Zaredale su krizne situacije u lokalnim koalicijama na vlasti, nepunu godinu nakon izbora. Moguće je pritom izdvojiti jednu konkretnu vrstu dinamike, kad odstranimo mnoge postrane ili vanjske faktore od utjecaja, a koja u tom procesu dolazi do izražaja. Također, nije toliko indikativno stanje u npr. Šibensko-kninskoj županiji. Okosnica tamošnjeg sukoba može se velikim dijelom svesti na odnos dvojice nezavisnih kandidata. Nadalje se pak na sceni ističu tri velika grada, ali tamo se već dade govoriti o izvjesnim ponavljanjima uzorka.
U slučajevima Zagreba, Splita i Pule, naime, ispostavlja se očita tenzija među partnerima koji se svrstavaju između lijevo-liberalne i zeleno-lijeve opcije. Ili, drukčije kazano, od ekstremnog centra u najgorem slučaju, do socijaldemokracije i ekološko-političke avangarde u boljim te rjeđim izbojima njihovih nagnuća.
Pokazat će se da te pozicije u Hrvatskoj zauzimaju, jasno, SDP i uza nj Možemo!, kao svježija pojava u domaćoj politici. Ipak, nije uvijek jednoznačno postavljeno tko drži ulogu mlađeg parnjaka, nego se ta funkcija mijenja od primjera do primjera. Tome se može zahvaliti razmjerna nestabilnost njihova partnerstva, jer se relacije uspostavljaju i za pretpostavljenu širu suradnju na državnoj razini.
Predsjednik zagrebačke organizacije SDP-a Viktor Gotovac nabacio je ideju o vraćanju imena Trga maršala Tita, jeftinim simboličkim detaljem osvijetlivši kronični zazor Možema! od tzv. svjetonazorske politike
Zagreb, međutim, više je nego sadržajno i relevantno žarište s nedvojbeno samostalnim potencijalom za generiranje ovakvih stresova. Za razliku od Splita i Pule, u njemu suradnja još nije pukla, a i ulog je veći, osim što je Možemo! u prednosti. Dabome, ako se tako uopće može opisati kondicija vlastodršca prinuđenog da se dokazuje u punom totalu političkog nastupa, a s naslijeđenim financijskim problemima koji ga baš duboko impresioniraju. No zagrebačka bi situacija trebala ljevici biti lakša već zbog činjenice premoći u odnosu na opoziciju. Uostalom, zeleno-lijevi su tu više u načelno prijateljskom odnosu sa SDP-om, negoli koalicijskom.
Da je Možemu! nasušno potreban SDP za vladanje gradom, pitanje je dokle bi uspijevali nastupati zajedno. Ovako SDP iskazuje potrebu za afirmacijom na račun te stranke ili platforme, što god bio Možemo!, dok simultano njeguju ljubazan odnos u Saboru. Ono što jedino preostaje SDP-u s obzirom na to, jest prigodno pozicioniranje nalijevo od Možema!, a pokazalo se to lakše od očekivanog, nažalost. Pa i ako na umu imamo da zagrebački SDP predvodi osoba donekle upitnog političkog kredibiliteta.
Nije to nešto posebno novo za tu stranku, ali lakoća kojom novi predsjednik gradske organizacije SDP-a Viktor Gotovac postiže efekt, po Možemo! je veoma indikativna. Prvo je nabacio ideju o vraćanju imena Trga maršala Tita, jeftinim simboličkim detaljem osvijetlivši kronični zazor Možema! od tzv. svjetonazorske politike. No teško da se može ciljati na ikakve više instance vlasti bez jasnije angažiranosti, prije ili kasnije, i oko tih tema.
Nakon toga je možemovskoj vlasti SDP nedavno prigovorio zbog nakane privatizacije, kako vele, Gradske plinare. Gotovac je precizno locirao suštinu, premda najavljena mogućnost prodaje HEP-u jednog od dva vezana komunalna plinarska poduzeća ne bi značila privatiziranje doslovno i automatski. Svejedno, nemamo pojma koliko će HEP durati pod već dugotrajnim pritiskom privatizacijskih zahtjeva. Prijetnja je u svakom slučaju realna, tako i po zagrebačku plinaru, pored toga što osobina ljevice nipošto ne bi smjela biti inicijativa za ma kakvo smanjenje opsega gradske imovine.
Zagrebačka prezaduženost je Možemo! gurnula u još jednu sličnu reakciju, a tako i reakcionarnost. Posrijedi su otkazi u gradskom Holdingu, naravno, pri čemu nije SDP poveo akciju otpora, nego sindikati, ali kontekst je sličan i nadasve relevantan za profiliranje lokalnih političkih stajališta.
