U slavnoj paroli Francuske revolucije ‘Sloboda, bratstvo, jednakost!’, koja je od svoga nastanka prolazila često i kontradiktorna tumačenja, danas se najviše problematizira ‘jednakost’. Je li tome tako zato što je svima očito, a ni vladajući to općenito ne skrivaju, da nejednakost u svijetu raste? Da su bogati sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Sjetimo se ugleda koji je i u nas stekla knjiga Thomasa Pikettyja ‘Kapital u 21. stoljeću’, koja nudi metodološki sve sofisticiraniji uvid u to stanje. I lijekove, koje taj isti mainstream koji slavi autora u pravilu proglašava nerealnima. Drugačije stoje stvari s parolom ‘bratstva’, koja se poteže uglavnom samo kada treba naglasiti jedinstvo slobodnog svijeta koje ugrožava terorizam itd. Tada se prigodno inzistira na međusobnoj bliskosti vlastitog stanovništva u borbi protiv zla, te bliskosti sistema država liberalne demokracije, koje bi morale bliže surađivati kako bi se tom zlu suvremenog svijeta zajednički, ‘bratski’ oduprle. U tim trenucima kao da se zaboravlja da države, čak i u naddržavnim savezima poput EU-a, u ekonomiji propagiraju konkurentsko takmičenje, što sigurno nije idealna osnova bratimljenju. Ono što je danas u biti zamijenilo bratstvo je identitetsko zajedničarstvo. Dodavanje ‘sestrinstva’ pojmu ‘bratstva’ situaciju usložnjava, s ne uvijek jasnim idejama ženskih saveza, češće prividno negoli stvarno preko nacionalnih, vjerskih, pa i klasnih barijera.
Ono o čemu se najmanje govori jest ‘sloboda’. Razlog tome je što živimo u društvu apsolutizirane imanencije, navodno ‘realizirane utopije’: globalne prevlasti liberalne demokracije koja se jednači s postojanjem slobode same. Usprkos kritici koju su pretrpjeli apologeti ‘kraja povijesti’ ili apsolutiziranog postojanja ‘slobode izbora’, u aktualnim promjenama individualističke paradigme ostaje dogmom i nužnom pretpostavkom da su ljudi kao apstraktni pojedinci slobodni. Pa čemu onda govoriti o onome što je ostvareno? Naravno, sloboda se više ne sastoji u potrazi za nekom društvenom transcendencijom ili ne daj bože u organiziranju emancipatornih pokreta. Njih je možda u prošlosti i bilo, ali ih danas sigurno više ne treba.
A baš tom dijalektikom slobode ili, kako se nekada govorilo, oslobođenja, bavi se zbirka kratkih eseja Jasne Tkalec ‘Fantom slobode’. Ova samozatajna intelektualka (rođena 1941. u Zagrebu) cijeli svoj radni vijek bavi se pisanjem i prevođenjem literature s područja političke teorije i umjetnosti, a posebno talijanskom lijevom scenom i njenim vezama s našom naprednom tradicijom. Ne obrnuvši kaput u vremenima kada lijeva, pa ni teorija uopće, više nije bila poželjnom, platila je ona cijenu svojih uvjerenja prisilnom marginalizacijom. No život na intelektualnoj margini nije je obeshrabrio ni pokolebao. Jer s margine se stvari bolje sagledavaju. Poznajemo je zato kao jednu od osnivačica časopisa ‘Hrvatska ljevica’, koji je uređivao Stipe Šuvar, te najuporniju urednicu i autoricu ‘Novog Plamena’, časopisa (a sada i bloga) koji u oskudnim vremenima pokušava održati plamen koji je zapalio još onaj Krležin i Cesarčev ekspresionistički pokušaj nadahnut Oktobrom (u savjetu časopisa su i Milorad Pupovac i Rastko Močnik). Oskudnost traje i dalje, iako se neke stvari mijenjaju, pa sada imamo čitav niz lijevih medija, uglavnom na internetu.
Autorica razvija dijalektiku punog kruga koji je, po njoj, napravilo građansko društvo. Kruga od prvotne antifeudalne i antidespotske borbe za novi svijet, do današnjeg stanja, koje opisuje kao životu protivno, porobljavajuće i lažno
Zato ne čudi autoričin interes za koncept slobode, koji ona varira na temama spoznaje, izražavanja, umjetničkog stvaralaštva, ali i ljubavi i žudnje. Dotjeranim stilom, s referencama iz talijanske i ruske kulture, razvija ona svoju dijalektiku punog kruga koji je, po njoj, zaokružilo građansko društvo. Kruga od prvotne antifeudalne i antidespotske borbe za novi svijet, do današnjeg stanja, koje opisuje kao životu protivno, porobljavajuće i lažno. Kao primjer porobljivača i osloboditelja utjelovljenog u istoj osobi uzima ona lik Napoleona Bonapartea. S jedne strane on je svojim osvajanjima diljem Evrope, pa sve do Rusije gdje je doživio poraz, širio mnoge od ideja Francuske revolucije, koje su promijenile sliku društava kroz koja je prošla njegova vojska. Ukidano je kmetstvo, uvođen građanski zakonik koji je jamčio nove slobode, među njima i one slobodnog ugovaranja i raspolaganja privatnim vlasništvom. Istovremeno, njemu se pripisuje i rečenica: ‘Onaj koji sme svašta da kaže, počinje svašta i da radi’ (str. 85).
