Kako komentirate to što je Međunarodni sud pravde odbacio zahtjev BiH za reviziju presude protiv Srbije - koju je taj sud donio 2007. godine - i to na osnovu legitimiteta agenta Sakiba Softića?

Ovo je blamaža bez presedana. Nikada se do sada nije desilo da sud dovodi u pitanje legitimitet osobe koja u ime neke države pokreće postupak u jednoj od faza predviđenih Statutom. Dešavalo se da tužene države to urade u naknadnim podnescima, ali se nije dešavalo da registar suda ima dvojbe o legitimitetu podnosioca. Međunarodni sud nije bio uvjeren da je ovo uistinu zahtjev države Bosne i Hercegovine, kako bismo došli u narednu fazu postupka – utvrđivanje da li zahtjev zadovoljava sve odredbe Člana 61. Statuta koji reguliše šta to konstituiše osnov za reviziju. Sud je utvrdio da iza Softićevog zahtjeva ne stoji država Bosna i Hercegovina, te na osnovu toga odbacio zahtjev bez razmatranja, što je odluka bez presedana i ogromna blamaža za Bosnu i Hercegovinu na međunarodnoj sceni.

Kratkoročne posljedice ove avanture uključuju rapidno osnaživanje politike konflikta i poricanja zločina koju provodi Dodik. Dugoročno, one mogu uključivati sudski pečat za kraj bilo kakve priče o odgovornosti Srbije za zločine u BiH

Iako postoji legitimna odluka iz 2002. godine o imenovanju Sakiba Softića na dužnost agenta BiH pred sudom, ispada da su svi koji su njegov legitimitet dovodili u pitanje bili u pravu. Koju stranu je on uopće zastupao u ovom procesu - Bosnu i Hercegovinu, ili samo Bošnjake, budući da je uživao podršku samo bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića?

Mislim da je na to pitanje odgovorio sam Bakir Izetbegović kad je prije nekoliko dana rekao doslovce: ‘Hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović nije spreman na preglasavanje i razumijem ga, ali kako onda donijeti odluku?’ Dakle Izetbegović je jasno ustvrdio kako organi države Bosne i Hercegovine nisu ovlastili Softića, nego je iskorištena činjenica da ovlaštenje koje mu je dato ranije nije imalo eksplicitno naveden rok trajanja. Iz toga se jasno vidi da, za razliku od 2002. kad su za postupak pred Sudom pravde bila dva od tri člana Predsjedništva, danas to više nije bio slučaj i revizija je, da tako kažem, bila isključivo vlasništvo Bakira Izetbegovića, a Softić na kraju nije imao više legitimiteta pred Sudom od nekog slučajnog prolaznika. I to su i Softić i Izetbegović znali još u aprilu 2016. jer im je to saopštio u pismo sam Sud.

Daljnje slabljenje BiH

Ko je odgovoran što je pitanje revizije presude sa državne razine preneseno na dnevnopolitički teren, na kojem se tretira kao svojevrsno bošnjačko ‘biti ili ne biti’?

Čini mi se da ovaj predmet godinama služi za vođenje rata drugim sredstvima i prodaju magle o zaštiti najviših nacionalnih interese, a žrtve i pravda su kolateralna šteta takvog pristupa. U javnosti u Bosni i Hercegovini od ovog se sudskog postupka svih ovih godina nakon rata očekivalo da poluči konačnu istinu o ulozi Srbije u zločinima, agresiji i destrukciji, da na neki način donese poraz velikosrpske politike i ideologije koji nije ostvaren vojno, da natjera Srbiju da plati odštetu za sve zlo koje je nanijela u BiH. To je narativ koji je gurala bošnjačka politika, a koji je, naravno, nailazio na plodno tlo kod ogromne većine Bošnjaka, koji i danas žive sa traumama izazvanim zločinima Srbije. U stvarnosti, ovaj predmet još od 1996. godine, kad je MSP donio odluku da će se uloga Srbije propitivati isključivo na osnovu Konvencije o prevenciji i kažnjavanju genocida, nije imao kapacitet da poluči išta više od odgovora na dva pitanja: da li je u BiH počinjen genocid (kako je to definisano iznimno rigoroznim kriterijima MSP-a) i da li je i kako Srbija učestvovala u njemu. Presuda iz 2007. je svela ovo propitivanje na Srebrenicu, ustvrdivši da genocida nije bilo van nje, što je dodatno osakatilo kapacitet ovog predmeta da poluči vrstu pravde kakva je potrebna da bi ona iole bila proporcionalna zločinima Srbije. Međutim, ta stvarnost nikad nije bila predmet razgovora u bošnjačkoj javnosti. Mitovi o ‘historijskoj obavezi da se utvrdi istina i pravda’ kroz ovaj predmet podgrijavani su kako je kome trebalo da potpali nacionalizam i skrene pažnju sa gorućih problema u društvu. Tako smo došli i do revizije, tačnije ovog podnošenja zahtjeva u zadnji čas. Ovaj čin je, po mom dubokom uvjerenju, isključivo motivisan strahom da se narodu kaže istina o tome da se nije ništa radilo kad je trebalo da se radi i da su šanse za uspjeh nepostojeće. Umjesto toga, čitava stvar je predstavljena kao još jedan herojski juriš golim bošnjačkim prsima na mitraljeze nepravednog svijeta koji je, eto, opet uz Srbiju, a protiv žrtava i pravde. Odvratna manipulacija.