Uprava tog poduzeća povela je proceduru čistke nagomilanog kadra bez dovoljno osjećaja za pravdu. Ako legitimni politički motiv za masovno otpuštanje može biti nepotistički dotadašnji princip zapošljavanja, to još uvijek ne znači da su tako u Holdingu namješteni svi do jednoga. Ne znači da je to slučaj, izgleda, ni sa svih onih 447 imena, na koliko je zasad svedena lista skorašnjih otkaza. Gotovo trećina njih nije na rukovodećim položajima, niti su zaposleni u kompromitiranom razdoblju, za gradonačelnikovanja Milana Bandića.
Bojan Ivošević i Ivica Puljak (Foto: Miroslav Lelas/PIXSELL)
Splitski primjer razlikuje se od druga spomenuta dva utoliko što su tamo Možemo! i SDP participirali u široj vladajućoj koaliciji na potezu sve do Mosta. SDP je društvo napustio prije pola godine, tj. suradnju mu je rezolutno otkazao gradonačelnik Ivica Puljak iz stranke Centar. Politikantstvo se pritom moglo pripisati SDP-u, opterećenom neprincipijelnim aranžmanima i krizom vlastitog lokalnog vodstva.
Možemo! i drugi su ostali u koaliciji sve do prošlog tjedna, kad istupaju zbog ispada Puljkova zamjenika Bojana Ivoševića. Tu već imamo posla s krajnje specifičnim kontekstom, od onih kakvi zaslužuju i prilagođen pristup. Ivošević je ujedno raritetni, počesto teško podnošljivi enfant terrible splitske politike, i najbolje od onog što aktualna tamošnja vlast generalno nudi. Jer, bez minimuma takta u javnom ophođenju, on s druge strane u dnevnoj praksi dosljedno izvršava gotovo sve od onog što se od lokalne vlasti može i treba zahtijevati.
Ivica Puljak raspolaže prvom kvalitetom, i čak je svoj predizborni profil liberala s puno općih mjesta razvio u pouzdanu političku figuru, ali nema onu drugu sposobnost. No komunalna politika koju skupa zastupaju Puljak i Ivošević tvori svjetliju stranu pripadajuće lokalno-upravne ponude u ovoj zemlji. Moglo bi se konstatirati i da je to valjda srž onoga što se od jednog Možema!, recimo, tražilo u projekcijama njegova lokalnog razvoja.
Komunalna politika koju skupa zastupaju Puljak i Ivošević, koji je ujedno raritetni, počesto teško podnošljivi enfant terrible splitske politike, tvori svjetliju stranu pripadajuće lokalno-upravne ponude u ovoj zemlji
Možemo! se usprkos tome povuklo u sjenu, ustuknulo pred najnovijim Ivoševićevim gafom. Nazvat ćemo dotični nasrtaj zamjenika gradonačelnika samo tako, zato što nasuprot stoji jednokratno ustobočeni DORH s dobrano isforsiranom optužnicom protiv njega. Tako novinari ni javnost nikad nisu branjeni od kudikamo gorih političara, ali s daleko jačim utjecajem. Nije posebna mudrost zaključiti da se iza te pravosudne inicijative krije HDZ sa svojim suradnicima. Ako se nekim slučajem rezultati predstojećih splitskih izbora prevrnu na tu stranu, zasluge će pripasti i Možemu! koji je olako napustio potencijalno obećavajuću koaliciju. Dok cinizam preostalih aktera još i posjeduje neku praktičnu svrhu, Možemo! s njim neće postići ništa.
Konačno, ostaju nam za razmatranje zbivanja u Puli kojoj smo prethodnih tjedana posvetili više prostora, a ovdje ćemo tek ponoviti određene momente. Lokalni je Možemo! tamo uvjerljivo zauzeo položaj ultimativnog te izoliranog pozitivca u pogledu općeg interesa, dok se pokazuje kako u tome nema bezrezervnu potporu ni od vlastite centrale na državnoj razini. Svi ostali u Puli svrstali su se na stranu krupnoga privatnog kapitala u osvajanju javnih dobara. SDP je nemoguće osmotriti mimo te konstelacije, gdje se lokalna organizacija ponijela kao projektni ured tajkuna Dragana Šolaka, a državno vodstvo stranke o svemu krotko šuti. Ni pô jada, kad ne bi i vrh Možema! susprezao iskaz oko toga, npr. u nastupima na Šolakovoj televiziji N1 prešućujući fakat njegova ličnog pogolemog biznisa u žiži pulske lokalno-upravne afere.
Ako bi se drugdje mogla pozdraviti zrela demokratska mjera neuplitanja stranačkih središnjica u odnose koje lokalne organizacije razvijaju s partnerima, ovdje je slučaj obrnut. Vodstva SDP-a i Možema! su itekako posezala za utjecajem prema njima, i u Puli ne tako davno. No drže se po strani kad im to odgovara zbog interesa koji nemaju veze s dobrobiti lokalnih zajednica.
