Golemu i uglavnom neobrađenu arhivsku građu sabrao je autor Čedomir Višnjić u knjigu "Dvadesete – propali izlet pukovnika Maksimovića" (SNV, Zagreb, 2022.) primivši se pothvata da opiše kako je izgledala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca neposredno nakon ujedinjenja 1918. godine, zaključno s 1923. godinom.
Ne radi se o suhoparnom povijesnom prikazu i komentiranju bitnih političkih odluka, nego – kako je istaknuto na predstavljanju u utorak u Novinarskom domu u Zagrebu – opisu kako su se one reflektirale na život običnog svijeta posredno prikazan kroz zapise sreskih načelnika, štapskih oficira ili arhiva Srpske pravoslavne crkve, prije svega Gornjokarlovačke eparhije.
Predstavljajući knjigu predsjednik SNV-a Milorad Pupovac kazao je da se radi o iznimno vrijednom historiografskom prilogu iz kojeg se može iščitati kako se velike ideje na razmjerno malom prostoru prelamaju i reflektiraju u socijalnom, etničkom, ekonomskom, ideološkom, vjerskom i spolnom polju. Nevjerojatna je vještina s kojom je sve to to Čedo složio u jedinstven tekst, kazao je Pupovac.
Uspoređujući tadašnju situaciju sa suvremenim vremenima, rekao je da ima sličnosti u ujedinjenju i u raspadu.
– U ujedinjenje se ušlo s velikim ushićenjem i osjećanjem, ali i s malom snagom. Nije slučajno da je Čedo za naslov odabrao pukovnika Maksimovića. Usred svega što je snašlo to društvo, treba reći da nisu postojali mehanizmi sile, kao niti mehanizmi upravljanja. Tako je bilo i u vrijeme raspada. Kada je atrofirao kohezivni element, sve proturječnosti su se počele iskazivati – rekao je Pupovac.
Prema njegovim riječima, određeni dijelovi politike Srba u Hrvatskoj iz tog vremena imaju kontinuitet koji se vuče sve do danas.
- Svetozar Pribićević kaže "Mi smo ljudi države". Takav stav je ostao u političkoj svijesti Srba u Hrvatskoj do danas i očuvao se bez obzira o kojoj državi je riječ. Pitanje je samo kako se ta svijest manifestirala – objašnjava Pupovac.
Istaknuo je ulogu povratnika iz rata usporedivši situaciju iz prošlih vremena s ovom današnjom koja po ničemu nije specifična, s obzirom da svaki rat ima svoje dragovoljce koji nakon rata uzimaju stvari u svoje ruke i postaju izvorište političkih procesa pa i nasilja, bez obzira jesu li se kući vraćali iz SAD-a ili SSSR-a noseći sa sobom različita iskustva.
Na ulogu dobrovoljaca podsjetio je i sam autor, dodajući da su nakon povratka naišli na potpuno razvaljeno društvo, a vrlo često i uništene obitelji, s pokojim djetetom "viška" i srušenom kućom. Priča o veteranima, kako onima iz pobjedničke tako i onima iz poražene vojske, velika je priča našeg 20. vijeka, rekao je.
Višnjić je, kako je kazao, želio osvijetliti što se događalo u zamračenom svijetu krajiškog sela u kojem je jedini pisani trag ostavljao SPC čija ga je sudbina najviše zanimala i navela da napiše knjigu. Bojao sam se, rekao je, hoću li uspjeti od gomile atomiziranog materijala složiti logičan konzistentan tekst.
– Nadam se da sam kroz spise sveštenika uspio stvoriti trag tog nepismenog svijeta koji po prirodi stvari ostaje van historije i svijeta pismenosti. Razlog pisanja je mrak na kraju tunela Srba iz Hrvatske 1995. godine koji nikako ne možemo preskočiti i prepustiti zaboravu. Takav ishod nam nameće radikalna pitanja i bespoštednu analizu i tuđeg i našeg doprinosa. To je rodno mjesto mog bavljenja ovom temom – objasnio je Višnjić.
Ivo Goldstein, profesor s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta, istaknuo je da je Višnjić tražio odgovore na pitanja što je Jugoslavija uopće nama značila. Kada bi pisali povijest hrvatsko-srpskih odnosa bila bi to povijest ljubavi i mržnje, i boljih i lošijih odnosa, ali nipošto ne crno-bijela, nego siva.
- Radi se o značajnom djelu nužnom za shvaćanje kako su Srbi iz Hrvatske reagirali na izazove vremena, ali i za njegov cjelokupan kontekst - rekao je Goldstein, čestitavši, kako je rekao, Višnjiću na spisateljskom talentu.
Novinar i istraživač iz Arhiva Srba u Hrvatskoj Tihomir Ponoš istaknuo je kako Višnjićevo djelo donosi bitnu novinu u domaćoj historiografiji, jer uvodi pogled – odozdo, pogled običnih ljudi s Korduna, Banije, Slavonije i Like, objašnjavajući kako je ujedinjenje utjecalo na njihov svakodnevni život. Podsjetio je da je u Hrvatskoj srpska vojska dočekana s oduševljenjem, ali i odmah iskorištena da guši socijalne pobune protiv vlastelina koje su nicale po tom djelu Kraljevine. Istovremeno, dakle, postaju i osloboditelji, ali i batinaši.
Autor je najavio da je u pripremi i drugi dio "Dvadesetih" u kojem će se baviti razdobljem do 1929. godine.
