"U strahu od kretskoga kralja/ a ludo hoteć do zvijezda / opremljen izumkom novim, / trsi se hrabreni momak / i prave pobijediti ptice, / dok odviše se uzda / u svoja lažna krila, / te oduzev moru ime, / dade mu svoje. / A razborit stari Dedal / izbire lebdjeti / srednjim putem / ispod oblačja, / očekujući svog krilatog sina, / poput ptice što bježi od / prijetnja jastrebovih, / te od straha raspršene / okuplja svoje ptiće. / A u moru mladić maše / sputanim rukama / zbog svojega smiona uzleta. / Jer što god svoju / prelazi mjeru, / visi nad samim ponorom."
Godina je 2001, baš negdje u ovo vrijeme početkom juna, kad je gotova sezona i počinju se pripremati predstave za Splitsko ljeto. Sven Medvešek i ja stigli smo iz Zagreba starom cestom, zadržavali se pored rastočja rijeka koje su se sad pomiješale u sjećanju. U vrtu Vile Dalmacije koji je tada još bio zalijevan, zelen, čeka nas Dara Vukić. Točnije, ispred moje kuće, a ja sam stanovao u Kardeljevoj. Mani je bila u Bakarićevoj, pedesetak metara, bliže glavnoj, Titovoj. Sven je glumio Edipa, a Dara – Zbor. Manina i moja zadnja godina u Splitu. Bio sam ludo sretan što sam godinama ranije, u nekoj madridskoj knjižari pronašao Senekine tragedije na latinskom i u francuskom prijevodu. "Tijesta" sam sačuvao za mnogo kasnije, i praizveli smo ga u vrtači na Silbi 15 godina poslije. A "Edip" je bio za Split. U velikom carskom gradu s palačom nikad se dotad nije igrala rimska tragedija. Naručio sam prijevod od Tomislava Ladana i brzo smo dobili ručno otipkan tekst. Na početku sam citirao scenu u kojoj Zbor u par stihova ispriča zgodu o mladom Ikaru i njegovom starom ocu Dedalu. Mudri Seneka neće izreći Ikarovo ime, već kaza da je sa svojim suludim podvigom oduzeo moru ime i dao mu svoje.
Kakve je sve uloge Dara darovala Splitu. Bilo je tu mnogo više od onog što obično stane u monografiju, a Dara nije glumica koju su tetošili, niti u zvijezde dizali mediji. Ona je bila i staloženost i ludost
Hoću već tjednima napisati Dari posvetu. Kad bih je govorio naglas pred mnoštvom, izrekao bih joj u slavu baš ove stihove, jer ih znam napamet 21 godinu nakon premijere. Dara je dobila Nagradu grada Splita za životno djelo, a ono je tako golemo da joj ne mogu samo pobrojavati uloge iz jedne dugačke karijere, već izreći ljubav u ime generacija Splićana koji su je gledali, slušali, voljeli i čija je većina odavno pošla svom rimskom bogu Plutonu na odmor. Dara danas ima 96 godina. Zbor je igrala sa 75. Tog juna, pa još cijeli jul svakoga jutra smo pod borovima, i cvrčijim pjevom vježbali tekst. Dara bi se dovezla u svom fići, skuhala jaku tursku kavu, i na terasi smo naglas govorili Seneku. Jokastu je igrala Ana Karić. One stihove Dara kaže točno nakon što se Sven i Ana prepoznaju kao sin i majka. Nakon što su dobili četvero djece, najpoznatije djece u povijesti: blizance Eteokla i Polinika, te kćeri Antigonu i Ismenu. U Sofoklovoj, grčkoj verziji, kad spoznaju rodoskrvnu vezu, pokorni bogovima, raziđu se i kazne. Seneka je Rimljanin. Tamo teatar nije postojao kao u Ateni, da mladima otvori oči, da ih uči razboritosti. U Rimu, sjećamo se iz Fellinijevog "Satirikona", publika je htjela svega, lude zabave i prave krvi. Tu su se odsijecale ruke i glave, po sceni su se šepurili travestirani eunusi, prikazivale su se najraskošnije, a zapravo najubojitije emocije. U Senekinoj verziji, kad se Jokasta i Edip pogledaju i shvate u kakvu su ih klopku gurnuli bogovi, samo se razdvoje, ali zauvijek ostaju raskalašeni ljubavnici koji će i tik pred samokažnjavanjem žaliti za tijelom jedno drugoga. Prije njihovog odlaska u smrt, Dara treba podsjetiti na Dedala i Ikara. Dugo smo razbijali glavu kako povezati priču o incestuoznim monstrumima s najvećim neimarom na svijetu koji je kralju Minosu sagradio najveću palaču i labirint da u njemu zatoči čudovišnog sina Minotaura. I kad su otac i sin završili svoje veliko djelo, zatvorio ih je kralj da nikome ne otkriju njegov nacrt. Stari je Dedal načinio velika krila, voskom ih pričvrstio za svoja ramena i ramena svog sina. A sin, lud od slobode, poletio je previsoko i strmoglavio se u modri bezdan.
