Nepovjerenje u zdravstvo i nedostupnost mnogih segmenata zdravstvene zaštite učinili su da liječenje u inozemstvu za mnoge predstavlja sveti gral, rezerviran za visoke državne dužnosnike poput Franje Tuđmana, Ivice Račana, Andrije Hebranga ili Borisa Šprema, koji su se o svom trošku ili uz pomoć proračuna liječili izvan naše zemlje.
Nažalost, pravo na pristup sofisticiranim medicinskim postupcima koji se ne primjenjuju u Hrvatskoj rijetko se konzumira i spada u jedno od mnogih materijalnih prava osiguranika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) koje administracija nikada ne promovira.
Što se događa kada rijetki pacijenti predaju zahtjev za financiranjem zdravstvene zaštite u inozemstvu, javnost se informira isključivo preko medijski razvikanih slučajeva oboljelih kojima je HZZO rješenjem odbio takav zahtjev.
Jedan od njih je slučaj tridesetogodišnje Splićanke Katarine Perkušić kojoj je 2020. godine kirurški odstranjen karcinom želuca, a posljedice operacije pretvorile su njezin život u agoniju. Suočena s prvostupanjskim rješenjem kojim je HZZO lani odbio zahtjev splitskih kirurga da joj se osigura najsigurnija reoperacija u inozemstvu, mlada se žena obratila medijima, vjerujući da time može pomoći sebi i drugima koji prolaze kroz sličnu situaciju. U utorak je, međutim, još jednom suočena s realnošću.
Drugostupanjskim rješenjem koje je donio ravnatelj HZZO-a Lucian Vukelić potvrđena je odbijenica prvostupanjske komisije, a mlada je žena dobila uputu da se javi u hrvatske bolničke ustanove i kirurzima koji, po svim relevantnim izvorima, nikada nisu izveli traženi zahvat.
Priča je potresna, ali korisna za rekonstrukciju procedure HZZO-ovog odlučivanja o životu i smrti, patnji i liječenju. Počinje odlukom Perkušić da se, nakon šokantne dijagnoze u 25. godini, liječi u Klinici za tumore u Zagrebu, gdje joj je poznati kirurg (podaci poznati redakciji, op. a.), uklanjajući tumorsku masu i limfne čvorove, odstranio cijelu slezenu i želudac, a jednjak spojio s tankim crijevom.
- Nakon te operacije uslijedio je pravi užas. Povraćala sam pedesetak puta dnevno. Pola sata do četrdeset minuta nakon svakog hranjenja počinjali su bolni grčevi od kojih nisam mogla ni sjediti i ubrzo je došlo do tzv. onkološka kaheksije, što znači da sam smršavila 30 kilograma. S promijenjenim izgledom sam se i psihički teško nosila, a k tome mi je trebalo godinu dana da stanem na noge. Sada brojim pet godina otkako spavam u polusjedećem položaju, a ništa u mom životu ne može biti spontano, jer svaka aktivnost može biti zaustavljena užasnim simptomima - opisuje za Novosti.
Ne zna točno pobrojati koliko ju je gastroenterologa pregledalo u razdoblju od 2020. do 2023. godine, pa automatski propisivalo farmakološku terapiju za upalu jednjaka uzrokovanu refluksom, odnosno vraćanjem sadržaja iz tankog crijeva u jednjak. Nitko od njih tri godine nije razmotrio mogući uzrok nepodnošljivo teškog stanja pacijentice.
- Jedino mi je sukralfat pomogao, ali kad kažem pomogao, mislim na to da se ujutro ne budim plačući od bolova, a ostale su sve ostale tegobe povezane s vraćanjem kiseline u jednjak, što uključuje i opasnost od nastanka raka jednjaka. Nakon tri godine takvog mučenja, splitski onkolog i mladi kirurg s Rebra ukazali su na mogućnost da je problem mehaničke prirode, odnosno da bi se moglo raditi o posljedicama operativnog zahvata, pa sam upućena da se javim liječniku koji me operirao u Zagrebu, da razmotrimo reoperaciju. Kirurg me primio, pogledao tridesetak sekundi i kazao da moji simptomi nemaju veze sa zahvatom, a da je reoperacija nepotrebna - objašnjava.
Ona i suprug tada su sami počeli istraživati posljedice odstranjenja želuca, a ono što su saznali poklopilo se s endoskopskim nalazom koji je u ožujku 2024. godine konačno pokazao da udaljenost između anastomoza (spoj između dvaju šupljih ili cjevastih organa, u ovom slučaju jednjaka i tankog crijeva, op. a.) iznosi 14 umjesto optimalnih 45 centimetara.
- Tada je postalo sasvim jasno da su moje tegobe uzrokovane loše izvedenim zahvatom u Klinici za tumore. Pored toga, na okruglom stolu koji je 29. studenog prošle godine organizirao Institut za gastroenterološke tumore jedan kirurg javno je kazao da je pri operaciji napravljena pogreška i da, među ostalim, nije bilo potrebno izvaditi cijeli želudac, a posebice ne slezenu - kaže Perkušić.
