Vladimir Putin je na vlasti više od 22 godine. Kada je došao na vlast Rusija je bila ekonomski slaba, siromašna, tranzicija u toj zemlji bila je možda i najbrutalnija, živjelo se lošije nego u socijalizmu. Ni vanjskopolitički Rusija nije bila snažna, možda je baš zato bila umjereno simpatična, iako je stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a i nuklearna supersila. Vodila je drugi rat protiv separatista u Čečeniji, a ni u tom ratu nije joj dobro išlo. Putin je sljedeća dva desetljeća posvetio stvaranju ponovo jake Rusije u svakom pogledu i u mnogočemu je bio uspješan. Rusija je ekonomski osnažila, ponovno je postala itekako važan međunarodni faktor kojega se o mnogočemu pita i bez kojega se ne odlučuje, a i u ratovima je Rusiji išlo mnogo bolje nego li devedesetih. Stvaranje opet jake Rusije čiji se glas u međunarodnoj areni ne samo čuje nego i sluša trebalo je biti Putinovo životno djelo. Ruski je predsjednik u samo nekoliko dana svoje životno djelo uništio.
Napadom na Ukrajinu Rusija se do daljnjeg ispisala iz Europe, a ni s ostatkom svijeta ne stoji najbolje. Tim je napadom Putin spalio gotovo sve mostove prema zapadnom svijetu (ostade pitanje u kojoj mjeri i do kada onaj energetski). Zapadni je svijet nazvao "carstvom laži", vjerojatno aludirajući na Ronalda Reagana koji je Sovjetski Savez nazvao "carstvom zla". Odnosi zapadnih zemalja i Rusije bit će narušeni vjerojatno desetljećima. Nepovjerenje je ogromno i obostrano. Putin je ionako smatrao da zapadni svijet radi protiv Rusije, a širenje NATO-a je za njega instrument toga. Ruski političari mjesecima su govorili da nikakve invazije neće biti, ismijavali su obavještajne procjene koje su govorile suprotno, i kako nakon svega vjerovati primjerice Sergeju Lavrovu? Brzina isključivanja Rusije je golema. Veoma brzo su uvedene snažne ekonomske sankcije, a Rusiju se isključuje i iz drugih sfera od sporta (čak je i Livescore, portal koji hitro objavljuje sportske rezultate, u znak podrške Ukrajini prestao objavljivati rezultate sportskih natjecanja u Rusiji) do kulture i znanosti. Putin je napadom na Ukrajinu Rusiju moralno diskvalificirao i ona je od države prema kojoj su mnogi imali zadršku i prema kojoj su bili oprezni postala prezrena zemlja s kojom se pristojnima ne pristoji biti u društvu.
Definitivno smo ušli u drugi hladni rat, a preostaje nada da nećemo doživjeti treći svjetski rat. Jer, kako reče Albert Einstein, ako izbije treći svjetski rat četvrti ćemo voditi toljagama
Napadom na Ukrajinu Putin je ostvario i neke ciljeve protiv kojih se uporno borio. NATO nije bio ovako jak još od hladnoratovskog razdoblja. Nakon pobjede u tom ratu NATO je uporno tragao za smislom vlastitog postojanja, a sada mu je Putin dao smisao, živahnost i snagu kakvu nije imao od početka osamdesetih i razdoblja prije dolaska Mihaila Gorbačova na čelo Sovjetskog Saveza. Bori se protiv NATO-a na granicama Rusije, a sada se kontingenti članica NATO-a nadomak Rusije povećavaju, premda zasad ne dramatično. Postigao je jedva zamislivo: u Švedskoj i Finskoj razmišlja se o ubrzanom pristupanju NATO-u što bi potpuno promijenilo vanjsku politiku i poziciju tih zemalja. Finska premijerka Sanna Marin izjavila je da se to neće dogoditi u njenom mandatu, ali činjenica da se o tome razmišlja ozbiljnije nego ikad je jasan znak korjenite promjene.
Revitalizirao je Putin i Europsku uniju i ona je doživjela možda i najveću promjenu. Za svoje standarde reagirala je neočekivano brzo i odlučno. Djeluje gotovo monolitno, a napukline unutar nje, poput Mađarske, se smanjuju. I kao što Rusija koristi oružje koje ima na raspolaganju, vojnu moć, tako i EU koristi oružje koje ima na raspolaganju, ekonomsku moć.
