Ova knjiga nudi važan dio istine o hrvatsko-srpskim odnosima u 20. vijeku, rečeno je na promociji knjige Čedomira Višnjića ‘Vreme sporta i razonode: Titina Hrvatska i njeni Srbi 1951.-1971.’, održanoj 21. decembra u biblioteci ‘Prosvjete’ u Zagrebu.

- Običaj je da kraj godine posvetimo nekoj od udarnih tema za prečanske Srbe, a za to je povod Višnjićeva knjiga - rekla je voditeljica biblioteke Snježana Čiča u uvodnom obraćanju.

Po riječima novinara Bojana Munjina, knjiga je treći dio trilogije o odnosu Srba iz Hrvatske i jugoslavenskog i hrvatskog komunističkog pokreta, nastavak ‘Kordunaškog procesa’ i ‘Partizanskog ljetovanja’ koje se bave ratnim i poratnim bivstvovanjem srpske zajednice.

- Knjiga pokazuje interes autora za položaj i život srpske zajednice, a njena vrijednost ogleda se u četverogodišnjem radu autora i pregledavanju brojne dokumentacije - rekao je ističući da to i pored ležernog naslova nije ‘pitka literatura’.

- Nakon uspona u zadnjim decenijama Austro-Ugarske, preživljavanja u Prvom svjetskom ratu, obnovi u Kraljevini Jugoslaviji i ponovnog stradanja u NDH, srpska zajednica se 1945. našla na ledini, s velikim gubicima u stanovništvu, ali i bez elite; učitelja, sveštenika, trgovaca… koji su bili ili pobijeni ili protjerani u Srbiju, dok su se oni koji su bili u partizanima polako udaljavali od naroda - rekao je Višnjić.

U 20 godina koje su obuhvaćene u knjizi uočljivo je izražavanje društvene energije kroz sport, povezivanje mladih preko (tada) novih medija, kao i oslonac Srba iz Hrvatske na Srbiju kroz navijanje za Crvenu zvezdu ili praćenje programa TV Beograda.

- Zapravo, Srbi su se više osjećali kao stanovnici Jugoslavije, a hrvatsko rukovodstvo na čelu s Vladimirom Bakarićem nije gledalo blagonaklono na eventualno povezivanje tih Srba i Srbije, pri čemu se Beograd shvaćao kao susjedno republičko sjedište - rekao je Višnjić.

Bakarića je opisao kao čovjeka koji je formirao ‘svoju’ ekipu Srba i koji je imao pomalo prezriv odnos prema inteligenciji, posebno ‘lijevoj’. Govoreći o knjizi, Višnjić je naglasio zasluge Josipa Kolanovića koji mu je kao direktor Hrvatskog državnog arhiva 1990-ih u pripremama za sve tri knjige omogućio pristup brojnim dokumentima.

Osim poglavlja o političkoj situaciji, knjiga ima i poglavlje o tegobnim preživljavanjem Srpske pravoslavne crkve i Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. U knjizi se govori i o pokušaju odgovora Srba iz Hrvatske na tzv. Hrvatsko proljeće u okviru Prosvjete koji je išao tragom tada vladajućih vrijednosti; očuvanja zajedništva i provedene socijalne revolucije. Na pitanje hoće li biti i četvrtog nastavka, Višnjić je rekao da bi on bio potreban, ali da ga on neće pisati, prije svega zbog sve većih rupa u arhivima koji obuhvaćaju period nakon 1971. godine.