Jedna medijska tendencija bila je posebno vidljiva prilikom izvještavanja s pogreba Milana Bandića: naglašavanje činjenice da je umrlog zagrebačkog gradonačelnika ispratilo, uz razna poznata lica, i napadno mnogo običnog, anonimnog svijeta. Neki su to samo naznačivali, a drugi se otvoreno iščuđavali. Isticana je zahvalnost tih ljudi Bandiću koju su pojedini iskazivali bez trunke ustezanja, pa dijelu njih nije trebalo ni postavljati pitanja. Uspješno je naturena teza da su upravo oni bili presudna snaga njegove političke vladavine, ne puki objekt, nego temeljni agens onoga što se u javnoj praksi naziva bandićevštinom i bandićizmom, uz odgovarajući ironijski prizvuk. Nije riječ o posve novoj slici, ali jest o kulminaciji prikaza u kojem je težište ovdje neupitne političke krivnje jasno pomaknuto na taj bezlični kolektivni subjekt. I nije se ostalo u potpunosti na usputnom nabacivanju dojma. Poneki mediji i tzv. nezavisni analitičari upustili su se u eksplicitnu osudu kvarnog morala i mentaliteta najširih metropolskih masa koje su vlastitu dušu prodale za mrvice iz gradske blagajne.
Nećemo iznositi sve primjere indirektnog ukazivanja i posprdnog aludiranja u tom smjeru, samo ukazati na njihovo porijeklo. Dobro će nam poslužiti par sadržajnijih osvrta te vrste, a na tragu postojeće tradicije, jer ovdje nije posrijedi tek prigodni, namjenski refleks, niti ma kakva paušalna srdžba dežurnih medijskih pravednika. Prije će biti da imamo posla sa sustavnom platformom, npr. kad slobodni opinionmejker Goran Vojković na Twitteru ustvrdi: "Bandić je bio ispunjenje snova o uspjehu, oličenje dosljednosti političkih stavova i slika moralnih vrijednosti malog hrvatskog ćovijeka". Ili kad Matija Babić, vlasnik portala Index, konstatira: "Demokracija u zemlji u kojoj su svi zakačeni na proračun ne funkcionira". Također, dok novinar istog portala Gordan Duhaček reportira o profilu ljudi koji su pohodili Bandićev sprovod: Bio je to mali ćovijek.
Opa, primijetit će netko, pa tu već imamo dvaput istu grešku u pravopisu. No posrijedi je namjerni propust, dabome, radi konstruiranja lika prosječnog hrvatskog birača, poslušnog konzumenta gotovih političkih istina, korumpiranog i prikladno zatucanog te nepismenog. Što često nije daleko od stvarnog, ako se prešuti jedan detalj: riječ je ipak o posljedici, ne uzročištu hrvatske političke tragike, a taj poredak uređuju realni odnosi moći, umjesto pretpostavljenog individualnog (ne)ukusa.
Lako je dalje pratiti bujanje te karikature, istim ovdje navedenim tragom, pa mali ćovijek u jednoj lanjskoj Babićevoj interpretaciji obožava koga god treba, "od Tuđmana i Šuška do Sanadera". Taj indolentni lik, podatan za manipulacije - uslijed nekakvog, valjda, kulturnog defekta - nekritički ljubi bilo koju ruku turenu mu pod nos, "jednako kao što je mali ćovijek obožavao svaku sličnu ništariju prije". Opisuje ga i poduzetnik Saša Cvetojević na Facebooku prošli mjesec, u svojevrsnoj reportaži iz vožnje s Matom Rimcem u električnom automobilu po nekom parkingu. No ovaj se autor narugao impliciranom plebejskom nerazumijevanju Rimčeva poslanja: "Okreće neke prekidače, priča o nekim baterijama, odnosu snaga, tork vektorinzima, a ja se pitam gdje je tu obićan mali ćovijek i šta on ima od tork vektoringa".
Dražen Breglec, nekadašnji političar i funkcioner u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor, danas poduzetnik, raspisao se jesenas o aferi u Slovenskoj ulici, te za obićnog malog ćovijeka, navodno perverznog u svom doživjaju te lockdown-sapunice, upotrebio i kraticu OMĆ. Već poznatu, doduše, jer su je prije njega koristili npr. Mario Nakić, Velimir Šonje, Oleg Maštruko. Sve odreda neobavezni influenseri ekonomsko-liberalne orijentacije, dakle, pa je za potrebe šegačenja smišljen i amblem u vidu neformalnog hashtaga: #OMĆ.
