Ima neke poetske pravde u tome što je Siniša Gašparević postao direktor splitskog komunalnog poduzeća "Parkovi i nasadi" upravo u mandatu gradonačelnika Ivice Puljka, kojem je dogradonačelnik Bojan Ivošević, piše Slobodna Dalmacija.
I zaista, ako već nema pravosudne pravde, barem ima poetske koja, da se razumijemo, nikako nije niti može biti utjeha za ono što su njih dvojica – posebno Gašparević – doživjeli u Splitu devedesetih godina za vrijeme rata. Ali, ako ništa drugo može barem značiti moralnu satisfakciju nad onima koji su najprije provokacijama, a kasnije i ubojstvima pokušali Split učiniti "čistim" hrvatskim gradom. Zanimljivo, u to vrijeme Puljak je na svadbi pjevao ustaške pjesme zbog čega se kasnije ispričao.
Podsjetimo najprije na Bojana Ivoševića koji je kao dječak zbog „krive“, čitaj srpske nacionalnosti svog oca, poznatog glumca u gradskom HNK Nikole Ivoševića, 90-ih godina bio izvrgnut šikaniranju, da o onome što su „pravovjerne snage“ radile njegovom ocu ne govorimo.
"Nekad bi napad znao izbjeći, nekad bi dobio po nosu, nekad bi netko drugi dobio po nosu jer bi se ja uspio obraniti. Ja sam bio zbunjen. Uopće ti nije jasno di je problem. Otac ti nije bija u ratu, nije uzeja pušku, nije jurišao na Hrvatsku, humanitarno je djelovao. Majčina strana - gotovo svi odreda su bili u hrvatskoj vojsci. Dva rođaka su poginula. (…) Ja sam miješanog podrijetla, osobno sam se osjećao kao Hrvat dok mi oni nisu objasnili da se ja tako ne bi trebao osjećati. Ja sam se do popisa 2011. izjašnjavao kao Hrvat. Tad sam odustao jer iako sam ja odgojen kao građanin Republike Hrvatske, ovo mi je jedina zemlja koju imam i u kojoj živim cijeli život, osjetio sam da određeni ljudi koji su odlučili privatizirati hrvatstvo me ne smatraju Hrvatom, ja sam rekao nema potrebe da se ja na silu deklariram", rekao je nedavno Ivošević.
Dok ova priča spada među one koje je prošla manje-više svaka porodica srpskog porijekla u to vrijeme, sudbina obitelji Gašparević po mnogočemu podsjeća na onu zagrebačke obitelji Zec. U veljači 1992. godine, kad je imao samo deset godina, nepoznati počinitelji odveli su mu roditelje Đorđa i Vesnu iz kuće u Žrnovnici, pored Splita, i ubili ih. Premda ubojice nikad nisu pronađeni, više je nego vjerojatno da su bili povezani s vojskom i policijom, jer to su bile jedine naoružane formacije u Žrnovnici, mjestašcu pored Splita s velikom vojnom bazom, a i istraga je neobjašnjivo zastajkivala, kao da se štitilo nekog. Unatoč mjesnim nagađanjima o ubojici - ili ubojicama - njegov ili njihov identitet vjerojatno će zauvijek ostati nepoznat široj javnosti.
O likvidaciji roditelja Gašparević je govorio prije nekoliko godina u serijalu videorazgovora Osobna sjećanja nevladine udruge Documenta:
"Bila je večer kao i većina drugih. Brat je otišao ranije spavat, mene su onda potirali da idem i ja spavat, negdje oko 10 sati navečer. Ja sam tada imao deset godina, skoro 11. Onda, ja sam otiša spavat, mi smo spavali i kad smo se probudili, ja sam se spustio u dnevni boravak i gledam, rupa je bila na zidu, a to je bila rupa od metka. Ja se nisam uopće pitao odakle ta rupa, a dolje je sve bilo, znači, ono od zida, bijelo.
I onda sam ja to, u stvari, usisa sve, da počistim nered, šta je, u stvari, loše, jer sam oštetio malo mjesto zločina, ali to su bili moji nagoni, ako je neki nered da ga počistim, jer ja sam uvijek pomagao oko kuće, stavljao sušit robu, usisavat, ako treba nešto za ručak pomoć i takve neke stvari. Nije ništa bilo sumnjivo, jer otac i majka bi negdje otišli, nisam ja tu sad imao nikakvih misli da se tu nešto moglo dogoditi, ne mogu se sjetit je li bila nedjelja, ali bili su zaposleni... Uglavnom, ja nisam imao nikakvih misli da bi se nešto loše moglo dogodit.
