čine poučnu borbu iz koje bi se štošta moglo naučiti o novinarstvu, a i životu generalno.
Manjinska tematika zahtijeva kompleksniji pristup i bolje poznavanje materije kako bi se mogli raditi kvalitetniji prilozi, kaže Maja Grubišić iz romskog glasila Phralipen
Evo, recimo, početni kapital za Vedranin radio bio je njen miraz, odnosno dota, ta vrijedna ostavština koja se i dalje brižno sakuplja u tradicionalnim obiteljima. Mogla je ona izabrati nešto isplativije od jednog manjinskog radija na internetu, mogla je otići u poduzetničke vode, uložiti u privatni biznis, u sve ono što se nameće kao najbolja opcija u ovim nesigurnim vremenima. Ali nije. Mlada medijska radnica romskog porijekla, zaljubljenica u mikrofon, miksetu, radijski eter i muziku – pogotovo sevdah – kaže da je ostvarila svoj san.
- Ne mogu zamisliti dan bez miksete i mikrofona, jedva čekam onu gužvu od okupljanja, manifestacija i novih poznanstava. Meni i dalje govore da je moj radio romski, ali nije, on je namijenjen svim nacionalnim manjinama u Hrvatskoj. Nisam se bazirala samo na romsku manjinu jer mislim da su sve podjednako važne. Željela sam da moj radio bude jedinstven, da popratim sve ono što manjinci rade - govori Vedrana.
Ona sve sama radi: prikuplja vijesti, montira, skida muziku, radi manjinski dnevnik i pravi muzičke blokove. Na Vedrom radiju se može čuti većina muzičkih žanrova na svim jezicima.
- Smanjila sam udio govornog dijela na 10 do 14 posto. Pokušavam sve to složiti da svatko dobije barem 15 minuta dnevno. Imam uvodni jutarnji dio, kroz dan se javljam s različitim informacijama - objašnjava Vedrana jednostavnu koncepciju svog radija.
Govori da se Romi moraju boriti za svaki komad javnog prostora, a upravo ju je ta medijska praznina motivirala da radi. No to nije jedina predrasuda koju uočava.
- Muškarci vode glavnu riječ u medijima još uvijek, žene se bore s tim sustavom svaki dan. Meni govore: "Žensko si, Romkinja si, evo kuhača, evo obitelj, možeš ti to, ali drži se onoga što je najbolje za tebe." Biti žena u tom medijskom svijetu je teško. I po svom statusu u ovoj profesiji sam manjina. Kad sam jednom tehničaru rekla da ja sama očistim cijeli kompjuter, spojim tehniku, miksetu i napravim stream program za cijeli dan, on me samo blijedo pogledao, a ja mu još kažem: "Da, usput stižem skuhati ručak i oprati veš!" - prepričava uz smijeh.
S obzirom na svoj posao, ali i na svoje porijeklo, uvijek je okružena pripadnicima različitih manjina. S njima se i najviše voli družiti.
- Uvijek kad su manjinska događanja, a to znaju biti veliki skupovi, ja radim intervjue, pričam sa svima. Moja mama mi kaže: "Ja kad tebe pokušavam tražiti, točno znam gdje si, tamo gdje su Srbi, Bosanci, Romi i barem jedan Makedonac!" Ja kažem: "Pa da, nama je uvijek lijepo." U svakom mjestu znam barem jedno kulturno-umjetničko društvo gdje mogu popiti kavu - govori Vedrana.
Maja Grubišić
Njena životna priča objavljena je u zbirci narativno-novinarskih priča "Romanipe – Iz sjene na svjetlo", zajedno s iskazima još devetero Roma i Romkinja koji se bave različitim profesijama: glumom, novinarstvom, znanstvenim ili političkim radom. Autorice publikacije Maja Grubišić i Selma Pezerović članice su redakcije Phralipena, tromjesečnog časopisa i istoimenog portala.
Pomislile su da bi njihove priče mogle biti motivirajuće širem krugu čitatelja i da bi bilo vrijedno objediniti ih unutar jedinstvenog izdanja.
- Nastojale smo da podjednako budu zastupljeni i žene i muškarci, kao i sve generacije. Htjele smo da oni sami za sebe kažu što je za njih "romanipe" – sveukupnost romskog identiteta i duha, koji obuhvaća i umjetnost života, opstanak i svijest o pripadanju romskoj zajednici usprkos razlikama - pojašnjava Maja.
Ona pozdravlja formiranje manjinske redakcije na HRT-u, iako se zasad ne zna ništa više od te informacije. Navodi da trajanje "Prizme" i "Manjinskog mozaika" nije dovoljno da bi se pokrilo sve nacionalne manjine.
Bilo je značajno za Rome kad su prvi put čuli romski jezik na televiziji. Bilo je vrlo emotivno, priča Mirdita Saliu o iskustvu pokretanja programa na romskom jeziku u Skoplju
- Znam da bismo samo događanjima u romskoj zajednici, projektima, kulturno-umjetničkim i obrazovnim programima na dnevnoj bazi mogli ispuniti cijelu emisiju, i to svaki tjedan novim sadržajem. Vjerujem da je tako i s ostalim manjinama. Manjinska tematika zahtijeva kompleksniji pristup i bolje poznavanje materije kako bi se mogli raditi kvalitetniji prilozi. Općenito mislim da manjinske teme nisu vezane samo uz manjinske programe, već da se o njima i njihovom doprinosu u kreiranju društvene stvarnosti treba govoriti i unutar drugih programa. Kada smo se susreli s pandemijom, život ljudi iz romskih zajednica nije bio samo manjinska tema. Tema migracija i migranata nažalost je vrlo aktualna, a za Rome povijesna i jako dobro poznata - podsjeća Maja.