Navodno su milioni maraka u ovih deset godina od presude otišli nekim organizacijama bliskim bošnjačkim čuvarima budžeta za ‘provođenje presude msp-a’. To je čitava hobotnica organizacija, pojedinaca, advokata domaćih i stranih…

Je li se, po vama, uopće trebalo ići u reviziju presude iz 2007. godine? Ako jest, kako, ako nije, zašto?

Legitimne zahtjeve za reviziju trebalo je podnositi kad su objelodanjivani dokazi koji su možda i mogli natjerati sudije da se zamisle nad svojim čudnim zaključcima iz presude. Takvih situacija je bilo 2009. i 2011., kad su objelodanjivani neredigovani zapisnici VSOJ-a, ili kad su predstavljani dokazi na suđenju Momčilu Perišiću. Bilo je još nekih sličnih situacija. Takvi zahtjevi ne bi imali problem neispunjavanja vrlo striktnih odredaba člana 61 Statuta, kako je to slučaj sa ovim zahtjevom. I ono što je najvažnije, da su podnošeni tada, niko pa ni sud ne bi mogao dovesti u pitanje njihovu svrhu da se dođe do istine. Ovako, sa zahtjevom podnesenim u zadnji čas, dobili smo strašnu sramotu po Bosnu i Hercegovinu.

Kakve posljedice mogu eventualno nastupiti iz ovoga?

Posljedice već gledamo. Kratkoročne posljedice uključuju novo ponižavanje i traumatiziranje žrtava, rapidno osnaživanje politike konflikta, iznurivanja države i poricanja zločina koju provodi Milorad Dodik, eroziju institucija države Bosne i Hercegovine, zaoštravanje međunacionalnih odnosa i dodatno slabljenje kapaciteta da se proizvede bilo kakav konsenzus naroda u BiH o zajedničkoj budućnosti. Iako ozbiljne, ove kratkoročne posljedice su benigne u odnosu na dugoročne koje će, ukoliko zahtjev bude odbačen u jednoj od dvije prve faze i ne dođe do razmatranja merituma, uključivati sudski pečat za kraj bilo kakve priče o odgovornosti Srbije za zločine u Bosni i Hercegovini, uključujući i rapidno zaustavljanje kakvih-takvih suđenja za ratne zločine u toj zemlji, te cementiranje politike poricanja koja će u očima srpskih političara i javnosti sada biti legitimisana odlukom najviše svjetske sudske instance. Najgore je što će za takvu politiku Srbija prvi put imati podršku međunarodne zajednice, što je prilično jasno iz dosadašnjih reakcija koje smo mogli čuti. Strašno se bojim takvog ishoda, jer on može donijeti samo daljnje slabljenje Bosne i Hercegovine i dugoročnu nestabilnost.

Kao zmije u leglu

Vaši stavovi o ovom procesu bitno se razlikuju od onih iz bh. mejnstrim diskursa, uvjetno rečeno, sa sve tri strane, a najagresivnije vas napada ona bošnjačka, koja vas optužuje za pesimizam, defetizam, izdaju i sl. Kako tumačite to što je javni bijes usmjeren prema ljudima poput vas, a ne recimo prema ljudima poput Izetbegovića, koji je prije podnošenja zahtjeva otvoreno najavio novu političku krizu u BiH?

