Srbija će 2025. godine biti spremna za članstvo u Europskoj uniji. Ovu tvrdnju navodno je izrekla srpska ministrica za eurointegracije Tanja Miščević nakon razgovora s američkim dužnosnicima početkom kolovoza. Dio srpskih medija navodnu tvrdnju ministrice Miščević zgrabio je kao pas bačenu kost sve se pitajući je li ona pala s Marsa.

U intervjuu KorD magazinu Tanja Miščević je, međutim, pojasnila da je američkim dužnosnicima i javnosti "predstavila ono na čemu sada radimo, a to je izrada novog Programa usklađivanja sa pravom EU – trenutno radimo njegovu reviziju i tu nam je kao godina naše spremnosti da sistemska pravila, koja smo i do sada radili ali koja su se u međuvremenu promenila i inovirala, plus ona koja još uvek nismo usaglasili, definisana kao 2025. To nije godina našeg članstva, nikada je nisam ni kalkulisala jer ona ne zavisi od nas, već je to godina za koje su naše institucije, posle iskustva od dve decenije, ocenile da je moguće da budemo spremni."

Ministrica Miščević dakle vjeruje da će Srbija u sljedeće dvije godine uskladiti svoja s europskim "sistemskim pravilima" jer "sve ove reforme nisu na početku već predstavljaju nastavak onoga što Srbija radi već dve decenije. Ono što jeste novo to je da ove reforme sada treba da imaju jasne instrumente na osnovu kojih se ocenjuje način na koji se one sprovode". No usklađivanje s europskom pravnom stečevinom jedna je priča, a članstvo u EU-u sasvim druga, a one su često miljama udaljene jedna od druge.

Primjerice, Tanja Miščević je predstavljajući ovih dana vladin izvještaj o europregovorima u prvoj polovini ove godine na parlamentarnom odboru za eurointegracije izjavila da je "Srbija već dve i po godine potpuno spremna da otvori Klaster 3 (obuhvaća osam pregovaračkih poglavlja, od medija i informacijskog društva do carinske unije) i to pitanje pratimo kroz razgovore sa predstavnicima država članica da se politički uslovi sklope". Dodala je i da je "Evropska komisija koja je nadležna da procenjuje ocenu napretka konstatovala napredak", ali hoće li Srbija do kraja ove godine otvoriti Klaster 3 ipak će prije svega ovisiti o procjeni svih država članica Unije jesu li se "sklopili" politički uvjeti.

 

Nova vremena

Vremena kad je Europska unija o novim članicama uglavnom odlučivala na temelju njihove usklađenosti s europskom pravnom stečevinomi i standardima odavno su prošla. Prohujala su prije dvadesetak godina nakon velikog proširenja kad je Unija u paketu primila deset novih članica. Od tada "sklapanje političkih uvjeta" preuzima primat. Sve zapadnobalkanske države kandidatkinje za članstvo u svojim pristupnim pregovorima suočile su se sa specifičnim političkim uvjetima koje su im uglavnom nametnule pojedine članice EU-a, ponajprije njihovi susjedi. Srbiji su u startu kao uvjet bez kojega ne može u članstvo nametnuti pregovori o normalizaciji odnosa s Kosovom, a nakon što je odbila uvesti sankcije Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, prijeti joj se da bi zbog toga mogla ostati i bez kandidatskog statusa, a kamoli da razmišlja o napredovanju u pristupnim pregovorima.

Bivši američki ambasador u Hrvatskoj i Srbiji Vilijam Montgomeri cinično zaključuje da se "EU pridržava svog pristupa 'meke moći', očigledno još uvek verujući da će potencijalno članstvo u EU-u negde u sledećem veku dovesti do ispunjenja njenih zahteva sada". Prije 20 godina na samitu čelnika EU-a i država zapadnog Balkana koje su tražile status kandidata za članstvo sve je izgledalo puno drukčije i optimističnije. Tada usvojena Solunska deklaracija širom je otvorila vrata EU-a svim zapadnobalkanskim državama i malo tko je tada sumnjao da će dvadeset godina sve one, osim Hrvatske, i dalje čamiti u čekaonici za članstvo.