Izmučena simptomima u kombinaciji s ignoriranjem i neadekvatnim liječenjem, uz pomoć dobronamjernih liječnika počela je stvarati kontakte u svijetu, pa na koncu došla do profesora Christopha Michalskog iz Sveučilišne bolnice u Heidelbergu koji je više puta obavio zahvat koji joj je sada indiciran; radi se o konverziji kontinuiranog alimentarnog trakta iz postojeće vijuge po Braunu (što je obavljeno u prvoj operaciji) u Y vijugu po Rouxu (što bi prema istraživanjima navodno bio bolji izbor).
Nakon odstranjenja želuca kirurzi izvode dodatni zahvat spajanja jednjaka s tankim crijevom, što je ključno za pacijentov oporavak i dugotrajno zdravlje. Specifična metoda zvana neprekinuti Roux-en-Y osmišljena je za smanjenje komplikacija nakon operacije, a stručnjaci još raspravljaju o njezinim prednostima. Kao što smo već napisali, svi izvori potvrđuju da u Hrvatskoj nitko nije izveo konverziju s Brauna na Roux-en-Y.
Budući da njemački kirurzi imaju iskustvo u potrebnoj reoperaciji i da konverzija košta 40 tisuća eura, trojica splitskih kirurga, među kojima je i šef kirurgije KBC-a Split dr. Zdravko Perko, potpisali su 9. listopada zahtjev za upućivanje osigurane osobe na liječenje u inozemstvu, a zakonski uvjet da se on odobri je da u Hrvatskoj takvo liječenje nije moguće.
Perkušić je na odgovor HZZO-a čekala puna dva mjeseca, do 6. prosinca 2024. Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu korištenja prekogranične zdravstvene propisuje da se rješenje mora donijeti "unutar medicinski opravdanog vremenskog roka, uzimajući u obzir trenutačno zdravstveno stanje osigurane osobe". Procjena medicinski opravdanog roka prepuštena je slobodnoj procjeni vještaka ili HZZO-ovih činovnika. Ni u ovom nitko ne odgovara kada teško bolestan pacijent čeka dva mjeseca na tri birokratski sročene rečenice. Osim toga, HZZO-ova rješenja ne prate potpisani nalazi s elaboriranim zaključcima.
Nakon što je pacijentica godinama bez rezultata obijala vrata mnogih ordinacija, HZZO najednom, u dva mjeseca, nalazi čak dvije ustanove u kojima bi reoperacija bila moguća, pa odbijenicu potpisuju redom poznati i ugledni liječnici. Treći vještak iz KBC-a Rijeka jedini reagira po nekakvom protokolu, pa odgovara da ništa ne može procijeniti prije nego što se pacijentica obradi u njihovoj bolnici.
Mlada se Splićanka žalila i čekala još dva mjeseca, da bi se 28. siječnja u drugostupanjskom rješenju ravnatelja HZZO-a ustvrdilo da se spasonosni zahvat može obaviti i u KB-u Dubrava, KBC-u Osijek i KBC-u Zagreb, iako nitko ne spori da takva konverzija ni u jednoj od tih bolnica nikada nije izvedena.
Zavod ne brine to što bi se nakon pet godina pacijentica trebala dodatno mučiti s dilemom mogu li svi ti naglo otkriveni liječnici zaista riješiti njezin problem u Hrvatskoj ili je bolje da skupi 40 tisuća eura i život povjeri liječniku koji je odmah reagirao i ima ozbiljno iskustvo.
- Neću više trošiti vrijeme na to. Idem u novu pravnu bitku na Upravnom sudu, a novac za operaciju u Njemačkoj ću skupiti. Nažalost, nemam povjerenja u odluke HZZO-a jer razlog zbog kojeg moram na drugu, rizičnu operaciju leži u loše izvedenoj prvoj. Izveo ju je renomirani specijalist s bogatim iskustvom i izveo ju je loše. Postavlja se pitanje kvalitete zahvata koji bi se na meni izveo prvi put - kaže Perkušić.
Upravno vijeće HZZO-a 18. prosinca 2024. donijelo je odluku da će se za liječenje hrvatskih državljana s prebivalištem u BiH do konca godine izdvojiti 4.202.255,24 eura, dok na upućivanje naših osiguranika na liječenje u inozemstvo po rješenju HZZO-a trošimo 8.033.928,05 eura. Budući da je u BiH riječ o populaciji od oko 223 tisuće ljudi, disproporcionalnost ove dvije stavke upadljivo govori da se zdravstvena zaštita unutar EU-a destimulira.
Uredbe o socijalnom osiguranju (EZ) 883/2004 i 987/2009 uređuju pristup javnim ili ugovorenim privatnim pružateljima zdravstvenih usluga za planirano i neplanirano liječenje u inozemstvu, a Direktiva 2011/24/EU proširuje mogućnosti planiranog i neplaniranog liječenja u inozemstvu i omogućuje pristup bilo kojem privatnom i javnom pružatelju zdravstvenih usluga, no Hrvatska oduvijek, pa i sad kao EU članica, provodi netransparentne postupke razmatranja prava na prekograničnu zdravstvenu zaštitu, u rokovima koji govore o potpunoj bešćutnosti liječnika u službi birokracije.
U takvoj situaciji treba razmisliti i o tome je li pažnja medija, usmjerena isključivo na pojedinačne slučajeve, možda kontraproduktivna i uvodi li odlučivanje pod pritiskom medija red u sistem ili je tek novi element u potpunom kaosu.