Dry Cleaning: New Long Leg (4AD, 2021.)
Mladi londonski bend Dry Cleaning često se uspoređuje sa škotskim bendom Life Without Buildings čiji jedini album "Any Other City" iz 2001. uživa trajni kultni status. Oba benda sviraju unutar vrlo specifične i strogo određene minimalističke forme. Sarkastična "suha" spoken word izvedba vokalistice koja nije glazbenica ide preko instrumentalne podloge koja vuče iz nasljeđa art rocka, postpunka i još koječeg. U oba slučaju u pitanju je tako efektna mješavina da je teško ne zapitati se zašto više bendova ne koristi sličnu formulu. Dok se sluša "New Long Leg", odgovor se nameće sam po sebi. Balans navedenih elemenata tako je delikatan da ga nije lako održati, kao ni postići da zvuči zanimljivo tokom 45 minuta koliko traje prosječni album. Fokus "New Long Lenga" je fenomenalna Florence Shaw čiji distancirani, pasivni vokalni pristup prolazi kroz pjesme poput noža kroz maslac. Shaw kombinira apsurdističke komentare svakodnevice s natruhama čvršćeg narativnog pristupa, a bend uspijeva unijeti dovoljno dinamike u instrumentale, pa njene opservacije unatoč namjernom tonu rezigniranog TV komentatora zvuče životno i moćno. Sa svim svojim posebnostima, "New Long Leg" zvuči kao album unaprijed osuđen na kultni status, a na ruku mu ide i vrlo živo stanje britanske postpunk scene, kao i jedinstveni status koji zauzima unutar nje.
Goat Girl: On All Fours (Rough Trade, 2021.)
Jedna od velikih prednosti recentnog vala postpunka u odnosu na onaj prvi revival s početka nultih jest što bendovi vuku utjecaje iz puno šireg kruga bendova. Drugi album londonskih Goat Girl odličan je primjer takve prakse. U vokalnim harmonijama mogu se prepoznati utjecaji i The Slits i Sleater Kinney, no ispod toga su nepredvidljivi instrumentali koji se referiraju i na afrobeat, krautrock i neku specifičnu sunčanu verziju synth popa. S trinaest pjesama u skoro sat vremena, ovaj album je ambiciozan iskorak u odnosu na kompaktni, energični debi iz 2018. Monotoniju izbjegava proširivanjem glazbenih motiva na značajan niz nezapadnih utjecaja, od zvukova pustinjskog rocka do afrobeata. Na momente taj pristup može podsjetiti na zvukovnu paletu kojoj je sklona nešto starija generacija britanskih alternativnih rock bendova poput Foals ili Django Django, no kombinacija vokalnih harmonija, ritmičke raznolikosti i besprijekornih, vrlo svijetlih sintesajzera nudi dovoljno šarenu zvučnu sliku da vas drži zainteresiranima za njihovu spretno izvedenu mješavinu meditativnog i propulzivnog zvuka.
Tune-Yards: Sketchy (4AD, 2021.)
Merrill Garbus i Nate Brenner probili su se kao Tune-Yards hvaljenim drugim albumom "Whokill" iz 2011., taman kad je njihova vrsta eklektičnog, ekstatičnog i ekscentričnog indie popa kakav su u drugoj polovici nultih njegovali bendovi poput Animal Collective ili Of Montreal pomalo gubila na popularnosti. "Sketchy" dolazi nakon klaustrofobičnog albuma "I Can Feel You Creep Into My Private Life" iz 2018. i rada na soundtracku "Sorry To Bother You", hvaljenog i provokativnog filma Bootsa Rileyja, te predstavlja svojevrsni odušak. "Sketchy" još jednom upada u polje progresivne politike u kojem Garbus i inače djeluje. Uostalom, album otvara "Nowhere, Man", reakcija na zabranu pobačaja u Alabami. No unatoč tematici koja pokriva niz kolektivnih i osobnih problema, "Sketchy" učestalom upotrebom puhača i za bend standardno raznovrsne poliritmije uspijeva zvučati izrazito vedro i energično gotovo cijelim trajanjem, podsjećajući usput mješavinom utjecaja i daškom gospela u vokalnim aranžmanima i na albume TV On The Radio poput "Return to Cookie Mountain" i "Dear Science". Atmosfera je razbijena samo po sredini albuma doslovnom primjenom tišine između dvodijelne pjesme "Silence". Nije to prevelika mana za album u cjelini, iako je nepotrebna intervencija u pitak niz indie pop-pjesama.
