Najveći preokret u socijalističkoj Jugoslaviji dogodio se u životu žena, ali patrijarhat je preživio u kući i na poslovodnim mjestima, ocijenila je povjesničarka iz Slavonskog Broda, znanstvena suradnica Instituta za povijest Ana Rajković Pejić u emisiji Vide TV Kontrapovijest, u kojoj je voditelju Hrvoju Klasiću odgovarala na pitanja o položaju žena u Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji i socijalističkoj Jugoslaviji. Emisiju možete gledati na ovoj poveznici.
"U Austro-Ugarskoj žene su imale ograničeno pravo na školovanje, nisu imale pravo na vlasništvo, na pobačaj, na odlučivanje o svojoj imovini, a nisu mogle biti ni skrbnice vlastitoj djeci", kazala je povjesničarka. "Stereotip da će žena oćelavjeti ako previše čita i razmišlja održao se sve do kraja dvadesetih godina 20. stoljeća", kazala je Rajković Pejić, dodajući da je postojala i predrasuda da neće moći imati djecu žena koja previše čita i sjedi.
Kraj Prvog svjetskog rata žene su dočekale s nadom da će dobiti pravo glasa. "U studenom i listopadu 1918. žene euforično slave novu državu, ulaze u Sabornicu i predsjedavajućem donose nakit, na oltar domovine". No doživjele su razočaranje: "Nisu dobile ni pravo glasa ni pravo skrbništva nad djecom, a mogle su raditi, ali im je plaća za isti posao bila upola manja nego muškarcima."
Ostao je zabranjen i pobačaj, koji su zahtijevale žene sklonije komunističkoj struji, smatrajući ga klasnim pitanjem, jer su ga žene građanskog sloja, za razliku od radnica i seljakinja, mogle priuštiti. "Žene sa sela kupile bi vreteno i koristile ga za pobačaj. To bi vreteno išlo od jedne do druge žene. Same su sebi to radile. Bilo je smrtnih posljedica, ali unatoč tome, broj pobačaja nije se smanjivao", opisala je Rajković Pejić.
Komunisti su, pak, u teoriji oduvijek zastupali emancipatorsku rodnu politiku. "Postoji cijela mreža komunističkih ilegalki koje su u historiografiji ostale po strani, jer nisu bile u vrhu partije". Policijska represija prema ženama nije bila ništa blaža. "Prema komunistkinjama je vladao poseban zazor, jer su odskakale od standardnog identiteta žene: bile su aktivne, ilegalke, imale su mišljenje, odstupale su od norme... Već su takve bile demonizirane", kazala je Klasićeva sugovornica, dodajući kako su se te žene borile za "bazična prava: da te ne tuku i ne zlostavljaju".
Ustaški je režim ženu svrstao u kuću, da bude "vrijedna i poštena Hrvatica". "Svaki fašistički pokret je mizogin, nacionalistički i isključuje ženu iz javne sfere, pa je to učinio i ustaški”. Ali, “bez problema su žene postavljali kao čuvarice konclogora."
O ženama u partizanima "jako se malo zna, uglavnom iz jugoslavenske historiografije", kaže Rajković Pejić. "Identitet partizanke je višesložan. Bile su borkinje, bolničarke, ali su iznijele i ogroman pozadinski teret. Na početku rata vladala je skepsa prema tome trebaju li žene u partizane, ali kako ih se mnogo javljalo, Tito je 1942. odlučio da se pridruže, i žene od 1942. snažnije prodiru i u borbene redove." Rajković Pejić navela je primjere hrabrih a nepoznatih partizanki i rekla kako je “zapanjujuća ta predanost ideji i osjećaju pravde".
"Najveći preokret u socijalističkoj Jugoslaviji dogodio se upravo u životu žena: od prava glasa, prava na porodiljni dopust, prekida trudnoće, prava na rad... Žene se poticalo da se školuju i zapošljavaju, pogotovo u velikim tvornicama, koje su postale generator te vrste moderniteta", naglasila je Rajković Pejić.
No iskrsnuo je novi problem: teret dvostrukog rada u tvornici i kod kuće. "Muškarci su smatrali da je u redu da žena treba prati i kuhati. Na neplaćenom kućanskom radu vidimo kako je patrijarhat opstao unatoč emancipatorskom zakonodavstvu." Ali ni u poduzećima nije se promijenilo mnogo: od 534 poslovnica, koliko ih je vukovarsko Borovo imalo u Jugoslaviji, samo 53 vodile su žene. “A Borovo je bilo pretežno ženska tvornica", podsjetila je Ana Rajković Pejić.
