Chvrches: Screen Violence (Glassnote, 2021.)
Četvrti album škotskog synth pop trija uspješno spaja himnički naboj glazbe i melankoličnu tematiku, što je svojevrsna tradicija žanra još od osamdesetih naovamo. Bilo da govorimo o bendovima kao što su New Order, Depeche Mode ili Pet Shop Boys, hladne synth strukture su iznimno pogodne za ukrštavanje s introspektivnim, možda i deprimantnim sadržajem. Vokal Lauren Mayberry nadvija se nad ovim mahom poletnim pjesmama kao gorko-slatki podsjetnik ljudske manjkavosti. "Screen Violence" vjerojatno je najbolji album Chvrches dosad jer najuspješnije spaja pop ambicije i subverzivne tendencije. Naslov i naslovnica albuma, kao i nazivi pjesama poput "Violent Delights" ili "Final Girl", upućuju na to da je bend pronašao inspiraciju u horor estetici, no opetovana slušanja otkrivaju dublje slojeve. Mayberry koristi horor trope i pitku pop formu kako bi podvalila svojevrsnu digitalnu gotiku, vjerojatno podjednako inspiriranu Virginijom Woolf i skrolanjem po Twitteru. Naslov se može shvatiti i kao opis modernih komunikacijskih sredstava, a pjesme poput "How Not to Drown" s Robertom Smithom, "California" ili "Asking For A Friend" uspijevaju u jednakim omjerima ponuditi pop euforiju i sjajno opisana unutarnja previranja.
Amyl and the Sniffers: Comfort to Me (Rough Trade, 2021.)
Ogoljeli, sirovi punk rock kakav svira australski bend Amyl and the Sniffers najviše ovisi o uvjerljivosti energije koju prenosi. Vokalistica Amy Taylor skače kao teniska loptica po derivativnim, ali funkcionalnim rifovima pa njena često konfliktna, ali nedvojbeno karizmatična izvedba diže "Comfort to Me" iznad prosjeka aktualnog pub rocka. Slično kao i Britanci Idles, Amly and the Sniffers služe se simplificiranom glazbom i grupnim vokalima kako bi podvalili teže teme. "Knifey" je duhovit, ali neugodan podsjetnik na učestalost napada na žene, a "Capital" na sličan način propituje razliku između aktivizma i apatije. No dok Idles znaju ispasti usiljeno angažirani, posebice na još uvijek recentnom albumu "Ultra Mono", Amyl and the Sniffers tu zamku uspješno izbjegavaju. Glavni razlog se krije u istodobno emotivno angažiranom, ali sarkastičnom vokalu. Amy Taylor pripada tradiciji punk rock vokalistica poput Chrissie Hynde, Poly Styrene ili Courtney Barnett čija je izvedba magnetična i moćna čak i ako se ne uklapa u tradicionalni pojam muzikalnosti. Uz sve navedeno, ne bi bilo naodmet da sljedeći put Amyl and the Sniffers ubace malo više varijacije jer je sa svojih jedva pola sata trajanja "Comfort to Me" ipak na rubu monotonije.
Poppy: Flux (Sumerian, 2021.)
Za razliku od spomenutih izvođača, Poppy izbjegava jasne žanrovske odrednice, što je, uostalom, naznačeno i u naslovu albuma. Nekadašnja zvijezda YouTubea glazbenu karijeru je započela kao relativno konvencionalni pop izvođač koji surađuje s utjecajnim figurama poput Grimes i Dipla. Prošlogodišnji "I Disagree" objavljen za metal etiketu Sumerian Records donio je neočekivano uspješan hibrid bubblegum popa i modernog metala, a singl "Bloodmoney" čak je pokupio Grammy nominaciju za najbolju metal izvedbu. "Flux" nastavlja žanrovske transformacije povremeno zadržavajući žestinu prethodnika, ali daleko se više oslanjajući na alternativni rock, shoegaze i slične žanrove popularne u devedesetima. Album je ujedno njezino najcjelovitije ostvarenje dosad. Snimljen s pratećim bendom i producentom Justinom Meldal-Johnsenom, unatoč sad već očekivanoj eklektičnosti ostavlja puno prirodniji dojam od dosadašnje naglašeno frankenštajnovske estetike rezanja i lijepljenja. Ovim albumom Poppy je dokazala da njezina glazba nije sastavljena od niza dosjetki, provokacija i kontradikcija. Jasno definiran autorski glas i dalje se tek naslućuje, no to nije nužno loše sve dok je glazba ovako nepredvidljiva i zanimljiva.