Vrtim se oko Dare i ove priče, da iznjedrim pouku o velikoj glumici. Tragedije s poučkom se više gotovo ne igraju. Antigonu mi balkanski narodi još i možemo razumjeti, pa kod nas se zločinci ubijaju da dokažu kako su sveci, ali tko bi danas razumio u čemu je tajna Alkestide, je li Helena bila stvarna ljepotica zbog koje se poveo rat ili samo slika da se zavaraju mase koje su u pokoljima za više ciljeve izgubile svoje sinove. Dara Vukić ostala je u analima splitskog kazališta kao Antigona i to ona Sofoklova, pa kasnije domaća iz tragedije Tonča Petrasova Marovića.
Dara je, a ovo je prilika da se glasno kaže – najveća hrvatska tragetkinja koju sam uživo vidio na pozornici. O Viki Podgorskoj mogu vjerovati starim kritikama i legendama, mogu to zaključiti i prema slici koja visi na zidu ispred mog ureda u HNK-u. Za Daru znam da je genij koji je u stanju prenijeti nemir kojeg ustalasani ljudski duh osjeti kad glumica iz crnih dubina snova izvuče naše želje, žudnje, strahove i nade. Njezina artikulacija je savršena, a povezivanje misli i izbjegavanje dekorativne deklamacije čini je superiornom svim tumačima. Kako je Dara razriješila one stihove o Dedalu i Ikaru? Pa tako što ih je govorila, rotirajući se oko svoje osi, a ona i danas u ponosnoj devedeset šestoj svakoga jutra izvodi Tibetance. Govorila ih je, usred betonske pozornice u Domu mladih u Splitu, okretala se do ruba vrtoglavice, ponekad padala, smijala se pritom, ili možda, a sigurno jest, i plakala. Plakala je, jer je u svojim godinama znala, vidjela, a kasnije u životu i doživjela gubitak djeteta. Velika umjetnost nas uči da su i kreacija i njezin doživljaj – iskustva. Vlastita i prisvojena – od drugih ili iz fikcije. Veliki glumci ih pomiješaju pa ne znamo gdje su ih i kod koga vidjeli. Tako ćemo kao mladi odmah razumjeti Ikarovu strast za suncem i bijegom, a kao stari – Dedalovu neizmjernu tugu što je, dajući mu krila, gurnuo sina u smrt. I kad se Dara baš na kraju, zavrti oko sebe kao djevojčica, ja vidim curicu iz Karlovca koja je tamo započela karijeru.
Kakve je sve uloge Dara darovala Splitu. Bilo je tu mnogo više od onog što obično stane u monografiju, a Dara nije glumica koju su tetošili, niti u zvijezde dizali mediji. Ona je bila i staloženost i ludost. Da mi je bilo vidjeti njezinu Ofeliju, Grušenjku, Angelicu Glembay, Titaniju, Jenny, Marijanu Margetićku, Lauru, Lulu. Dara Vukić je glumila i ispraćala generacije, od one u kojoj je još bila Asja Kisić, pa kasnijih gdje su uz nju bili Boris Dvornik, Zvonko Lepetić, Zdravka Krstulović, Josip Genda, a onda još Zoja Odak, pa Senka Bulić, Arijana Čulina, Nives Ivanković. Radila je s Tanhoferom, Fotezom, sa genijalnim Bojanom Stupicom, i to "Marat/Sadea". Kad je intuitivni Pesenti režirao "Šest lica traži autora" Dara je bila Majka. Mladi cvijet tadašnje zagrebačke postdramske šminke ostao je zapanjen njima dotad nepoznatom glumicom koja je iz dubine pozornice otimala pažnju besprijekornom, danas nedostižnom dikcijom, i prezencom koja određuje raspored kretanja ostalih.
S Darom sam kasnije kao dramaturg radio na predstavi "Mali plamen" koju je režirao Robert Waltl prema priči Dubravke Ugrešić. Dara je pripovjedačica kakve postoje u nekim kulturama, a mi smo ih izgubili. Njezini su suglasnici čvrsti, oblikovani kao stabla, a samoglasnici pjevni, u njih se tek, u perfekciji književnog govora, kao maestral ušuljala splitska melodija. Zadnja naša predstava bila je "Adio, kauboju" Olje Savičević Ivančević, a Dara je bila Nona, Velika Oblapornica. U kaštelanskoj valpurginoj noći, bila je obučena kao Velika Indijanka. Radili smo u Stinici pored Sjeverne luke, noću je bilo neizdrživo vruće, kosa se lijepila od znoja. Dara je ostajala s društvom do jutarnjih sati. A dan poslije, svježa od svojih Tibetanaca.
Ne mogu ne podijeliti jednu raniju anegdotu, opet iz Vile Dalmacije, iz neke burovite zimske noći. Mani se nakon predstave vratila kući, a u kazalištu se, u Taloga, zadržalo poveće društvo. U neko doba nas Mani pozove da joj se pridružimo. Dara u svom mitskom fići, pored nje Marijan Ban, otraga Nives Ivanković i ja. Velika količina metara i centimetara rasporedila se u jednu pokretnu skulpturu. Na marjanskoj cesti ispod Meštrovićeve galerije, Dara, da nam učini radost, vozi cik-cak, kao Belmondo, s cigaretom u ustima. Sad razumijem u čemu je tajna njene priče o Dedalu i Ikaru. Dedal po iskustvu, odličnosti i godinama, Dara je zauvijek ostala Ikar koji nikad nije odolio da se malo više od dozvoljenog zaleti prema suncu, pa makar joj ono spržilo perje na voštanim krilima.