Brzinu i korjenitost promjena najzornije demonstrira Njemačka. Prije dvadesetak dana mnogi njemački političari nisu htjeli razgovarati o Sjevernom toku 2, odnosno o mogućnosti da se taj izgrađeni plinovod ne pokrene. Odmah je stradao Sjeverni tok 2 i Njemačka je raspravu o njegovu pokretanju završila odlučnim "nein" i razumljivim "njet". Prošloga petka, prilikom uvođenja prvog paketa sankcija Rusiji, Njemačka je bila protiv toga da ju se izbaci iz SWIFT-a, u subotu je Rusija izbačena iz SWIFT-a, međunarodnog sustava financijskih transakcija. U nedjelju je kancelar Olaf Scholz najavio paket vrijedan 100 milijardi eura za jačanje njemačke vojske i odlučio da će poslati protuoklopno i protuavionsko oružje Ukrajini. Zapadne zemlje ubrzano se usmjeravaju prema ubrzanom naoružavanju. Taj je proces počeo i prije, dijelom i zbog zabrinutosti zbog Putinove politike. Scholz je najavio da će Njemačka premašiti dva posto BDP-a izdvajanja za vojsku. Finska je u veljači sklopila sporazum vrijedan 9,4 milijarde dolara i kupuje 64 američka aviona F-35. Poljska je prošloga tjedna dogovorila kupnju 250 američkih tenkova tipa Abrams, posao je vrijedan šest milijardi dolara. Sjedinjene Države reagirale su sporije od EU, možda u skladu s nadimkom predsjednika Bidena, Pospani Joe.
Putin je uporno pokušavao pronaći relevantan oslonac u Europi, bilo da je riječ o državama, bilo da je riječ o političkim pokretima ili društvenima skupinama, a sada mu od svega toga nije ostalo takorekuć ništa. U samo nekoliko dana sve se toliko promijenilo, obostrano, da smo i službeno, tvrdi tako potpredsjednica Europske komisije Margrethe Vestager u intervjuu za Der Spiegel, ušli u hladni rat 21. stoljeća. Taj hladni rat neće biti kao prošli karakteriziran blokovskom podjelom svijeta. U ovome blokovske podjele neće biti: na jednoj strani će biti zapadni blok, na drugoj usamljena Rusija, s tek ponekom, ne nužno pouzdanom, suradnicom, a na svojoj strani bit će Kina. Rusija će u tom ratu biti mnogo slabija nego što je u prošlom bio SSSR. On ne samo da je imao svoj lager nego je, barem neko vrijeme, nudio ideju socijalističke utopije. Putin takav adut nema.
Predsjednik Rusije se tek donekle može uzdati u Kinu, ali Kina će prije svega gledati svoje interese. Na sjednici Vijeća sigurnosti na kojoj se raspravljalo o ruskoj invaziji Ukrajine Kina je bila suzdržana. Dala je i neutralnu izjavu kojom je podržala teritorijalni integritet Ukrajine i osudila širenje NATO-a, iako ga nije izrijekom spomenula. Kina ne može podržati Rusiju. Jedno od njenih temeljnih vanjskopolitičkih načela je teritorijalni integritet država, a ona Tajvan smatra svojim odmetnutim teritorijem. Istovremeno, Kina neće uvoditi sankcije Rusiji. Otkupit će dio viška plina i nafte, u znatno većoj mjeri ruski višak pšenice. Kini su važni i odnosi s Ukrajinom u kojoj ima goleme poljoprivredne površine i koja je važno tržište za nju. Minimalna promjena u tonu Pekinga može se naslutiti iz priopćenja nakon telefonskog razgovora od utorka ministara vanjskih poslova, kineskog Wang Yia i ukrajinskog Dmitra Kulebe. Wang je naglasio da se situacija promijenila rapidno i dramatično, a hoće li to promijeniti poziciju Kine zasad nije znano, ali rapidno i dramatično neće. Takva bi promjena vjerojatno bila dodatno na štetu Rusije u tom odnosu. Odvezujući svoj brod od EU Putin ga je snažnije privezao uz Kinu, a to znači da je o njoj ovisniji. Peking se, osim u ekstremnom slučaju, neće odreći Moskve. Ona mu je potrebna i zbog njene politike opiranja funkcioniranju svijeta na temelju zapadne dominacije kao posljedice ishoda hladnog rata. Peking funkcioniranje svijeta i međunarodnih odnosa vidi bitno drugačije nego Washington i u tome mu je potreban svaki saveznik, pa i znatno oslabljena Rusija.
Rusiji preostaje Indija čije se reakcije uglavnom svode na načelno pozivanje na mir. Dvije zemlje blisko surađuju, zajedno razvijaju i nova oružja. Indija ne može osuditi Rusiju i zato što se nakon toga Moskva više ne bi smatrala dužnom uvažavati zahtjev New Delhija da Pakistanu ne prodaje oružje. A slučajno ili ne, na dan ruskog napada u radnom posjetu Moskvi bio je pakistanski premijer Imran Khan i sastao se s Putinom. Indija je dio skupine Quad (još i SAD, Australija i Japan), a ta je kvadrilaterala formirana kao odgovor na rastuću kinesku ekonomsku i vojnu moć. Dakle, i Indija će balansirati, ali vjerojatno ne onako kako je balansirala u prošlom hladnom ratu kao jedna od osnivačica Pokreta nesvrstanih.
Što se zapadnog dijela svijeta tiče neodgovoreno pitanje je pitanje cijene: koliko će obranu slobodarskog i demokratskog poretka građani zapadnih zemalja platiti smanjenjem vlastitih sloboda. I tako smo definitivno ušli u drugi hladni rat, a preostaje nada da nećemo doživjeti treći svjetski rat. Jer, kako reče Albert Einstein, ako izbije treći svjetski rat četvrti ćemo voditi toljagama.