To se događa zbog činjenice da je struka, uz nekoliko časnih izuzetaka, potpuno zakazala i povukla se pred silom populizma i diskursa nacionalističke homogenizacije u kojem ako dovodiš u pitanje ovu avanturu sa zahtjevom za reviziju, onda si četnik i mrzitelj Bosne i Bošnjaka. Nisu svi, neki su krenuli za lukrativnim ponudama zarade koja se mjeri desetinama i stotinama hiljada maraka. Tako da su glasovi koji ukazuju da je car gol ostali usamljeni i poslužili kao neka vrsta gromobrana za gnjev naroda željnog pravde za zločine Srbije, dok su se Izetbegović i njegova klika uspješno zaklonili iza žrtava i njihove žeđi za pravdom. Ali dobro, svako radi onako kako misli da treba.

Izetbegović ima podršku udruga žrtava rata, a čini se da će žrtve ovim procesom i načinom na koji je vođen biti najteže pogođene. Kako to tumačite?

Mislim da će sada, nakon okončanja ove avanture, morati da se povede razgovor o tome ko predstavlja interese žrtava u Bosni i Hercegovini, iz kojih pobuda i sa kakvim rezultatima. U javnosti imamo informacije o milionima maraka koji su u ovih deset godina od presude otišli nekim organizacijama bliskim bošnjačkim čuvarima budžeta za ‘provođenje presude MSP-a’. To je čitava hobotnica organizacija, pojedinaca, advokata domaćih i stranih, koji su imali i imaće koristi od ovog postupka. Zasigurno znam da moja komšinica Mine, kojoj su sina jedinca ubili vojnici pod komandom oficira na platnom spisku Srbije, ili moj brat Amir koji je mjesecima mučen u Omarskoj, nisu dobili ni pfeniga od tih miliona. O kojim onda predstavnicima žrtava govorimo? I kako to Izetbegović i SDA imaju podršku žrtava kad je recimo 2013., u trenutku kad gradonačelnik Prijedora Marko Pavić zabranjuje okupljanja porodica ubijene djece koja traže spomenik i protest ‘bijelih traka’ naziva gej paradom, najviša delegacija SDA-a došla u Prijedor i dala Paviću punu podršku i s njim dijelila vlast? Samo slijepci ne vide da ni ovaj poduhvat sa revizijom nema nikakve veze sa interesima žrtava, već isključivo sa političkim preživljavanjem i profitom preko leđa upravo te mase istraumatiziranih ljudi za koje klika iz Vijećnice tvrdi da ih predstavlja, a koji će nakon svega ostati iznova poniženi i odbačeni. Jedina pozitivna stvar koja bi mogla proizaći iz ove destruktivne avanture bila bi revizija institucionaliziranog kulta žrtve kod Bošnjaka i kompleksa koji na njemu parazitira. Ako bude snage da se suoči sa istinom kad splasne histerija.

Oporbene partije iz Federacije BiH, dakle većinom bošnjačke stranke, trenutačno su u poziciji u kakvoj su bile oporbene stranke iz Republike Srpske u vrijeme kampanje i nelegitimnog referenduma u tom bh. entitetu prošle godine: ujedinjene pod pritiskom i vezane strahom od gubitka glasača ukoliko ne podrže spomenuto ‘biti ili ne biti’. Uklapa li se aktualna kriza u BiH u tu matricu?

Odurno mi je gledati kako se političke stranke u Federaciji odnose prema ovom pitanju. Kao zmije u leglu, koje bi da se izmigolje iz svega a da, ako mogu, nekako i ugrizu protivnika, da nešto kažu a da ništa ne kažu, da sve svale na Izetbegovića sada kada je sve propalo, a da opet ispadnu dio ovog nacionalističkog transa. Jad i bijeda. Tu moram izuzeti Građanski savez BiH. Iako se ne slažem sa njihovim političkim vizijama, moram reći da je to jedina partija koja je imala principijelan, odgovoran stav po ovom pitanju od samog početka. Siguran sam da im sljedbenici bratije iz Vijećnice to neće lako oprostiti.