Obližnji rat usisava sve u javnom prostoru, suspendira politiku ili ju reducira do funkcije otpravljanja poslova koja automatski isključuje mogućnost sadržajne društvene rasprave. Tako i oružane strahote postaju idealan ambijent za lakše proturanje i nametanje sumnjivih mjera i poteza. Isti se proces dešava na razini EU i RH; svugdje živi potreba da se koješta zataška ili naprosto zanemari u ime određenih interesa koji se razilaze s onim najšire zajednice i svakako njezinih ranjivijih podskupina. Riječ je o poznatom, odavno istraženom konceptu s kojim se nesumnjivo susrećemo i ovom prilikom.
Za ovu priliku, tu činjenicu prikazat ćemo na nekolikim primjerima iz različitih sektora i djelatnosti, a sličnosti će se odnositi na držanje vlasti. Obratimo najprije pažnju na područje ekologije, ujedno klimatskih promjena i raznoraznih onečišćenja.
Na početku ruske invazije prema Dnjepru, ovdje smo istaknuli da je medijima gotovo sasvim neopaženo procirkulirala vijest o dosad najmračnijem svjetskom izvještaju na temu poremećaja klime. Ne bilo čijem – autor mu je Međuvladin panel o klimatskim promjenama, najrelevantnije znanstveno tijelo u tim pitanjima, osnovano pri Ujedinjenim narodima. Ono je dakle ustvrdilo da imamo posla sa stanjem puno gorim nego što se ranije mislilo. Također, ispostavilo se da su čovječanstvu za preokretanje trenda nužni otprilike dvostruko veći napori od dosadašnjih, te upola kraći rokovi.
Ako smo uočili da na to praktično nitko nije ni trepnuo, naredni sličan moment potvrdio je uvid. Skupština za okoliš UN-a zatražila je da sve države i svi involvirani proizvođači stanu na kraj zagađenju svijeta plastikom. Rezolucijom je predviđen dvogodišnji rok za usvajanje pravnog okvira za to, ali znajmo da je pregovore oko tog sporazuma obilježilo snažno protivljenje industrijalaca. Dabome, posrijedi su oni koji najviše ovise o fosilnim gorivima kao sirovini za dobivanje plastike.
Ne treba biti vizionar da se predvidi uspješno opstruiranje predstojećeg razdoblja u tom pogledu. Polazilo im je to za rukom kroz mirnija vremena, pa nema razloga da čak i lakše ne bude u ratnim okolnostima koje opet drmusaju ovaj kontinent, još uvijek presudan u kreiranju globalnog dominantnog narativa po ovom i onom ključnom pitanju. Nemojmo smetnuti s uma da su upravo nafta i plin bili glavni motiv u pokretanju aktualnog rata. Ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić pritom još nije rekao da nema ni hrvatske plastike, a jer smo privatizirali sve ostalo, ali bar zagađenje pripada svima.
Drugi naš primjer za ovu temu o antitemama u ratno doba jest lokalnog, tj. nacionalnog karaktera, i tiče se samo naoko manje konfliktne djelatnosti, naime, kulture. Točnije, kulturne politike i regulacije, a konkretno budućeg Zakona o kulturnim vijećima. Ukratko kazano, radi se o dokumentu kojim će se objediniti akte dosad mjerodavne za financiranje javnih potreba u kulturi, aktivnost kulturnih vijeća i upravljanje javnim ustanovama u sektoru. Kao intencija to načelno ne zvuči loše, ali pogledajmo karakteristike ove legislativne izvedbe. Prvo, nije se čekalo donošenje već predviđenog Nacionalnog plana razvoja kulture i medija za razdoblje do 2027. godine, mada bi on trebao predstavljati okvir zakonima iz dotičnog sektora. Drugo, krovnom bi zakonu kulturne politike valjda morale prethoditi podsektorske analize i duže strateško planiranje. Nije bilo ničeg od toga; zaredali su razni momenti, međutim, koji upućuju na pretpostavku da sistematičnost nije izostala slučajno. Jer, zauzvrat, kultura u Hrvatskoj se, nacrtom zakona poslanog u alibi-proceduru javnog e-savjetovanja, drastično centralizira.
Odluke o raspodjeli sredstava za kulturne projekte prelaze tako sasvim u domenu ministrice kulture, kao i budžetske rezerve. Javni prostori dodjeljivat će se također po njezinoj volji, pa je stoga Nora Krstulović, urednica portala Teatar.hr, predloženi nacrt prikladno nazvala "Zakon o mešetarenju državnom imovinom i potporama, te skrivanju financiranja javnih ustanova u kulturi". Kulturna vijeća svedena su njime na rang poslovičnog fikusa, a rat u Ukrajini baš i nije pospješio društveni kapacitet Hrvatske za konstruktivnu diskusiju o tome i srodnim problemima.
