Ako našim korisnicima donesemo hranu i lijekove, ako im pokosimo travu, pospremimo kuću i iscijepamo drva, učinili smo mnogo, a ako im pritom donesemo lijepu riječ, pažnju, poštovanje i razumijevanje za njihove probleme, tek tada je naša posjeta do kraja ispunjena - rekla nam je na početku razgovora Alberta Cestarić, ravnateljica gradskog društva Crvenog križa u Glini.

U istinitost njenih riječi vrlo brzo smo se uvjerili kada smo s ekipom glinskog Crvenog križa krenuli u posjet Milki Radić (72), boležljivoj starici koja samuje u gotovo pustom banijskom selu Kozaperovici nedaleko Gline. Čim je prepoznala vozilo Crvenog križa Milka je pohitala pred nas, a zagrljaji sa Albertom Cestarić i Snježanom Jelić dali su naslutiti da je naš dolazak mnogo više i važnije od puke isporuke hrane ili lijekova. Iznenadila se kad je čula da je u njihovoj pratnji i novinar, pristojno nas je pozdravila ne odvraćajući pogled i osmjeh od "svojih cura".

- E, vidiš, moj sinko, nikada ovdje nije bio nikakav novinar. Trebao si doći prije trideset i više godina, imao bi o čemu pisati, selo je bilo puno. Sada si spao na mene i mog komšiju Peru, pa ti, ako imaš što, piši koliko te volja - odmah nam je dala do znanja Milka Radić.

Kozaperovica je moje selo od 1970. Ovdje sam više od 50 godina, ali ne žalim, život nam je bio lijep, dok nisu počele nevolje, priča baka Milka

Suprug Kuzman umro je prije 17 godina, a prije četiri godine izgubila je sina Nedjeljka koji nije preživio težak moždani udar u 46. godini života. Otada Milka samuje i žaluje sve se nadajući da će bol i tuga nekako s vremenom proći ali, kaže nam, kako vrijeme ide, to postaje jače i nepodnošljivije. Utjehu joj pruža kći Nedjeljka koja živi u Srbiji i dolazi barem jednom godišnje u posjet majci i pomaže koliko može.

- Zapiši da na cijelom svijetu imam samo moju Nedjeljku i ove moje cure iz Gline i nikoga više. Da nije njih, odavno bi mene shrvala tuga i bol, ali kćerka i ove cure ne daju, pa ne daju. Kozaperovica je moje selo od 1970. kada me je moj pokojni Kuzman doveo ovdje iz Donjeg Žirovca i na brzinu me oženio, a imala sam svega 17 godina. Ovdje sam više od 50 godina, ali ne žalim, život nam je bio lijep, dok nisu počele nevolje. Najprije rat, pa Oluja, pa progonstvo, pa gubitak muža i sina i čini mi se da se kraj još nikako ne nazire. Još će biti nekakvog vraga, vidjet ćeš. Nije meni suđeno da se smirim i opustim - zabrinuta je Milka Radić.

Grmljavina topova u daljini i puškaranje koje je bivalo sve bliže selu, početkom kolovoza 1995. natjeralo je sve stanovnike Kozaperovice na bijeg u nepoznato, pa je tako i obitelj Radić, navrat-nanos, krenula ne znajući ni kamo ni zašto. Držeći se duge kolone završili su u Srbiji, lutali od grada do grada, od sela do sela i na kraju dugog putovanja završili u Hrvatskoj, u Borovu. Tri godine kasnije, 1998. oko Božića, vratili su se na rodno ognjište zameteno i prekriveno s pola metra snijega. Sedam dana smo krčili snijeg i spavali u napuštenoj kući u selu. Tek kad smo sve raskrčili vidjeli smo da smo opljačkani do temelja i da je sve što je imalo bilo vrijedno, nestalo. Ne pitaj kako smo dočekali proljeće. Počeli smo obrađivati zemlju, zametnuli konja, par ovaca i kokoši i nekako se dalo. Kada je kukuruz počeo dozrijevati spavali smo svake noći skriveni u njivi braneći ljetinu od divljih svinja, koje su svejedno pola njive pojele. I tako nekoliko godina. Otkad je umro moj Kuzman, nema više ni kukuruza ni svinja. Ostadoh samo ja - priča nam Milka Radić.

Milkino zdravlje odavno je narušeno. Vrt je iz godine u godinu bivao sve manji, dok naposljetku nije potpuno iščeznuo. Teško hoda jer joj je kralježnica prilično oštećena i trpi bolove. Srce povremeno "trokira" i muči je aritmija. Doda li se tome kronični gastritis i nesanica, jasno je da je jedna ladica u starom kredencu puna lijekova.

- Ma znaš, sve te boleštine nekako sam prihvatila, navikla sam se na njih pa znam trpjeti, ali na samoću nikako da se naviknem. Danima ne vidim čeljade, a željna sam razgovora i kafenisanja. Kad netko nabasa jako se obradujem, odmah hvatam džezvu i nekako me ta posjeta odvrati od tužnih misli za mužem i sinom. Kad putnik namjernik ode, opet ostanem s tugom. I mogu ti reći da se sve više bojim. Nedavno je noću bila strašna oluja, padao je led i vjetar je nosio crepove s krova, a grmljavina nije prestajala pola sata. Nestalo je struje i onako u mraku drhtala sam od straha. Kad dođu ove moje cure iz Gline, sve je nekako ljepše. Imaju strpljenja sa mnom, pažljive su i kao da su dio moje obitelji. Znaju one što meni treba, manje makarona i riže, a više divana i kafenisanja. Dok klaframo o svemu i svačemu meni prestanu bolovi u kralježnici i srce zakuca kako treba. Nikada ne znam da li stvarno ne boli dok su ovdje ili samo umišljam. Sve nekako mislim, kad bi se one preselile k meni, mene ništa ne bi više bolilo. Možda bih i vrt obradila - kaže nam baka Milka.

Djelatnice Crvenog križa vrlo dobro znaju koliko njihove posjete znače usamljenim i vremešnim ljudima po raštrkanim i opustjelim selima. S vremenom se taj odnos, profesionalnog karaktera, pretvorio u nešto više.

- Sudbine tih ljudi koje posjećujemo svakako djeluju na nas i trudimo se što više pomoći. Rodila se nekakva toplina i prijateljstva koja nemaju veze s hladnim odrađivanjem posla, već je to potpuno druga razina - objašnjava Alberta Cestarić.

- Ljudi koje posjećujemo velikog su srca. Mnogo puta nam kažu, nemojte ništa spremati i raditi, samo sjednite da razgovaramo - dodaje Snježana Jelić.