Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak pokušala je progurati Zakon o udžbenicima pisan u ženskom rodu. Kako je poznato, nije u tome uspjela, a u onom tvrđem dijelu HDZ-a njen pokušaj usporedili su s ‘opstrukcijom’ Mosta, s kojim su u dva navrata dijelili vlast. Tim povodom razgovaramo s aktivistkinjom i zastupnicom Nove ljevice u zagrebačkoj Skupštini Radom Borić.
Komentirajući potez ministrice Divjak, zapitali ste se zašto je korištenje ženskog roda u zakonu sporno. Uistinu, zašto je sporno?
Upotreba ženskog roda u prijedlogu zakona nije trebala biti sporna, no prijedlog je i mene, ugodno, iznenadio. Ministrica je mogla očekivati da će biti ne samo prijepora već i napada zbog opstrukcije koalicije. Važan je i kontekst: još se nismo oporavili od orkestriranih napada na rodnu terminologiju vezanu uz Istanbulsku konvenciju, a predložen je zakon u ženskom rodu i time je ‘proizveo’, kako kaže predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ‘nove ideološke sukobe’. Učinak prijedloga: ubrzo je prebačen u muški rod, kako smo mogli i očekivati. Premda sam nepovjerljiva prema mainstream politici koja je sve više politika trgovine i nisam sigurna u čemu je kvaka 22 oko prijedloga tog zakona, mislim da je to bio dobar eksperiment. Korištenje ženskog roda, ukoliko su oba roda jednakopravna, o čemu govore Ustav i Zakon o ravnopravnosti spolova, ali i drugi zakoni, posve je legitimno i potrebno je mijenjati patrijarhalnu normu po kojoj je muški rod ‘univerzalan’ a ženski ‘partikularan’, a onda se ni muški gramatički rod neće smatrati ‘univerzalnim’, ‘generičkim’ i neće nužno reprezentirati ženski rod. Eksperiment je pokazao da naše društvo, nažalost, nije otvoreno za promjene.
Razlog je formalan
Ministar uprave Lovro Kuščević pronašao je formalan razlog da ne uvaži ministričin prijedlog u Jedinstvenim metodološko-nomotehničkim pravilima za izradu akata koje donosi Sabor, a koja su ispod Ustava. U njima stoji da se pri pisanju zakona ‘koristi rodno neutralni oblik primjerice: podnositelj tužbe, umjesto da se navodi podnositelj muškarac ili žena, podnositelj/ica, odnosno podnositelj ili podnositeljica’.
Dakako da je razlog formalan. Jedinstvena metodološko-nomotehnička pravila za izradu akata koje donosi Sabor nemaju težinu organskoga zakona, ona ‘uređuju pravno-metodološka načela i jedinstvenu tehniku koja se primjenjuje pri izradi akata koje donosi Hrvatski sabor’ i administrativne su prirode. Prijepor se mogao razriješiti i na način na koji to rješavaju neki drugi zakonski akti kao npr. Nacionalna klasifikacija zanimanja i Zakon o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju u kojima se navode mocijski parnjaci, tj. uz zanimanje u muškom rodu navodi se i ono u ženskom jer i u rodno ‘neutralnom’ obliku, npr. kod sintagme ‘podnositelj tužbe’ ovo ‘podnositelj’ nije neutralno nego bi neutralno bilo ‘osoba koja podnosi tužbu’, kako za neka zanimanja stoji i u Nacionalnoj kvalifikaciji zanimanja.
U kakvom to društvu živimo? Među onima koji u cijeloj priči ne vide problem je i zastupnica Bruna Esih koja smatra da je ministrica uvrijedila žene, ali i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja smatra da se radi o ‘ideološkim prijeporima’, mada je odmah nakon stupanja na dužnost promijenila ime web-stranice iz Predsjednik.hr u Predsjednica.hr?
