Bojan Ivošević, zamjenik splitskog gradonačelnika Ivice Puljka, još uvijek nije nigdje demantirao riječi Maje Đerek, donedavne pročelnice za gradsku imovinu, da ju je u uobičajenom izljevu nasilničkog bijesa nazvao "autističnom" i "glupom", a prošlo je desetak dana otkako je Đerek obznanila kojim ju je izrazima počastio zamjenik gradonačelnika. S obzirom na to da je Ivošević poznat po govorljivosti i po tome da ne voli ostajati dužan u javnim sukobima, postoje samo dvije mogućnosti: ili je Maja Đerek iznijela neoborivu istinu, ili su odvjetnici Ivoševiću savjetovali da ništa ne govori jer slijedi radni spor pred sudom, a možda će biti i kaznenih istraga protiv vodećeg dvojca splitske gradske uprave.
Ostavimo po strani primitivizam i bezdušnost upotrebe autizma kao uvrede, pa pogledajmo čime je to Đerek izazvala Ivoševića da joj se obrati spomenutim diskvalifikacijama. Radi se samo o tome da je pročelnica ozbiljno shvatila svoj posao uvođenja reda u totalni kaos što je desetljećima vladao u upravljanju imovinom Grada Splita i da je tome pristupila držeći se isključivo zakona i pravilnika, pri čemu se nije obazirala na političke i privatne interese Ivice Puljka i Bojana Ivoševića. U tome se sastojala "autističnost" i "glupost" pročelnice Đerek.
No to nije bio problem ni Puljku ni Ivoševiću – dapače, javno su je hvalili i davali joj podršku u suočenju s prijetnjama i pritiscima onih koji su se našli pogođenima uvođenjem reda – sve dok se nije došlo do pitanja tzv. kadrovskih stanova. Đerek je, u skladu sa svojim pročelničkim ovlastima, izišla s prijedlogom – dakle, prijedlogom – da se ukine kategorija gradskih stanova koji se, po povlaštenim uvjetima i arbitrarno, dodjeljuju ljudima za koje gradska vlast procijeni da su zaslužni umjetnici, znanstvenici i stručnjaci te da se svi stanovi u vlasništvu Grada daju na korištenje socijalno ugroženim obiteljima u skladu s jasno postavljenim kriterijima.
Iza optužbe o socijalnoj neosjetljivosti krije se činjenica da je Đerek pokazala kobni manjak fleksibilnosti kad je riječ o zakonima i pravilima, a fleksibilnost se traži da bi vlast imala širi manevarski prostor za odigravanje privatnih i političkih kombinacija
Ostalo je nejasno je li se pročelnica zalagala za rješenje prema kojem bi i davno dodijeljeni kadrovski stanovi bili prenamijenjeni u one socijalne, ali očito je da se Ivošević osjetio ugroženim: njegov otac, glumac splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, već petnaestak godina živi u gradskom stanu koji je dobio na korištenje.
Nema nikakve sumnje da je to bio okidač za obračun s Majom Đerek, a jedan ili dva slučaja – u kojima je pročelnica postupala strogo po zakonu, ali možda suviše kruto – jedva su dočekani kao povod za otkaz s optužbom da je "socijalno neosjetljiva". Paradoksalno, ako znamo da je upravo ona predlagala da se cijeli gradski stambeni fond stavi u funkciju zbrinjavanja građana koji su u teškoj materijalnoj situaciji. Iza optužbe o socijalnoj neosjetljivosti krije se činjenica da je Đerek pokazala kobni manjak fleksibilnosti kad je riječ o zakonima i pravilima, a fleksibilnost se traži da bi vlast imala širi manevarski prostor za odigravanje privatnih i političkih kombinacija te za pogodovanje onima koji su politički ili privatno bliski vlastodršcima.
Jedini argument gradonačelnika Puljka jest onaj da su birači njemu dali glasove da vodi gradsku politiku, a da za Maju Đerek nitko nije glasao i da ona svoju politiku nije testirala na izborima. Puljak poseže za evidentnim besmislicama: pročelnica nije vodila nikakvu svoju politiku nego se revnosno držala zakona i radila ono što joj je u opisu radnog mjesta, a njezin posao bio je i da predlaže kako da se upravlja gradskom imovinom i kako da se postupa s onima koji ne ispunjavaju ugovorne obaveze prema Gradu. Svakome je jasno da je mogla – i morala – samo predlagati i da ni jednu odluku nije mogla nametnuti mimo gradonačelnika.
Osim toga, izabrana je na javnom natječaju i – formalno gledano – nije imala nikakvih obaveza spram Puljkovih politika. Gradonačelnik je pritom naknadno izmislio svoju politiku zadržavanja kadrovskih stanova e da bi u Split privukao fantomske stručnjake, umjetnike i znanstvenike koji mogu doprinijeti razvoju grada: kažemo fantomske, jer u protekle dvije godine takvi nisu viđeni, za razliku od građana koji su na socijalnom dnu. Puljak se sjetio te svoje takozvane politike tek kad se Bojan Ivošević uplašio za stan u kojem živi njegov otac i kad je tandem na čelu Splita shvatio da bi mogao ostati bez efikasnog sredstva za pogodovanje politički i privatno bliskima: tome je u velikoj mjeri i služila gradska imovina u proteklih trideset i kusur godina.
Puljkova kvaziargumentacija o izbornom legitimitetu kao dozvoli za davanje otkaza onima koji se ne obaziru ni na što osim na zakone, nimalo se ne razlikuje od HDZ-ove prakse, premda se Puljak i njegova stranka Centar predstavljaju kao sušta suprotnost HDZ-u. Nema nikakve razlike između onoga što su Maji Đerek učinili Puljak i Ivošević i onoga što joj je prije dvije i pol godine priuštio aktualni ministar obrane Mario Banožić u vrijeme kad je bio ministar državne imovine: maltretirao ju je i ishodio da joj se uruči otkaz u poduzeću Državne nekretnine, jer je pokušala izbaciti iz državnih lokala u centru Zagreba najmoprimce koji godinama nisu htjeli plaćati kiriju.
Državno odvjetništvo, međutim, u proteklih dvadesetak mjeseci nije uspjelo utvrditi utemeljenost – obilato dokumentirane – kaznene prijave koju je Đerek podnijela protiv Banožića i drugih visokorangiranih HDZ-ovaca iz tadašnjeg Ministarstva državne imovine i tvrtke Državne nekretnine. Sličan odnos vjerojatno će biti i prema dokazima koje je iznijela o Puljkovim i Ivoševićevim postupcima. Državno odvjetništvo, za razliku od Maje Đerek, odavno je uvidjelo blagotvorne učinke fleksibilnosti u pogledu provedbe zakona te prilagođavanja interesima i željama političke vlasti.
