Dvadeset i dvije godine čekali smo novu pjesničku knjigu Tatjane Gromače. Prvijenac s prijeloma milenija, rado čitana, i danas na svoj način svježa i živa knjiga "Nešto nije u redu?" na više je načina, doslovno i simbolički, označila također lom s poetičkim horizontom devedesetih (mahom blijedim, bljutavim otiskom prethodnog desetljeća), kao i s tadašnjom višeslojnom recepcijskom prazninom po pitanju pjesništva.
Ta se knjiga opetovano preštampavala, prelazila iz ruke u ruku, bila prevođena; rezultirala je, na koncu, nizom redom manje uspješnih epigona i suvereno uvela jedan (doduše ne posve novi) registar u generacijsko pjesništvo, čiji će trag, kao daleki odjek, u nekim njegovim dionicama mjestimice biti isprativ do danas. U međuvremenu autorica je objavila desetak različito uspjelih proznih knjiga, u rasponu od vješto realiziranih i nagrađivanih, do velikom gestom sabotiranih promašaja.
Od podjednako dopadljivih i učinkovitih poetičkih rješenja debija – njegove istovremeno raspričane, niskomimetičke kolokvijalnosti i britkih poanti, usputnih pričica iz gradske svakodnevice koje su se, popločane drskom ironijom i streetwise humorom, premetale u nerijetko melankolične, nepretenciozne metafizičke krokije – u "Ivanu" nije ostalo ništa. Prenesen je tek, ranije samo naznačen, a sada do krajnosti amplificiran osjećaj rezignacije, prelomljen kroz materiju i osjećaj svijeta autoričinih proznih knjiga, koje čine pravi fon ovoj, i čiji je ona nekovrsni stihovani sljednik.
Naslov je sretno odabran, iako nisam siguran da su baš sve njegove implikacije namjerne. Ukoliko jesu, postavlja se pitanje opravdanosti, odnosno razloga ovog povratka stihu, iako potencijalno donose i zanimljiv (auto)ironični okvir. Taj je Bezdomnik, naime, po svemu sudeći onaj Bulgakovljev Ivan Nikolajevič Ponirov, iz okvirne priče "Majstora i Margarite". U romanu Ivan, najkraće, posredstvom Učitelja, uviđa jalovost vlastitog pjesničkog rada, doživljava "prosvjetljenje" i završava kao kadar Instituta za istoriju i filozofiju.
Unekoliko sličan put slijede ovi tekstovi i njihova protagonistica. Iz njih je gotovo sistematski uklonjen repertoar standardnih pjesničkih postupaka nauštrb filozofičnoga esejiziranja, koje mjestimice sklizne do ruba ezoterije (oslanjanje na providnost duha, jer um je preslab). Prvi dio tvrdnje mogao bi se, doduše, uvelike primijeniti i na prvu zbirku, no strategije koje su ondje nadomjestile uobičajeni arsenal pokazale su se diversificiranijim, razrađenijim, svježijim i u konačnici pjesnički mnogo učinkovitijim.
U knjigu nas uvodi kontekstualno opterećen motiv čuđenja. No ono u ovoj knjizi nije primarno ono Šimićevih pjesnika i njihovih očiju koje velike i nijeme rastu pored stvari rezultirajući pjesničkim očuđenjem, već nalazimo naprosto čuđenje nad Conditio humana, prelomljeno kroz opća mjesta zapadne filozofije, uglavnom one inicijalno pesimističkog predznaka. Zašto strepnja prožima naše misli, čak i dobra nadanja?, zapitat će se autorica. Ne znam. No jasno je da Sve to viđeno i pročitano već milijun puta / Evo, opet se ponavlja.
Ovi su tekstovi raspeti između referencijalnog i imperativa historizacije te neumorne težnje za njihovom filozofskom protegom, što ih počesto, pa i kada je riječ o naoko statičnim putopisno-pejzažnim vedutama, svodi na ulogu fusnote potencijalnoj pjesmi, njezinog tumačenja, pa i didaktici sklonog proznog raspisivanja. Izneseni zaključci o stanju ljudskom i svjetskom više su puta podvučeni (gotovo svakim sastavkom) i prilično kategorički. A, kako autorica i sama uviđa, ondje gdje se povlače suverene crte konkluzije / najčešće se zabjelasa stidno mjesto promašaja.
Knjiga se sastoji od tri ciklusa imenovana po jednoj od pjesama, a samo treći donekle – tematskim fokusom na rodni kraj, obiteljsku povijest i djetinjstvo – opravdava takvo izdvajanje. Zajednički im je misaoni, elegijski timbar, ona već spomenuta rezignacija poškropljena u konačnici gotovo vitalističkim supstratom prihvaćanja i saživljavanja s posljedicama svijeta. Gromača umije stvoriti živu sliku nekih prošlih, iz kanona domaće i svjetske književnosti dolutalih vremena, upečatljiv detalj i sveprožimajući osjećaj melankolije kao vrste statične, kontemplativne potrage.
Iz potonjega i spomenute rafinirane elegičnosti oni koji ga u tome traže mogu iščitati pjesničko ove knjige; najbolje u kompaktnijim slikama poput "Nasuprot svjetionika" ili krležijanskom katalogu "Balada o kući otključanih vrata". Ostalo se mahom iscrpljuje u školničkom "vječnom vraćanju istog" gdje Teče rijeka života, neprestano / Umiranje i rađanje kao dio istog tijeka. Pjesma "Pokušaj" kao autopoetički iskaz, odnosno odmjeravanje vlastitih ograničenja i mogućnosti po pitanju pjesnikovanja, precizan je, lucidan metapogled na cjelinu.
Pokušati ponoviti nekoć davno dobitnu kombinaciju bio bi težak i uostalom nepotreban posao, linija manjeg otpora. Novi kurs upravljen je, međutim, k odavno otkrivenoj Indiji. Prvu knjigu uvelike je definirao onaj upitnik, dok ovu obilježava njegov izostanak. Naslov bi jednako mogao glasiti i jednostavno: "Nešto nije u redu".