Skupa s kolegicom Selmom prije nekoliko godina radila je interno istraživanje o prisutnosti Roma u medijima. Zaključak: o Romima se govori isključivo prigodno i incidentno. Prigodno, kada se obilježava neki od romskih praznika, a incidentno kada se dogodi nesreća ili kriminalna radnja, pri čemu se ističe nacionalna pripadnost počinitelja.
- U redakciji smo zaključili da nedostaje pozitivnih, živih priča koje zapravo predstavljaju manjinski narod. U medijima je generalno prisutan površan pristup manjinskim temama. Upravo postojanje manjinskih redakcija pruža mogućnost za ozbiljniji pristup temi, za pronalaženje adekvatnih sugovornika i postavljanje pravih pitanja. To je zapravo uloga novinarstva. To uvelike pomaže u kreiranju izvornog i vjerodostojnog manjinskog sadržaja - objašnjava Maja.
Smatra da se od manjinskih redakcija može naučiti puno. Kao pozitivan i uspješan primjer istaknula je tjednik Novosti jer su, kako kaže, tekstovi u Novostima rezultat istraživačkog rada, izvornosti informacija i argumentiranja. To je sadržaj koji će potaknuti na razmišljanje, poentira Maja.
Mirdita Saliu
Kolegica iz Makedonije Mirdita Saliu, novinarka, magistrica sociologije i rodnih studija, ima 30-godišnje iskustvo u organizaciji manjinskih redakcija. Početkom 1990-ih priključila se kao studentkinja tek osnovanoj romskoj redakciji na nacionalnoj televiziji. Pitamo je kako se osniva redakcija, na što ona jednostavno odgovara: potrebna je politička volja i malo više entuzijazma.
Emitiranje televizijskog programa na romskom jeziku na RTV Skoplje krenulo je 1992. na Dan Roma.
- Termin je bio nezgodan, u doba dana kad gledatelji nisu ni u kući ni na poslu, već na putu. Ipak, to je bilo značajno za Rome, kad su prvi put čuli romski jezik na televiziji. Bilo je vrlo emotivno. To je onaj osjećaj da nešto radite za emancipaciju i uzdizanje svog naroda, to je sila koja vas tjera naprijed - prisjeća se Mirdita.
Termin se postepeno počeo povećavati: s početnih 15 minuta na pola sata, isprva jednom tjedno, zatim po dva puta tjedno. Danas ta emisija ide tri puta tjedno na posebnom kanalu. Inače, makedonska radiotelevizija ima pet kanala. Romski program sada je na četvrtom kanalu s dužim terminom. U Makedoniji postoje četiri manjinske redakcije – srpska, vlaška, bošnjačka i romska.
Na pitanje je li važno da novinari pripadnici nacionalnih manjina kreiraju sadržaj i program, Mirdita kaže da takav novinar najbolje shvata probleme svog naroda, jer zna gdje i kako dobiti informaciju.
- Uzmimo za primjer žrtvu obiteljskog nasilja romske nacionalne pripadnosti. Kada je pita novinar koji nije Rom, žrtva odgovara vrlo kratko. Kad na teren ide novinar Rom i kad priča s istom osobom, ona ispriča cijelu priču. Zašto? Zato što stiče povjerenje. Govorim to iz iskustva. Romi su jako emotivni ljudi, ali oni rijetko govore drugima o onome što se njima osobno dešavalo - objašnjava Mirdita, ali u isto vrijeme dodaje da je važno da se novinari iz manjinskih redakcija ne služe stereotipima i ne doprinose stigmatiziranju.
Opasno je ako novinar gleda usko, složili smo se, ako samo vidi problem jednog naroda.
- Može se desiti da reproducira predrasude, pa čak i kad nema tu namjeru. Zato je važno da zna pristupiti svakoj temi. Jednom sam istraživala segregaciju Roma u školama. Jedna od važnih osobina dobrog novinara je da svaku informaciju provjeri najmanje dva puta. Mene su tako naučili na fakultetu. Ne mogu napisati da u nekoj školi ima segregacije ako mi je jedna osoba to rekla. Mora se razgovarati s roditeljima, profesorima i ravnateljima, sa svima koji su u lancu edukacije - napominje ona.
Slušajući Mirditine savjete, upitali smo je kako raditi kvalitetan manjinski program, a ne skliznuti u getoizaciju. Recept za uspjeh leži u etičnom i profesionalnom izvještavanju, ali i povezivanju.
- Moramo povezati etničke zajednice sa svim onim što se događa u društvu, ne možemo ih izolirati. Ne može se pisati kako se živi u nekoj zajednici, ako se ne vidi kakav je odnos državnih institucija. Ako je samo jednostrani pristup, onda to nije novinarski, već se svodi na ono "rekla-kazala". U Skoplju se nalazi najveća romska mahala Šuto Orizari. Ako ja pišem tekstove ili snimam priloge samo o tom naselju, što sam onda dobila? To bi za mene bilo stigmatiziranje i ograničavanje - jasna je Mirdita.
Na kraju, ne i najmanje važno, ove inspirativne razgovore vodili smo za Nadu, za još jednu uspješnu redakciju koju čine žene. Za sve buduće i trenutne redakcije manjina ne postoji drugi put osim promišljanja originalnog sadržaja, zauzimanja šire perspektive i svijesti da se radi odgovoran posao.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