Ograničavanje ideja slobode govora, dogovora i političkog organiziranja, dakle sloboda i prava građana koje je iznjedrila Francuska revolucija, od početka je revolucionarnih vremena na različite načine povezano s restrikcijama. Izgovor za njihovo uvođenje – isprva opravdano, no kasnije redovito zloupotrebljavano – uvijek je bila obrana revolucije i obrana od neprijatelja. Interesantno je kako su se cenzura i autocenzura uvijek prenosile na individualno-psihološki plan, pa se do danas podrazumijeva da odrastao, a naročito obrazovan čovjek, mora imati sposobnost suočiti se sa svim činjenicama i pravilno reagirati na umjesne i neumjesne kritike, pa i na napade. Problem nastaje kada se zapitamo jesu li ne samo pojedinci, već i cijela društva odrasla i zrela u mjeri da osiguravaju takav kontekst. Kada primjerice govorimo o regresiji koja je zahvatila naše društvo, najviše 1990-ih godina, a na drugi način i danas, vidimo da razumno argumentiranje često ne postiže mnogo. Isto vrijedi za parlamentarizam, o kojemu autorica piše: ‘Nevolja s tom (parlamentarnom) demokratijom je samo što izborne pobede ne proizlaze iz borbe mišljenja, odnosno u parlamentarnom takmičenju političkih stanovišta većinu ne postižu argumenti istine, pravde, pa ni zdravog razuma, već interesi različitih društvenih grupacija pod kojekakvim maskama.’ Zbog pobjede uskih interesa grupacija na vlasti, interesa pljačke i eksploatacije slabijih, izrazima predrasuda, netolerancije, etničke i rasne mržnje stranke i parlament navlače pristojno ruho, iako se radi o idejama pokupljenima na smetlištu historije.
U teoriji je primijećeno da pravno-političke institucije, kakvima su i ‘sloboda govora’, a prije nje i ‘sloboda savjesti’, nisu isto što i društveno-strukturne činjenice. Tako je na primjer za MarKSA društvena ‘činjenica’ slobode, oko koje je centrirana ova knjiga o fantomu slobode, dok su se oko Marksa plele sablasti, proizvod historijskih procesa industrijske revolucije i generalizirane robne ekonomije. Ti procesi kidaju i potiru prethodne veze ‘osobne ovisnosti’ i okove ‘izvanekonomskog nasilja’. To je geneza i sva tajna slobodne individue koja stupa na povijesnu pozornicu. Najprije kao vlasnik dobara, a zatim u politici kao ravnopravni apstraktni građanin. Tu se otvorila slutnja u moguće istinski slobodno društveno biće, koje će tek započeti proizvoditi historiju čovječanstva kao svoju vlastitu.
Iako hvali utopijski horizont, autorica kao da ponekad nema strpljenja razlikovati ideologiju slobode u građanskom društvu od mogućeg oslobođenja od stega građanskog. Zato mora doći do pomalo fatalističkog i moralističkog pobrojavanja poznatih kontradiktornosti građanskog društva iz kojih se ne vidi izlaz, baš kao i u ‘Dijalektici prosvjetiteljstva’ Horkheimera i Adorna. Tako na primjer: ‘Građansko društvo nesumnjivo je ušlo u svoju senilnu fazu – fazu regresije.’(str. 129.) Na drugom mjestu ona kao sinonime navodi ‘građansko društvo, ili kako ga još nazivaju kapitalizam…’ (str. 121.) Plodotvorno je za ljevičare promijeniti naglasak, s buržoaske države, kao izvedene, na građansko društvo, kao primarno. Ali ono je baš u npr. talijanskoj tradiciji jednog Gramscija, npr. kao civilno društvo, različito od liberalnog, mišljeno i potencijalno emancipatorski, kao polje borbe za hegemoniju radničkih klasa. Jer, svaka ustanova ovisi od autorizacije zajednice, koju treba da ‘oslobađa’.
Knjiga obiluje prodornim zapažanjima o kulturi i umjetnosti, pisana je polihistorskom erudicijom, s proplamsajima poput ovakve briljantne rečenice: ‘Glavno obilježje intelektualca novog vremena je da nije intelektualac.’ Poseban je kuriozitet što je knjiga zagrebačke autorice tiskana u Novom Sadu, na srpskoj varijanti zajedničkog jezika. Sjetimo se kako su u nekim trenucima između dva svjetska rata hrvatski ljevičari namjerno propisali na ekavici, ne bi li iritirali domaće šovene i istovremeno pokazali solidarnost među jugoslavenskim narodima. Ako je nešto slično bila ideja i Jasne Tkalec, ili je to bila ideja izdavača, a ona ju prihvatila, onda ju možemo doživjeti kao emancipatornu gestu. No, ako je ovo ‘prevođenje’ autorici nametnuto, kao uvjet objave knjige u Srbiji, radi se o nasilju.