Živimo u društvu u kojemu se taj isti ministar hvali da se, kao ministar, u sekularnoj državi i na telefon javlja s ‘Hvaljen Isus’, a bojim se da dijeli svjetonazor blizak definiciji žene iz jednojezičnog rječnika hrvatskoga jezika nakladnika Školske knjige i Leksikografskog zavoda, prema kojoj je žena ‘ljudsko biće po spolu suprotno muškarcu, koje može rađati djecu i preuzeti glavnu brigu za uzgoj i odgoj djece’ i u kojemu je ‘javna žena’ jednako ‘prostitutka’, a ‘blago od žene’ je ‘vrlo dobra žena’. Rječnik je tiskan u 21. a ne u 19. stoljeću, valja istaknuti, a u skladu s tom definicijom i ženska se prava ‘usklađuju’, tj. dokidaju. Zanimljivo je, ali i indikativno, da i političarke desnog spektra ne vide problem u imenovanju u muškom rodu. Zaboravljaju da bez zagovora za ženski rod, pa tako i onaj u jeziku, i one bi bile samo reprezentirane (i stvarno, a ne samo jezično) npr. u Saboru. Dodatno, zabrinjava kada predsjednica govori o ‘novim ideološkim prijeporima’. Ukoliko misli da ženski rod stvara prijepore, neka vrati web-stranicu Predsjednica.hr u Predsjednik.hr, a Ured predsjednice preimenuje u Ured predsjednika. I ne obraća se s ‘Dragi Hrvati i Hrvatice’. Jer ionako ‘ostale’ često zaboravlja i ne misli da je to prijeporno.
Ravnopravnost spolova nije niti smije biti prijepor, a pod ‘novim prijeporima’ predsjednica po svoj prilici drži da je stari bila Istanbulska konvencija, tj. sadržaj i jezik kojim je pisana. Pamtim da se nešto nije izložila u njezinu obranu, a lako mi je pretpostaviti i zbog čega to nije učinila. Stoga je licemjerno kada o važnosti ravnopravnosti spolova govori u inozemstvu, a kod kuće ima drukčije kriterije. Dvojim koliko je zapravo naučila iz teorijske literature koju je morala pročitati pripremajući svoj doktorat vezan uz ravnopravnost spolova, jer se čini da nije naišla na tekstove koji govore o važnosti kritike jezika. Jezika koji perpetuira predrasude i stereotipe, kojima je i sama često neugodno izložena.
Ugrožene stečevine
U HDZ, čitamo u medijima, vratio se Joso Mraović kojeg pamtimo po onoj sramotnoj presudi gospićkog suda koji je njegovo seksualno napastovanje jedne košarkašice proglasio rukovanjem. Nismo se, izgleda, puno pomaknuli zadnjih desetak godina?
Iako je predsjednik Vlade demantirao povratak osuđenog nasilnika u HDZ, zanimljivije je da je takav povratak uopće moguć i prihvatljiv. Zabrinjava još i više da je sudska praksa ostala ista: ‘rukovanje’ su zamijenile ‘sinkope’, braniteljski status može postati olakotna okolnost, pa i onome tko je počinio šest silovanja kao olakotna okolnost uzima se da je bio u ratu i bio odlikovan, kako upozorava profesorica prava Sanja Barić. Sve nam to govori da smo se pomaknuli, ali unatrag. Stečevine vezane uz ravnopravnost spolova, jačanjem ultradesnih udruga, a uz podršku desnih političkih stranaka i pravosuđa, svakodnevno se ugrožavaju. Vidjet ćemo posljedice toga već ove jeseni. Ali velik dio žena zna da je ulog slobode i ženskih prava u pitanju i nećemo odustati od borbe.
Kakvo je stanje u Ženskim studijima?
Budući da sam se aktivno uključila u politiku, nisam više izvršna direktorica u Centru za ženske studije, centru koji se gotovo 30 godina bavio žensko-studijskim obrazovnim programom i uspješno vodi memorijalni stan Marije Jurić Zagorke. Godinama sam vodila kolegij Jezik i rod i studenticama i studentima pokušala pokazati zašto je feminizmu važan jezik. Jezik koji ‘opisuje stvarnost’, ali i jezik koji ima moć mijenjanja stvarnosti. Nažalost, klima u Hrvatskoj ne ide u korist obespravljenima, pa tako ni ženama. Ministarstvo znanosti i obrazovanja prvi put nije podržalo obrazovni program Ženskih studija iako je to jedini sustavni program o rodnoj problematici. S druge strane, Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva financijski podržava ultrakonzervativne udruge koje ženama žele dokinuti pravo na autonomiju i izbor. I to je naša stvarnost. No to ne znači da odustajemo od svojih vizija o ravnopravnoj zajednici žena i muškaraca.
