Nakon "Bljuzge u praskozorje" (Jesenski i Turk, 2018.) redatelj i pisac Predrag Ličina objavio je novu zbirku priča očekivanog naslova "Bljuzga u podne" (Jesenski i Turk, 2020.), a slijedi, opet očekivano, nastavak "Bljuzga u sumrak" koji se još stvara u glavi ovog kreativca u javnosti najpoznatijeg kao redatelja SF filma "Posljednji Srbin u Hrvatskoj".
Ne sjećam da sam ikad nekoga toliko iznervirao kao Igora Mandića, čovjeka po čijem je mišljenju električna gitara uništila kulturu 20. i 21. stoljeća
Ako je i bilo dvojbi, sad ih nema: zombiji i SF ostaju vaša trajna fascinacija. U većini "zombi filmova" i "zombi literature" kritičari traže skrivena značenja, da ne kažemo ključ, pokušavajući ih svesti – ili izdignuti – pod simboličko čitanje društvenih odnosa. Mogu li zombiji biti naprosto – zombiji? Bivši ljudi kojima je jedino stalo da ugrizu druge kako bi i ovi postali oni?
Naravno da zombiji mogu biti samo zombiji. Nemam baš vremena i energije da se upuštam u dublje kritičke analize i teoretiziram o tome da zombiji predstavljaju kritiku konzumerizma, kapitalizma i potrošačkog društva, teorija koja je postala izrazito popularna nakon Romerovog filma "Zora živih mrtvaca" iz 1978. godine. Redatelj je radnju smjestio u trgovački centar gdje su se glavni likovi sakrili od horde živih mrtvaca, pa eto, zato je to kritika potrošačkog društva – metafora za ljude koji bezglavo tumaraju trgovačkim centrima, poput zombija. Meni su takve teorije pomalo neozbiljne, kao i na primjer kad bismo nakon pogledanog francuskog zombi filma "Goal of the Dead", u kojem se tokom nogometnog turnira dogodi zombi epidemija, rekli da je on zapravo kritika modernog nogometa. Zombiji su zombiji. Kao što su vampiri vampiri, a Godzilla je Godzilla.
Pismo HTZ-u
Zombiji vam nisu bili dosta pa ste u cijelu priču uveli i dupine, nekakvu podmorsku skrivenu narodnosnu skupinu koja spašavajući vlastiti život ubija onaj hrvatski, a sve to zbog – turizma?
Da – radi se zapravo o ekološko-turističkoj priči smještenoj u blisku budućnost u kojoj je Hrvatska napokon postala "mala Švicarska". Te godine zatekne se nekoliko milijuna stranih turista na Jadranu, pa domicilno stanovništvo bude strahovito nezadovoljno – previše rade i jako ih nervira abnormalna gužva. Onda turistička zajednica, zajedno s državnim vrhom, dođe na briljantnu ideju da od Bosne i Hercegovine kupi 20 čeličana koje razmještaju po hrvatskim otocima. Puste ih u pogon u nadi da će strani turisti, uslijed buke i zagađenja od čeličana, napustiti Hrvatsku, pa će se domaći turistički djelatnici napokon malo odmoriti. Međutim, ubrzo se ispostavi da je potez turističke zajednice bio dvosjekli mač. Naime, energija koju proizvode čeličane stvara ogromne valove na Jadranu pogodne za surfanje, pa u Hrvatsku dođe još nekoliko milijuna stranih turista. Tu sad nastupaju delfini koji zbog zagađenja Jadrana napadaju Hrvatsku svim raspoloživim sredstvima. Mislim da turizam u nas ima mnogo neiskorištenog potencijala. U slobodno vrijeme razmišljam kako domaću turističku ponudu kvalitetno predstaviti svijetu kroz marketing. Baš zato sam ljetos pisao Hrvatskoj turističkoj zajednici, pa koristim ovu priliku da pismo napokon objavim u javnosti:
"Poštovani,
Nadam se da moje pismo neće završiti u košu. Pišem vam zato što mislim da imam dobar prijedlog. Mislio sam da malo bolje iskoristite taj specifičan oblik Hrvatske u marketinške svrhe. Naime, uvidom u geografsku kartu Hrvatske došao sam do zaključka da gotovo svaki kraj, svako mjesto i svako selo u Hrvatskoj leži u nekom pograničnom području – baš zbog tog specifičnog oblika kifle ili potkove, kakogod. Ovom se činjenicom rijetko koja zemlja na svijetu može pohvaliti! Evo, od Zagreba do Slovenije – 20 km, od Splita do Bosne – 45 km, od Rijeke do Slovenije – 15 km, od Osijeka do Srbije – 15 km, od Dubrovnika do Bosne – 3 km, od Slavonskog Broda do Bosne – 500 metara, i da ne nabrajam dalje. Uz ovo svakako treba ubaciti i činjenicu da se u Hrvatskoj dobro jede, pa Vam predlažem da novi slogan bude: HRVATSKA – na granici dobrog okusa." Još mi nisu odgovorili.