Osim toga, spominjući medije, vrijedi ovdje istaknuti jedan značajan aspekt makar u formatu digresije. Toksični ambijent, pospješen takvim držanjem ključnih stranačkih vodstava u donedavnoj koaliciji s nezavisnim gradonačelnikom Filipom Zoričićem koji gura Šolakov projekt gradnje hotela na Lungomaru, a naslijeđen od IDS-a, grubo je iskoristio pulski dnevnik Glas Istre. Tamo je s potpisima glavnog urednika i jedne novinarke povedena ksenofobična kampanja s naglaskom na porijeklo dvojice bitnih protagonista.
Konferencija pulskog Možema! u vezi gradnje na Lungomaru (Foto: Saša Miljević/PIXSELL)
Manjinski gradski zastupnik Milan Rašula i gradonačelnik Zoričić su ovdje praktički serviseri Šolakova razvoja. Glas Istre ih nije prozvao na toj osnovi, nego po jednom sasvim drugom ključu. Rašula je Srbin, a Zoričić samo ili čak Splićanin, pa su prozvani uvelike po toj, uvjetno rečeno identitetskoj osnovi. No skloni smo tu gadost očitati više kao simptom, mutež jednoga privatnog medija uslijed šireg efikasnog potiranja neprivatnih pozicija. Medijsko polazište s kojeg se političke lojalnosti broje od etničkog ili zavičajnog porijekla, umjesto po stavu prema opreci između javnog i privatnog ili partikularnog interesa, osnaženo je baš držanjem stranaka koje su navodno iznad toga. Vratimo se zato ponovno njima na generalnom planu, da ne ispustimo iz vida sušti meritum ove ukupne neslavne situacije.
U vezi sa SDP-om je sve uglavnom jasno, bilo da govorimo o mlakom ili slabo utjecajnom predsjedniku stranke Peđi Grbinu ili pojedinim lokalnim vođama. Njihovu su ekonomsko-liberalnu, antisocijalnu i umnogome klijentelističku profilaciju odredili tzv. gospodarsko-politički stratezi i egzekutori poput Branka Grčića, Davorka Vidovića ili Mate Crkvenca, i svi do jednoga među glavnima u stranci kroz protekla tri desetljeća.
A da nije SDP kronično zakazao u svom, kako se pokazalo, tek nominalno socijaldemokratskom poslanju, ne bi se Možemo! ni okupilo radi popravljanja štete nanesene javnom interesu. Do čisto socijalnog i klasnog ne moramo sad ni ići, mada upravo Možemu! neminovno slijedi iskorak na taj predelikatni teren. Kao i na onaj svjetonazorski te identitetski, jer će ga ubuduće imati priliku i opravdanje zaobilaziti sve manje i teže. Fokusirajmo se stoga zaključno u prvom redu na Možemo! kao trenutno jedinu iole potentnu, bar teoretski, uzdanicu preporoda lijevih politika u Hrvatskoj.
Možemo! zasad podosta iznevjerava tako artikulirano nadanje, a na kojem je velikim dijelom izraslo. Zaglavljeno u objektivno teškim komunalno-financijskim i upravnim problemima, ono ispoljava konzervativni refleks zatvaranja jednako interno i na van. Prije svega, navedeni primjeri zagrebačkih komunalnih praksi isključuju se već i s Možemovim! vlastitim startnim političkim stajalištima.
Ako bismo se zapitali što o tome misle pripadnici te stranke-platforme izvan najužeg rukovodstva, suočili bismo se u najmanju ruku s njihovom nemogućnošću da taj stav iskažu prema samom tom vrhu. Pa i kad ga imaju priliku iskazati, to odavno ne poprima nimalo presudnu snagu mišljenja odozdo. Vodstvo se Možema!, koje broji svega nekolicinu ljudi, osamilo pri donošenju najvažnijih odluka. Životna energija stranke je faktično odsječena, vjerojatno zbog potrebe da se pozicija Možema! generalno učvrsti prije sudara s poslima složenijim od onih pretežno tehničke naravi.
No to, sve i da jest dobronamjerno, u biti nije ništa doli antidemokratska regresija. Proces otvaranja zapriječen je i apsurdnom nemogućnošću učlanjenja novog ljudstva u organizaciju, pa tamo još uvijek ne mogu stupiti ni Možemovi! kvartovski vijećnici u Zagrebu. Tako nešto mogu i s razlogom eventualno žele održavati samo patrijarhalno ustrojene stranke s nekakvim bogom ocem na čelu.
Ljevica koja to zaista smjera biti, internom će i vanjskom nekomunikacijom postići isključivo vlastito slabljenje. Namjesto alternative onome što nas je utjeralo u nedostatak opcija riješenih da se bore za dobrobit najšire zajednice, dobivamo jedan novi stari, mali SDP. Od kojeg je mjestimice i onaj postojeći više lijevo, a to je definitivno uvod u težak poraz.