Konačno, dohvatimo se ovdje malo i ekonomije, a u svakom slučaju s njezinim najizrazitijim socijalnim efektima. Vjerojatno ste primijetili, između dvaju pakovanja breaking newsa o pregovorima između Putina i Zelenskog, da smo dobili novog ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. Zamijenit će Darka Horvata za čiji su ispraćaj otpečaćene robne zalihe katrana i perja.
Ipak, kao što je Horvat bučno kompromitiran po osnovi nekakvih sitnih pogodovanja, te aboliran za nemjerljivo veću sistemsku štetu, tako izgleda i priprema za doček njegova nasljednika Ivana Paladine. Horvat nije odgovoran samo za fijasko obnove Banije nakon preklanjskog potresa. Potopio je pulski škver Uljanik mimo zrelih izgleda za njegov spas, kao i Brodarski institut. Radnice tvornice Orljava je gurnuo u propast na istovjetan način, obmanjujući njih i kompletnu javnost te hotimice propuštajući šansu za obnovu perspektive. No to je bilo njegovo istinsko političko poslanje, nipošto ekscesni propust ili omaška.
Vidi se i razlika u tretmanu Banije i poljuljanih tvorničkih subjekata – s potonjima se ministar itekako trudio, ali naopako. E sad osvijetlimo nešto usporedivo kod Ivana Paladine; jedan sličan pomak fokusa na alternativno bitno. Teško je bilo previdjeti zamjerke koje su adresirane na tog menadžera i njegovu dosadašnju karijeru. Surađivao je s Rusima, govorilo se i govori, a jedan mu je čak bio i gazda neko vrijeme, avaj.
Baš neobično, znači, bio mu gazda Rus u zemlji koja intenzivno posluje s Rusijom čak i sad, poslije jezivog nasrtaja njezine vojske na Ukrajinu. Podravka i Belupo, naše dvije proizvodne perjanice, tamo ostvaruju značajnih sedam postotaka svog izvoznog prihoda.
I dalje kupujemo ruski plin, neka bude i to ponovljeno – PPD ga uvozi u tijesnoj suradnji s ruskim Gazpromom, a nemamo pojma kako ćemo to riješiti za iduću zimu, premda EU čini pozu da straha nema. Privrednih aktera u poslovnoj vezi s Rusima ima napretek, ali dio medija i opozicije uporno kokodače samo o istočnom grijehu Ivana Paladine, kao da je na stvari ekskluziva. Možda baš zato da se ne bi primijetilo kako ima i većih problema u vezi s njim i njegovim izborom, te evidentnim kontinuitetom politike koju je zastupao i Darko Horvat.
Paladina nije zli ruski špijun u srcu idilične hrvatske kreme od poslovnjaka i lobista usklađenih s najizvrsnijim zakonima te općenarodnom dobrobiti. No jest privatnik s uočljivim interesnim pozicioniranjem u državi koja ionako nije ništa doli provincijsko tržišno lovište razmjerno slobodnog tipa. Na tragu svoje ključne ruske veze, novi ministar i dalje ima vlasnički udio u tvrtki-koncesionaru nad razvalinama bivšeg vojnog odmarališta Kupari pokraj Dubrovnika, a dizajn tog biznisa još nije s državom sasvim uglavljen.
Prije nekoliko godina je tako došao glave i firmi Hidroelektra te njezinim radnicima, nastupajući uz malo veće igrače u građevinarstvu negoli su bili oni. Povrh svega, svojedobno je bio angažiran u upravi Razvoj golfa, poduzeća čiji se projekt apartmanizacije Srđa, također kod Dubrovnika, ističe u hrvatskoj povijesti po obimu investicije i najkvarnijeg političkog pogodovanja investitoru. Poanta bi trebala biti jasna – nije problem u tome što su mu suradnici bili i ostali nekakvi Rusi, nego u tome što isti model poslovanja funkcionira u Hrvatskoj puno šire. I nije ga Rusija izmislila, naprotiv, došao je s neke sasvim druge strane, ako je to uopće važno.
O tome bi, otprilike, valjalo povesti računa dok smo impresionirani zastrašujućim prizorima rata u relativnoj nam blizini. Refleks nalaže da se koncentriramo na akutnu prijetnju, ali takvi momenti redovno bivaju zloupotrijebljeni u svrhu podmetanja drugih, strukturno dalekosežnih podvala. Pa ih onda zanemarujemo, plaćamo cijenu, zaokupljujemo se iz toga nastalim mukama, a zatim izbije novi rat.