Promjene u hrvatskom jeziku moraju biti radikalnije ako doista želimo da Hrvati ne razumiju Srbe. Hrvatski jezik treba jednostavno ukinuti i npr. službenim jezikom proglasiti njemački
Igor Mandić vaše pisanje nije baš doživio, a sigurni smo da će mu biti drago da ga ovdje spominjemo, pa nas zanima kako gledate na oštre riječi koje vam je uputio. Rekao je, čitalaca radi, da se radi o besmislenoj kvaziprozi, bljutavom ričetu, bljuzgi u koju, srećom, nije ugazio...
Ne sjećam da sam ikad nekoga toliko iznervirao kao čovjeka po čijem je mišljenju električna gitara uništila kulturu 20. i 21. stoljeća. Palo mi je na pamet da mu nekako dostavim svoj film "Posljednji Srbin u Hrvatskoj", baš da vidim što će reći za njega. Onda sam shvatio da to i nije najpametnija ideja jer bi ga žive slike, pošto su realističnije od pisane riječi, još više iznervirale, što mi nije namjera. A možda bi me i potražio i išamarao, pa sam od ideje odustao.
"Posljednji Srbin u Hrvatskoj" i obje zbirke "Bljuzga" vezane su jednim dijelom uz poziciju Srba u Hrvatskoj. Dok u filmu Srbi – koliko god da ih ne vole – svojom krvlju spašavaju ostatak čovječanstva, u novelama su označeni kao dežurni krivci za sve, pa ako se želi nekoga prokazati, dovoljno mu je reći da je Srbin. Čak ni komunisti više nisu u igri...
Totalna istina! Da li u Zagrebu ima više grafita "Mamiću Srbine" ili "Mamiću komunjaro"? Pa, ima više ovih prvih jer su Srbi ipak nešto popularniji od komunista. Znači, u Hrvatskoj postoji jedan dio naroda koji je patološki opsjednut Srbima – u posljednjih 30 godina nije prošao niti jedan jedini dan a da nisu spomenuli Srbe. Razlog je njihove opsjednutosti Srbima poznat i očigledan – oni Srbe u Hrvatskoj jednostavno ne žele. Jedno vrijeme dosta sam razmišljao o tom dijelu naroda i shvatio sam da nitko od njih nema smisla za humor. Onda sam shvatio da nemaju smisla za humor jer su depresivni. Onda sam nastojao dokučiti zašto su depresivni pokušavajući povezati depresiju s njihovom opsesijom Srbima i uskoro sam došao do zaključka. O čemu se, naime, radi? Dakle, njihova depresija proizlazi upravo iz činjenice da je teško ostvarivo da baš svi Srbi, za njihovog života, napuste Hrvatsku. Međutim, ako bi se to doista desilo, njihova bi se depresija onda podsvjesno toliko pojačala da bi kod većine njih prerasla u trajno depresivno stanje, upravo zato što im život bez Srba u Hrvatskoj više ne bi imao smisla. Jedan dio njih živio bi još neko vrijeme mrzeći gejeve, izbjeglice, muslimane ili Rusine, ali uskoro bi shvatili da je ta mržnja dosta jadna, pa bi možda naposljetku iscrpljeni od tolike mržnje – prestali mrziti.
Junaci u knjizi, zatočeni na Krbavskom polju, trude se što je moguće ispravnije koristiti hrvatski jezik pa jedan kaže: "Probaj da ne kažeš 'Moj dečko pokušava da me ubije', nego 'Moj dečko me pokušava ubiti.'" Obje varijante su točne, ovisno o onome tko sluša. Razumijemo, izgleda, svi, čak možda i previše?
To je ta opsjednutost o kojoj govorim, a sve se slomilo na jadnoj Tei iz Kruševca koja je toliko dobro savladala hrvatski jezik da sad pobjeđuje na natjecanjima iz hrvatskog jezika, kako smo mogli vidjeti u onom briljantnom prilogu HRT-a. I sad se cijela bivša zemlja ismijava tom prilogu, a ismijavaju se samo zato što su neuki i neupućeni, jer bilo je mnogo sličnih primjera na kudikamo uglednijim televizijama, samo slabo informiran narod za to ne zna. Evo, pretprošle godine moja prijateljica Jane koja radi na BBC-ju snimila je prilog o malom Nigelu koji se doselio iz Walesa u Škotsku. Mali je Nigel u samo godinu dana u Škotskoj toliko dobro savladao engleski jezik da se bez problema mogao sporazumijevati ne samo sa Škotima nego i s Amerikancima i Kanađanima, pa čak i s ljudima u dalekoj Australiji. Prošle godine moj je prijatelj Hans, koji radi za ZDF, snimio fantastičan prilog o djevojčici Luciji iz Gvatemale koja se doselila u Belize i u manje od devet mjeseci toliko savršeno savladala španjolski da se sad može bez ikakvih problema sporazumijevati i s ljudima iz okolnih država kao što su Nikaragva, Honduras i Salvador. Luciji je time napokon ispunjen i životni san, jer sad može posjetiti i zemlju svojih predaka, Španjolsku, gdje bez ikakvih problema konačno može razgovarati s tamošnjim žiteljima, bez Google translatea ili, ne daj bože, na engleskom.
