Prošlo je skoro 16 mjeseci od početka ruske invazije na Ukrajinu, a okončanje rata – bilo pobjedom jedne od strana, bilo primirjem pa mirovnim pregovorima – još uvijek nije na vidiku. Nakon višemjesečnih najava, ukrajinska vojska upravo je započela oslobodilačku ofenzivu na više pravaca duž ratišta, no nitko razuman ne očekuje da će okupatorske trupe biti razbijene i natjerane na povlačenje iz Ukrajine u roku od nekoliko tjedana, ako ofenziva i uspije:
Rusi su proteklih mjeseci dobro utvrdili obrambene linije koje neće biti moguće probiti bez velikog broja žrtava, naročito kad se uzme u obzir da Ukrajinci trenutno ne raspolažu borbenim avionima koji bi mogli ozbiljnije djelovati po prvoj liniji protivničke obrane.
Medijsko najavljivanje ofenzivnih operacija, uključujući i licitiranje datumima, nešto je što nismo viđali u dosadašnjim ratovima, a smisao takvog pristupa vjerojatno je u ukrajinskom osiguravanju nastavka vojne i financijske pomoći sa Zapada. U nastavku teksta donosimo kratki pregled važnijih ratnih elemenata koji dosad, barem u ovoj mjeri, nisu zabilježeni u sukobima ovakvih razmjera i ovakvog intenziteta.
Bespilotna letjelica Baryaktar (Foto: Wikimedia)
Borbeni dronovi
Bespilotne letjelice koriste se već desetljećima za izviđanje i prikupljanje obavještajnih podataka, a u novije vrijeme i za navođenje topničke vatre, no sad prvi put svjedočimo obostranom masivnom korištenju napadačkih dronova različitih vrsta i karakteristika: štoviše, bitka dronovima jedno je od glavnih obilježja rata u Ukrajini. Turski Baryaktari, koji su odigrali veliku ulogu u prvoj fazi ukrajinske obrane, iranski Shahedi-136, koje obilato upotrebljava ruska vojska u napadima na gradove, energetska postrojenja i logističke centre, te niz jeftinijih jednokratnih verzija borbenog drona iz Sjedinjenih Država i Kine pokazali su se veoma efikasnim oruđem u tekućem ratu, premda su i Rusi i Ukrajinci relativno brzo naučili obarati te letjelice: em u jednom broju slučajeva pogađaju ciljeve i pritom nanose ogromnu štetu, em iscrpljuju kapacitete protivničke protuzračne obrane.
Već sad je jasno da će razvoj i proizvodnja sve moćnijih i sve jeftinijih borbenih dronova postati glavnom preokupacijom vojne industrije i na Zapadu i na Istoku – Baryaktar se ispostavlja preskupim, s obzirom na to da je vrlo ranjiv – što znači da će ta sredstva zauzimati još zapaženije mjesto u arsenalima i ratnim doktrinama najvećih sila. To će, naravno, potaknuti i razvoj praktičnijih i financijski dostupnijih protuzračnih i elektroničkih sustava za onemogućavanje učinkovitih napada dronovima.
Paralelno s time, čini se da će iskustvo rata u Ukrajini redefinirati važnost, funkciju i tehničke karakteristike tenkova, oklopnih vozila i tegljene artiljerije u ratnim operacijama, između ostalog i zbog toga što su se ta sredstva pokazala relativno lakom metom napadačkih dronova i naprednijih protuoklopnih projektila.
Osnivač Wagnera Jevgenij Prigožin (Foto: Newscom/PIXSELL)
Privatne vojne formacije
Jevgenij Prigožin i njegov Wagner, formacija koja broji ili je brojala više desetaka hiljada pripadnika, podigla je ratnu ulogu (polu)privatnih plaćeničkih vojski na novu i dosad nezamislivu razinu. Bilo je toga i u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bilo je toga i u američkim operacijama na Bliskom istoku, doduše, uglavnom nakon završetka glavnine odlučujućih akcija regularne vojske, ali uloga Wagnera u Ukrajini, kao i Prigožinovo ponašanje, uvelike nadilaze sve dosad viđeno.
