Kao što svi znamo, a brojni nas memeovi podsjećaju, siječanj traje čitavu vječnost, a mene to izobilje vremena dovodi u stanje snenog istraživanja početaka i krajeva. Ima nešto nasilno u rezu koji nastojimo učiniti negdje između jedne lude noći, koja uključuje odbrojavanje, i jednog tihog i ranjivog dana, koji se pretvara u mjesec i treba donijeti nekakvo obećanje. Subjektivan osjećaj? Jedva započinjem kolumnu, a kamoli godinu.
Prije nekoliko godina, usred siječnja šetala sam gradom sa sivim oblakom i ovom misli nad glavom. Svi praznici bili su iza nas, djed, koji mi je bio i prijatelj i mentor, tek što je preminuo, a obećanje budućnosti progutala je otrovna magla što izlazi iz dimnjaka tvornica koje okružuju Skopje, a završava u plućima malih beba. Distopijska, ali dosta precizna slika.
U takvoj atmosferi pitala sam se zašto ne osjećam poriv za usklikom koji je svojstven bilo kakvom početku, kad sam srela Mariju, djevojku koja mi je jednom, u spletu okolnosti, gledala u tarot kate. Kada me Marija upitala kako sam, nisam pribjegla kulturnom i obeznačenom "dobro", nego joj objasnila da se osjećam kao da sam u potpunosti zaglavila u prostor-vremenu, ispričala sam joj o svom neuspjehu da godinu započnem s elanom, energijom i spremnošću za ono što dolazi, da jednostavno tonem; i doslovno – u krevetu, i figurativno – u paranoičnim mislima.
Marija mi je rekla da se osjeća slično, ali da osjećaj zaglavljenosti povezuje s kalendarskom diskrepancijom između nas i naših predaka jer ona vjeruje da nova godina zapravo dolazi nakon 13. siječnja. Dani između su vjetar i magla.
Nastavila sam teturati negdje između gregorijanskog i julijanskog kalendara, ali u ime drugih šansi i nade u bolju ja i bolje sutra, organizirala sam proslavu povodom "Stare nove godine". Dan poslije, normalno, osjećala sam se otprilike isto, ali sam istovremeno bila oduševljena našom sposobnošću da jedni drugima predajemo snopove energije – bilo putem vjerovanja, obećanja, znanja, rituala, zagrljaja, proslava, pogreba ili razgovora.
Kada se ne uspiješ pokrenuti, vjerojatno će te netko uhvatiti za ruku i povući. Neki vjeruju u religiju, ja u prijatelje i poeziju, no bilo kako bilo, izašla sam iz mraka i ušla u svjetlost. Nagon da se odgodi početak godine možda je povezan s potrebom za kontrolu i s iluzijom da ćemo ukrotiti kaos koji budućnost neizbježno donosi, ako se postavimo i uskladimo na određeni način. Ali svako odgađanje u potrazi za odgovarajućim početkom predstavlja propuštenu priliku da budemo prisutni u onom jedinom stanju života koji tijelo poznaje – sadašnjem trenutku.
Kada me prijatelj Saše prije koji tjedan upitao kako definiram vrijeme, nisam bila sposobna odgovoriti. Kako da objasnim fizičaru da se osjećam kao da iznova i iznova proživljavam isti dan, a proživljavanje se u velikoj mjeri sastoji u naporu ustajanja iz kreveta popraćenom suočavanjem s novim slikama nadolazeće apokalipse: otrovi, požari, ratovi i milijarderi koji izvode nacističke pozdrave.
Što nosi budućnost, upitala sam Sašu s iskrenom znatiželjom petogodišnjeg djeteta. Prema jednoj od teorija fizike, entropija će se toliko proširiti da će jednostavno progutati sve te neće postojati ništa – parafraziram laički.
U ovakvu raspoloženju sam dočekala vijest o smrti Davida Lyncha i već idući dan počela ponovno gledati njegov opus. Iza kave, pejzaža, sitnih razgovora, flerta i glazbe, širi se horor. No postavljanje horora u srž života, blještavo modra neba i vibrantne mladenačke ljubavi ne obezvređuje, ne proždire niti ismijava ove darove. Naprotiv. Priče koje nam pripovijeda Lynch suočavaju nas s milijunima lica ljudskoga zla, ali i s beskonačnim kapacitetom ljudi da izabiru, osjećaju i da se bore za ono u što vjeruju – ako su zaista divlji u srcu.
Sve ovo, kako na platnu, tako i u životu, odvija se simultano. Odlazak Lyncha baš u ovom mjesecu imao je poetski zamah, kako i priliči čovjeku koji je bio pobornik transcendentalnosti kao autentična oblika sreće. Njegovo višeslojno predstavljanje postojanja pokazuje da nas zadovoljstvo i ljepota ne odvajaju od stanja svijeta – upravo su one taj svijet.
"Sve mora da stane", pisalo je na jednom od platna koja su razvili studenti u Srbiji ovoga mjeseca i digli na noge cijelu zemlju. Ponekad je bol toliko jaka da vrijeme prestaje teći onako kako bi nas poučili zakoni fizike. Ako budućnost zaista nosi veliko ništa, vrijedi li onda činiti išta danas? Odgovor do kojeg čovjek uvijek iznova dolazi je, čini se, da. Efemernost našeg iskustva čini život vrijedan življenja.
Borba za zrak i vodu, slobodu i pravdu, htjeli mi to ili ne, naša je trenutna realnost i hitna odgovornost. Možda spor, mračan i, na trenutke, mizeran siječanj postoji samo da nam pruži mogućnost(i) da odspavamo i sanjamo, da otplačemo pa da se zatim emocionalno organiziramo kako bismo se oči u oči s hororom borili za život i vidjeli ljepotu svijeta danas. Godina će svakako započeti.