OK! Na što vas sve ovo podsjeća? Na neki skeč iz "Letećeg cirkusa Montyja Pythona". Da, međutim prilog s malom Teom doista se desio, a to nas dovodi i do zaključka da Hrvatska i jest cirkus, što je meni skroz u redu, jer je to užasno inspirativno za kvalitetan trash. Hrvatski i srpski previše su slični jezici da bi bili različiti. Slična je situacija s dalmatinskim i vojvođanskim ili s crnogorskim i zagorskim. I koliko god se ljudi trudili mijenjati hrvatski jezik da što manje nalikuje srpskom, te su promjene minorne i moje je mišljenje da promjene moraju biti radikalnije ako doista želimo da Hrvati ne razumiju Srbe. Radikalna promjena odnosi se na ideju koju trenutno razrađujem – hrvatski jezik treba jednostavno ukinuti i npr. službenim jezikom proglasiti njemački. Naglasio bih da službeni naziv jezika i dalje može ostati hrvatski, kako se ne bi previše izgubilo na nacionalnom identitetu, i onda za 30, najviše 40 godina cijela bi zemlja govorila novohrvatskim, odnosno njemačkim, pa hrvatski više ne bi bio nimalo nalik srpskom, i napokon Hrvati više ne bi razumjeli Srbe. Ne trebam naglašavati koliko dalekosežne posljedice ima ova ideja u situaciji kad će se ljudi u budućnosti odlučiti odseliti iz Hrvatske u Njemačku u potrazi za većom količinom novca, odnosno za sretnijim životom.
Kawa sa starim Hrvatima
Osim što je kupio sve glagole u hrvatskom jeziku, vaš fiktivni investitor kupio je i zgradu javne televizije na Prisavlju. U vrijeme koronavirusa već zaboravljeni pojmovi poput javnog dobra i solidarnosti polako se vraćaju u naš život. Kolika je njihova važnost i mogu li pobijediti u duelu s neoliberalizmom u kojem je sve na prodaju?
Na sreću, vraćene vrijednosti kao što su javno dobro i solidarnost ubrzo su splasnule s dolaskom prvih doza cjepiva pod punom oružanom pratnjom. Javno dobro i solidarnost bespovratno je zasjenila najčuvenija kršćanska vrlina, posebno cijenjena na Balkanu, poznata pod krilaticom "I Bog je prvo sebi dao bradu". Tako da smo dosad doznali da se zagrebački rektor našao u pravo vrijeme na pravom mjestu – u dječjoj stomatološkoj ordinaciji. Pa smo doznali i da je neki tip koji je došao nakon uzgajivača prepariranih životinja Nadana Vidoševića u Hrvatsku gospodarsku komoru morao biti cijepljen jer je u rovu proveo 1690 dana (to je 4,6 godina!), pa ima problema s alergijama. Ubrzo je postalo jasno i kako je gospođa Markotić (84) došla na red za cijepljenje prije gospodina Manolića (100). Da sad sve to napišem ili snimim, narodu bi bilo vjerojatno smiješno. Možda čak i Igoru Mandiću.
Prije dvije godine najavili ste da radite na projektu "Imigranteen". Ima li nade za njega?
Već sam zaboravio na to. Dobro da ste me podsjetili. Radilo se o sci-fi tinejdžerskoj muzičkoj komediji u kojoj u bliskoj budućnosti hrvatske vlasti dopuštaju useljavanje imigranata ako se ovi prethodno prekrste. Među prvima na katoličku vjeru prelazi tinejdžerica Kawa, rodom iz iranskog dijela Kurdistana, inače veoma talentirana plesačica i pjevačica. Kad Kawa ostane bez novca, odluči se na opasan eksperiment – prijavljuje se kao pokusni kunić u testiranju vremenskog stroja koji su izgradili vodeći hrvatski znanstvenici. Kawa uspješno putuje 1400 godina u prošlost i na području današnje Hrvatske slučajno nabasa na Hrvate koji se upravo doseljavaju iz iranskog dijela Kurdistana, štoviše iz njezinog rodnog sela. Kawa se uskoro zaljubljuje u mladog Hrvata i jednog mu dana u razgovoru spomene da u dalekoj budućnosti njegovi potomci više neće vjerovati u današnje bogove nego samo u jednog boga. Ova skandalozna priča uskoro počinje kružiti među došljacima pa Hrvati odluče otputovati u vrijeme iz kojeg je došla Kawa kako bi svoje potomke vratili na ispravnu religiju. Nažalost, ispostavilo se da za ovakav filmski poduhvat ne bih nikad imao dovoljno novca pa će "Imigranteen" biti jedna od priča moje iduće zbirke koja će se logično, nakon praskozorja i podneva, zvati "Bljuzga u sumrak". I da se vratimo na početak, odnosno na moju fascinaciju zombijima. Vrijeme je da priznam kako me u posljednje vrijeme zombiji sve manje interesiraju, dok me sve više privlače vampiri. Eto, svaki čovjek se tokom života mijenja, pa tako i ja.