Wagner je bio glavna ruska formacija u bici za Bahmut, najtežoj i najdugotrajnijoj pješačkoj bici otkako je počeo napad Rusije na Ukrajinu, a Prigožin je cijelo vrijeme trajanja bitke vodio javni verbalni rat s ruskim Ministarstvom obrane, to jest s ministrom Sergejem Šojguom, i s Glavnim stožerom, to jest s generalom Valerijem Gerasimovom. Optuživao ih je, a i dalje ih optužuje, da zbog njihove nesposobnosti u dopremanju oružja na frontu i zbog neodlučnosti u upravljanju jedinicama regularne vojske Rusiji prijeti poraz u pohodu na Ukrajinu. Vladimira Putina štedi od izravnih kritika: mnogi misle da upravo zahvaljujući tome Prigožin još nije mrtav, i ne samo da nije mrtav nego ima i veoma opipljivu moć.
Kako god na kraju završio Prigožinov sukob s ruskim vojnim vrhom, koncept privatno ili korporacijski financiranih vojski više ili manje uklopljenih u službeni sustav vođenja i zapovijedanja mogao bi, po svemu sudeći, doživjeti procvat
Šojgu je naredio da do 1. srpnja pripadnici Wagnera i svih sličnih ruskih i čečenskih vojski potpišu ugovore s Ministarstvom obrane. To je pokušaj da se donekle neutralizira raspojasanog Prigožina, da ga se stavi pod kontrolu i u okvire sistema, no nekadašnji kriminalac i ugostitelj već je najavio da njegovi ljudi neće sklapati takve ugovore. Kako god na kraju završio Prigožinov sukob s vojnim vrhom, koncept privatno ili korporacijski financiranih vojski više ili manje uklopljenih u službeni sustav vođenja i zapovijedanja mogao bi, po svemu sudeći, doživjeti procvat.
U Rusiji, uostalom, već postoji Gazpromova vojska, kao i manje plaćeničke jedinice milijardera bliskih Kremlju. Taj koncept ostavlja prostor da se regrutiraju ljudi koji ne zadovoljavaju uvjete za pristupanje regularnoj vojsci, odnosno imaju kriminalnu prošlost ili su psihički nedovoljno stabilni da bi im se dalo oružje u ruke, a s druge strane, omogućuje vojnim vlastima da koriste takve jedinice za najpogibeljnije i najprljavije poslove te da pritom odmaknu odgovornost od sebe ako stvari u nekom pogledu pođu po zlu.
U unutrašnjopolitičkom smislu, neusporedivo je manji problem kad na bojnom polju ginu plaćenici poput onih iz Wagnera, ljudi koji često spadaju u talog društva, nego kad stradavaju profesionalni vojnici ili mobilizirani mladići. Postoji, dakako, i negativna strana, naročito kad se kao vlasnik vojske pojavi netko poput Jevgenija Prigožina: nekoliko desetaka hiljada organiziranih, naoružanih i plaćenih ljudi lako mogu postati politička ili fizička prijetnja vlasti, ako se osjete izdanima ili ako se pojavi netko tko će izdašnije honorirati njihove usluge.
Ukrajinci iščekuju F-16 (Foto: Wikimedia)
Ukrajinski prelazak na NATO-oružje
Prije početka rata, vojska Ukrajine uglavnom je raspolagala sovjetskom vojnom tehnikom i njezino vojno osoblje imalo je vrlo skromna znanja o načinu funkcioniranja zapadne ratne tehnologije. Nakon što je agresija započela, zapadni saveznici isprva su organizirali slanje dostupnog sovjetskog oružja i oruđa Ukrajincima, ali ubrzo se pokazalo da takvog oružja nema u potrebnoj mjeri ni u skladištima savezničkih zemalja koje su nekoć bile pod vojnim utjecajem SSSR-a, ni na međunarodnom tržištu. Ukrajinska armija, dakle, bila je prisiljena da se u hodu, u jeku žestokog rata, preorijentira na borbene sustave s kojima dotad nije imala doticaja i čini se da je ta tranzicija učinjena na način kojem je teško naći usporedbu u povijesti ratovanja. Uspjeh, razumije se, nije bio isti u svakom segmentu.