Nakon toga, danas je već dovoljna naznaka, šifrirani spomen. Svi suzatim spremni za nadmoćno ismijavanje proste svjetine lakome na sitne poslovne, financijske, statusne ustupke potentne velegradske egzekutive. A u svojoj kratkoj i oštroj analizi Bandićeve karijere i njezinih efekata, objavljenoj dan poslije njegove smrti – što će izazvati unisonu osudu korotno nastrojenih malograđana - Matija Babić ne propušta se očešati i o svenarodni kontekst. "Narod nikad ništa pametno nije smislio", zdvaja on tako, jer: "Da je mudro, ne bi bilo narodno". Rezon je očit: bilo bi privatno, rezultat pojedinačnog napora i uma. Ili bi u međuvremenu pak bilo privatizirano, ako ćemo pravo.
Inače, podosta je to intrigantno stajalište za nekoga tko ponosno oglašava i svoj noviji projekt, globalni digitalni vodič za autentičnu lokalnu hranu TasteAtlas. Vrlo je praktičan, nalik onim turističkim mapama sa sličicama mjesnih resursa i atrakcija, osim što možete i kliknuti na kartu da saznate nešto više o tim empanadama, ramenu ili soparniku. No samom Babiću možda nitko nije otkrio doslovno porijeklo dotičnih jela koja su prilično rijetko stizala iz dvorskih kuhinja ili gastronomskih laboratorija izuzetnih pojedinaca.
Nakorak dalje u sličnom fonu djeluje i redatelj Dario Juričan. On je s Milana Bandića i Ivice Todorića, predmeta svojih filmsko-satiričkih studija, fokus pomaknuo na podmitljivu rulju, "mala smeća "ili "malog korumpiranog čovjeka". I evo nanovo onog izokretanja uzročno-posljedičnog poretka, ususret ključnoj zamjeni teza: "Tek kad oni osvijeste da plave kuverte nisu normalne, (...) onda se možemo ozbiljnije posvetiti onome što rade lobisti, vlasnici velikih kompanija, političari, pojedini odvjetnici".
Da nije takve akrobacije, netko bi dosad primijetio kako su se oko Bandića prvenstveno rojili pripadnici društvene i poslovne kreme. Ta nije mali ćovijek bio jedan Horvatinčić, Mamić, Hanžeković, Pripuz, i nisu njegova ni Hypo banka ili Zagrebačka nadbiskupija, kao što se na OMĆ ne odazivaju ni Željko Žnidarić, Leon Sulić, Ante Gucić, Željka Zrilić, Damir Boras – da spomenemo tek manji dio Bandićeva elitnog miljea.
No tad bi se gnjevni Matija Babić lično pronašao u drugom ili trećem redu gradonačelnikovih povlaštenika, na ime onih gotovo pola milijuna kuna što ih je onomad primio za Index. Ne od njega, nego od Grada – reagirao je tada vlasnik najčitanijeg domaćeg portala. Medijski kuloari su se na to cinično nakesili, detektirajući naglu privrženost Indexa gradskim vlastima u svojim objavama, jer se u tim krugovima itekako zna da baš nijedan medij nije toliki novac od Bandića mogao dobiti redovnim putem. No dotok nije bio permanentan, pa sad grijehe bandoglavosti plaća isključivo naš omrznuti anonimus. Svisoka mu ukazuju na oskudnu pismenost, uz nezaobilazni aristokratski prezir, ali nije mali ćovijek tako kronično neobrazovan, koliko njegovi gordi kritičari ispoljavaju vlastitu intelektualnu lijenost pri shvaćanju ili barem obrazlaganju političkih procesa, a što im je omogućio njihov lagodniji društveni status.
Ovdje tako imamo na stvari pravi staleški sukob nad jednim odrom. I zato smo dobili opći naziv za kompromitirane široke slojeve - prividno od milja, ustvari zajedljivo - s obzirom na generalnu njihovu krivnju, premda ničega sličnog nema za naše poduzetnike. One koji se, pored časnog izgaranja po slobodnom tržištu, vole relaksirati i na javnom budžetu. Sveukupno, to bi moglo štošta reći o smjeru iz kojeg potječe sama korupcija, za razliku od moralističkih i mentalitetističkih naklapanja o njezinu ishodištu.
No tako bismo iz jedne spektakularizirane pogrebne povorke došli u mogućnost prepoznati krajnji horizont ideološkog sprdanja s rajom čija je upletenost u interese Milana Bandića nerijetko bila uvjet njezina preživljavanja. Kao i u slučaju brojnih malih poduzetnika te obrtnika, uostalom. Prijetvornost tih propagandista je stoga daleko više toksična od one koju prozivaju, jer sugerira da bi – zbog nepouzdane društvene baze - demokraciju trebalo suzbijati, a ne razvijati, naročito u ekonomskim pitanjima. I to sve dok svoga klasnog neprijatelja marketinški uspješno zbijaju u akronimski OMĆ, umjesto da ga tumačimo u kudikamo razvedenijim formulacijama.