Došao mi je onda dida i on kad je vidio šta je, njega je odmah panika uhvatila i onda se to lagano počelo odmotavat. Onda je došla bila i policija, našla se bila i čahura u kući, to kako je bila ispaljena, pa je otišla pod stol. U kući je bilo znakova borbe, vrata moje kuće su bila slaba, nebitna, moji su ih pustili unutra, nisi se ti tu moga sakriti iza vrata. Moji su ih pustili i tu je izbila ta svađa, borba u kojoj je bilo malo krvi..."
Gašparević je pričao kako pretpostavlja da su mu se roditelji primirili nakon što su ubojice zaprijetili da će ubiti njega i brata. Zločinci su, kako je utvrđeno, žrtve odveli u sobu, pretražili sef i, na koncu, odvezli ih njihovim automobilom.
"Vodili su ih izvan mjesta. U jednoj zabiti uz cestu su ih upucali. Oca su mi upucali u glavu, a majku su u tijelo, u jetru. Bacili su ih sa strane ceste, samo su ih gurnuli. Majka nije odmah umrla, nego se patila tu satima, a otac je odmah bio mrtav", govorio je Gašparević.
Prema njegovim riječima, nitko nije procesuiran, iako je bilo dosta dokaza.
"Motiva može biti na stotine... Možda se moj otac nekome zamjerio, pa onda kad je ovaj došao do oružja, iskoristio je priliku", nagađao je Gašparević.
Otac Đorđe bio je diplomirani pravnik, od 1989. godine počeo se baviti uvozom i izvozom, a majka Vesna bila je učiteljica. Nisu se bavili politikom, no njihova imena, porijeklo, imovina, ili tko zna što, nekom su toliko smetali da su ih podmuklo i okrutno smaknuli. Nakon tragedije Sinišu i brata odgajali su baka i djed u Splitu. Od osoba s kojima je surađivao o radnim navikama i sposobnostima Siniše Gašparevića čuju se samo hvalospjevi, piše portal Index.hr, napominjući da je Gašparević do sada radio uglavnom u tvrtkama Juroslava Buljubašića.
Siniša je za Slobodnu Dalmaciju svojevremeno izjavio da nikad neće odustati od traženja istine, ali da je ubojicama svojih roditelja oprostio:
"Učinio sam to jer ne želim u duši gajiti osvetoljubivost već samo želju za istinom. Poručio bih ovim putem onima koji su to učinili da sve priznaju i pokaju se."
Nagađanja o zločinu su išla u dva smjera: da su ubojice mislile kako će naći novac od privatnog posla i da se radilo o zločinu iz mržnje po nacionalnoj osnovi kako je Vesna Gašparević bila pravoslavne vjeroispovijesti, dugo je bila aktualna pretpostavka kako se mislilo da joj je suprug Srbin, zbog njegovog imena što je u tim ratnim vremenima za neke bio dovoljan razlog za smaknuća cijelih obitelji.
Dvije godine nakon zločina, priča o ratnom zločinu je aktualizirana jer je prijavljena otmica umirovljenog policijskog inspektora koji nije želio odustati od istrage. U lipnju 1994. godine supruga policajca je prijavila kako su joj muža otele nepoznate osobe. Prema prijavi koju je podnijela, uniformirani policajac zaustavio je vozilo umirovljenog inspektora nakon čega su iz obližnjeg grmlja izašla skupina muškaraca u maskirnim uniformama, lica išaranih bojama. Na glavu su mu stavili vreću, vezali mu ruke lisičinama nakon čega su ga zastrašivali i fizički zlostavljali. Nakon što su ga pustili na slobodu, dan za danom je dobivao telefonske pozive s upozorenjima da ne prijavljuje ništa. S obitelji je otišao u Sloveniju te u Srbiju jer se ovdje nije osjećao sigurnim. Nakon što je državno odvjetništvo ponovno otvorilo slučaj 2005. godine dao je svoj iskaz o tim zbivanjima, ali bez vraćanja u Hrvatsku.
Inače, četrdesetogodišnji menadžer s bogatim profesionalnim iskustvom posao je dobio na javnom natječaju.
"Ja sam pravi primjer da javni poziv građanima koji je uputila ova vlast nije bio tek puka forma. Niti koga od njih poznajem, niti sam stranački opredijeljen; jednostavno, javio sam se na natječaj za rukovodeća mjesta u sve četiri gradske tvrtke za koje je bio raspisan, a izabran sam na mjesto direktora Parkova i nasada", kazao je Gašparević.