Posebnost ukrajinskog komuniciranja su praktički svakodnevna video-obraćanja predsjednika i vrhovnog zapovjednika Volodimira Zelenskog, kao i neobično česte izjave generala Kirila Budanova, šefa vojne obavještajne službe
Ukrajinci su jako dobro svladali funkcioniranje zapadnih raketnih, artiljerijskih i protuzračnih sustava, što će državama NATO-a pomoći da saznaju eventualne manjkavosti i granice do kojih se mogu napregnuti ti sustavi u okolnostima intenzivnog rata dviju velikih i industrijski relativno razvijenih zemalja, dok se, na primjer, obuka za zapadne tenkove pokazuje zahtjevnijom nego što se mislilo, odnosno traži više vremena za ovladavanje taktičkim umijećem u ofenzivnoj operaciji u kojoj sudjeluje više različitih grana i rodova oružanih snaga. Ukrajina se nada da će vrhunac procesa transformacije biti isporuka zapadnih borbenih aviona, prije svega američkog F-16: ako se, ili kad se, donese politička odluka o tome, svejedno će trebati najmanje godinu dana za obuku pilota i za izgradnju infrastrukture neophodne za prihvat tih zrakoplova.
Kad je riječ o sredstvima koja su dosad rijetko ili nikako korištena u ratovima, Rusi su demonstrirali moć svojih balističkih projektila kratkog dometa Iskander, krstarećih raketa Kalibr i dalekometnih hipersoničnih projektila Kinzhal, ali vrlo ograničeno. Radi se o izuzetno skupim sustavima kojih nije proizvedeno mnogo i čija proizvodnja iziskuje puno vremena. Borbena upotreba sigurno je ukazala Rusima na potencijalne slabosti, a NATO-države nesumnjivo su intenzivirale razvoj tehnologije koja bi dovela do efikasnije obrane od spomenutih razornih raketa.
Volodimir Zelenski (Foto: Kommersant Photo Agency/Sipa USA/PIXSELL)
Propaganda i javno komuniciranje
Intenzivne i kontinuirane komunikacijske aktivnosti Jevgenija Prigožina i mnoštva prorežimskih ruskih vojnih blogera, uglavnom preko aplikacije Telegram, novost su u informativno-propagandnom aspektu ratovanja, pogotovo u zemlji vrlo manjkave demokracije te posljedične krutosti i konzervativnosti kad je riječ o institucijama i hijerarhiji. Teško je procijeniti radi li se o spontanom kaosu koji Kremlj uporno tolerira ili o organiziranoj informacijskoj konfuziji čiji je smisao u brisanju granice između istine i laži te u zamagljivanju odgovornosti predsjednika Putina za ratne neuspjehe i pogrešne odluke.
Što se tiče Ukrajine, prvih mjeseci rata svjedočili smo situaciji koja je, također, nova: ukrajinska vlast bila je, gotovo u potpunosti, prepustila britanskom Ministarstvu obrane dnevno izvještavanje s ratišta. Posljednjih mjeseci Britanci su ponešto smanjili učestalost objavljivanja ukrajinskih ratnih mapa. Još jedna posebnost ukrajinskog komuniciranja jesu praktički svakodnevna video-obraćanja predsjednika i vrhovnog zapovjednika Volodimira Zelenskog, kao i neobično česte izjave generala Kirila Budanova, šefa vojne obavještajne službe, neobično česte s obzirom na to da je u dosadašnjim ratovima javno istupanje zapovjednika obavještajno-sigurnosnih agencija bilo izuzetak od čeličnog pravila po kojem takvi časnici ostaju u sjeni barem za vrijeme trajanja sukoba.