Obilježavajući 20. godišnjicu Solunskog samita, Grčka je početkom ovoga tjedna u Ateni organizirala sličan samit europskih i zapadnobalkanskih političkih lidera kako bi navodno opet probudila eurooptimizam na zapadnom Balkanu, ali ponajprije kako bi zapadnobalkanskim kandidatkinjama za članstvo priključila Ukrajinu i Moldaviju, kao nove tražiteljice kandidatskog statusa. Srbiji se pritom uoči atenskog samita poručivalo da bi se mogla naći u magarećoj klupi ako će i dalje odbijati uvesti sankcije Rusiji.

 

Zamka u tekstu

Zamka joj je postavljena u pripremljenom tekstu Atenske deklaracije kojim se svi njezini potpisnici obavezuju da će uvesti sankcije Rusiji, iako su, osim Srbije, sve ostale zemlje sudionice Atenskog samita to već učinile. Svima njima je bilo besmisleno obavezivati se na nešto što su već realizirale, a Srbija je papagajski ponovila da osuđuje rusku agresiju na Ukrajinu, da poštuje ukrajinski suverenitet i teritorijalni integritet, ali da neće uvesti sankcije Rusiji. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić sve je to ponovio i ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom, u njihovom prvom bilateralnom razgovoru, koji su obojica ocijenili kao "dobar razgovor o poštovanju povelje Ujedinjenih naroda i nepovredivosti granica, o zajedničkoj budućnosti naših naroda u evropskoj kući, o razvoju naših odnosa što je u našem zajedničkom interesu".

Vučić je nakon razgovora sa Zelenskim izjavio i da Ukrajina i dalje neće priznati nezavisnost Kosova, iako se već neko vrijeme iz ukrajinskih i dijela europskih političkih i medijskih krugova ukrajinskim priznavanjem Kosova prijeti Srbiji zbog neuvođenja sankcija Rusiji. Srbija se zbog izostavljanja obaveze o uvođenju sankcija Rusiji iz usvojene Atenske deklaracije zauzvrat suglasila s njezinom četvrtom točkom u kojoj piše: "Složili smo se da ne može biti nekažnjivosti za ratne zločine i druge zločine, kao što su napadi na civile i uništavanje infrastrukture, i da svi odgovorni moraju odgovarati". Srbija je, naime, dosad izbjegavala podržati slične odredbe u drugim međunarodnim dokumentima o kažnjavanju ratnih zločina u ratu u Ukrajini.

 

Ništa novo

Atenska deklaracija u suštini nije donijela ništa novoga zapadnobalkanskim kandidatkinjama za članstvo u Europskoj uniji, osim što je na papir stavila nove političke uvjete o kojima moraju voditi računa ako žele napredovati u pristupnim pregovorima s Unijom. S jedne strane, u prvoj točki Deklaracije zapisano je da je "ruska invazija na Ukrajinu ključni trenutak za Evropu, stvarajući novi nivo svesti o zajedničkim principima, jedinstvu i zajedničkoj budućnosti unutar Evropske unije. Ovo je kritično vreme za bezbednost, mir i stabilnost našeg evropskog kontinenta. Zakoni i principi koji su tako dugo doprinosili stabilnom i predvidivom evropskom bezbednosnom poretku su narušeni i ponovo smo svedoci ispoljavanja pogubnih efekata revizionizma".

S druge strane, na kraju Deklaracije u njezinoj sedmoj i osmoj točki poručuje se: "Podvukli smo da je važno da se izvrši vizija Evropske unije koja je obogaćena zapadnim Balkanom, Ukrajinom i Moldavijom. Naglasili smo potrebu za ponovnom energijom i fokusiranim procesom proširenja koji je opipljiv i kredibilan, bez prečica do postavljenih uslova", odnosno "Čvrsto verujemo da je 20 godina nakon Samita u Solunu i u svetlu nove geopolitičke realnosti, došlo vreme da se usvoji hrabar i ambiciozan krajnji cilj koji će poslužiti kao vodič, inspiracija i kontekst".

U Ateni je u odnosu na Solun prije dvadeset godina postavljen novi geopolitički okvir u kojem se i zapadnobalkanske zemlje kandidati za članstvo moraju kretati, ako žele uspješno okončati svoje pristupne pregovore. Usklađivanje s "europskim sistemskim pravilima" pritom se podrazumijeva kao naizgled lakši dio posla, iako je zapravo puno teže od deklarativnog uvođenja sankcija Rusiji koje onda i najgorljiviji njihovi zagovornici krše kad god štete njihovim ekonomskim i državnim interesima.