Rajka Obradovića, 24-godišnjeg mladića s diplomom beogradskog Pravnog fakulteta, nismo zatekli u nekom odvjetničkom uredu, već u selu Klapavica, gdje na jednoj od livada čuva ovce. Kako kaže, upravo je ovčarstvo jedan od glavnih razloga zbog kojeg su se on i njegov otac Milorad nedavno vratili u rodnu Liku.

- Za vrijeme ‘Oluje’ sam imao deset mjeseci pa su moja prva sjećanja vezana uz život u izbjeglištvu, prvo u Kuli, gdje smo se smjestili kod djedovog brata, a potom u Beogradu - kaže mladi farmer, koji je u srpskoj metropoli završio srednju i osnovnu školu, a potom i fakultet.

- Beogradskih dana se sjećam odlično, od prvih klinačkih igara i mog društva s kojim sam odrastao. S vršnjacima je sve bilo u najboljem redu. Najbolji drugar mi je bio iz Knina, družili smo se i nikad nije bilo problema niti me je itko poprijeko pogledao. Bilo je zezanja, ali onog dobroćudnog. Nije bilo podrugivanja, bar ne kod nas u Novom Beogradu. U zgradi u kojoj smo živjeli bilo je dosta ljudi iz Like i Dalmacije, tako da smo se dobro razumjeli - svjedoči Rajko kojem se 2000. u Beogradu rodila sestra Mirjana.

Međutim, porodicu Obradović je stalno nešto vuklo na povratak u Liku.

- Otpočetka smo bili složni da tu pripadamo, a ja sam nestrpljivo čekao da vidim svoje selo u koje smo prvi put došli 2001., kad sam završio prvi razred. Iako sam tada bio klinac, bilo mi je neopisivo i zavolio sam sve ovo ovdje. Tako sam do četvrtog razreda osnovne škole dolazio jednom godišnje; dva mjeseca na ljetni raspust, a onda nazad u školu.

Prvi su se u Klapavicu 1998. vratili djed Radovan i baka Marija. Na ognjištu su zatekli ruševine, razbacane stvari i leševe životinja. Ostvarili su pravo na obnovu i potom krenuli ispočetka s dvije koze. Uskoro su kupili kravu, a potom su dobili i 15-ak ovaca. Stado se širilo i danas broji 170 grla. Prije pet godina u selo se vratio i Rajkov otac, koji dio godine i dalje provodi u Beogradu.

- Stoke ima sve više i oko nje treba da se radi. Pošto su djed i baba stariji, mi mlađi smo morali dolaziti, pa smo se otac i ja smjenjivali. Kad bih imao ljetni raspust ili slobodne dane na fakultetu, dolazio sam i radio umjesto njega. I tako sam se navukao na Liku. Kad nekoliko mjeseci ne bih dolazio, bio sam kao tempirana bomba i nagomilavali su mi se problemi. Zato mi je bilo bitno da dođem, bar na tri-četiri dana, pa da se vratim kao nov - govori Rajko.

Iako su sve tri generacije bile složne oko povratka, o tome se itekako raspravljalo.

- Svi smo se složili da je povratak bolja opcija, pogotovo baba koja zbog lošeg zdravstvenog stanja ne bi preživjela još koju godinu u Srbiji. Njima paše u Lici, navikli su na ovo podneblje i nitko od nas u nijednom trenutku nije požalio što smo se, kad je tko mogao, odlučili za povratak. Naravno, ima i onih koji kažu ‘nema od toga ništa’ ili ‘šta ćeš tu’. Ima i tu nešto istine, jer mladi odavde sve više odlaze. Drugi podržavaju naš povratak i kažu da je to pametno jer u Beogradu nema posla - kaže Rajko, koji zajedno s ocem očekuje povratak majke Radmile, a jednog dana možda i mlađe sestre Mirjane.