Ministar zdravstva Vili Beroš ne smatra da se Zakon o lobiranju (ZOL) treba primijeniti na komunikaciju predstavnika farmaceutske industrije s nadležnim osobama u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO) u procesu odlučivanja o stavljanju lijekova na listu HZZO-a. Ako Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa ne odluči drugačije, uhodana praksa pritiska na one koji odlučuju o potrošnji četvrtine zdravstvenog proračuna ostaje neregulirano, odnosno, izvan domašaja HDZ-ovo antikorupcijskog zakona koji je 1. listopada stupio na snagu.
U ministarstvu drže da se na proceduru primjenjuje Pravilnik o mjerilima za stavljanje lijekova na listu lijekova HZZO-a kao i načinu utvrđivanja cijena lijekova koje će plaćati HZZO, te načinu izvještavanja o njima, a u odgovorima na pitanja Novosti nisu uspjeli objasniti zašto ne i ZOL.
"Postupak stavljanja lijekova na listu lijekova HZZO-a u svakom je segmentu odlučivanja uređen važećim Pravilnikom Ministarstva zdravstva. Na operativnoj razini, postupak stavljanja lijekova na listu lijekova zdravstvenog osiguranja je u nadležnosti HZZO-a, te je rad članova Povjerenstva reguliran Poslovnikom HZZO-a. U kontekstu Zakona o lobiranju, isti se ne odnosi na spomenuti Pravilnik s obzirom da je usklađen s Direktivom EU prema kojoj postupak stavljanja lijekova na listu mora biti takav da su propisana mjerila jednaka za sve. Nadalje, oglašavanje i informiranje o lijekovima prema stanovništvu i prema zdravstvenim radnicima u zdravstvu je regulirano Pravilnikom o načinu oglašavanju lijekova koji je donesen temeljem Zakona o lijekovima", tvrde u odgovoru u kojemu se na kraju ograđuju od tumačenja primjene ZOL-a u zdravstvu.
"Vezano uz samo tumačenje Zakona o lobiranju, isti je u djelokrugu Ministarstva pravosuđa i uprave stoga vas upućujemo na nadležno ministarstvo", kažu.
Koliko je ovo važno pitanje, objašnjavaju službeni podaci Hrvatske agencije za lijekove (HALMED), po kojima je prošle godine na izvanbolničke lijekove na recept potrošeno 778,5 milijuna eura, a na bolničke 776,2 milijuna eura, dok su dospjele obaveze za lijekove na koncu 2023. godine iznosile 109,7 milijuna eura. Povjerenstvo za lijekove HZZO-a uvrstilo je na listu 283 nova pakiranja lijekova, od čega je 220 na osnovnoj listi, a 63 na dopunskoj. Među njima je čak sedam novih posebno skupih lijekova (PSL) u 12 pakiranja, za čiju su primjenu proširene indikacije. Samo na PSL je potrošeno 383,7 milijuna eura, što čini 8,7 posto potrošnje u strukturi zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja. Da bi volumen potrošnje na lijekove bio još jasniji, može ga se sagledati u kontekstu ukupnih prihoda HZZO-a koji su lani iznosili 5,1 milijardu eura.
Ukupni trošak na lijekove u bitnome ovisi o strategiji korporativnog uvjeravanja da lijek vrijedi i da farmakoekonomske analize dokazuju da ga se isplati financirati javnim sredstvima, pa je stavljanje na listu lijekova osiguravajućeg društva za farmaceutsku industriju najvažniji dio poslovnog angažmana. Nakon što je taj dio posla obavljen, slijedi tzv. marketinška aktivnost u izravnom kontaktu s liječnicima koji po ZOL-u nisu lobirane osobe.
Kako se donosi odluka da će neki lijek biti dostupan korisnicima zdravstvene zaštite u Hrvatskoj?
Farmaceutska industrija (nositelji odobrenja ili predstavnici) prvo podnosi zahtjev za uvrštenje lijekova na listu, koji u HZZO-u razmatraju stručne službe i Povjerenstvo za lijekove, kao imenovani vještaci za stručnu ocjenu bitnih činjenica o predloženim proizvodima. Njihov je pozitivan stav, odnosno preporuka Povjerenstva za lijekove, preduvjet da se donese rješenje i proizvod uputi na odobravanje Upravnom vijeću HZZO-a.
Postupak zahtjeva za uvrštenje na liste lijekova završava donošenjem općeg akta, odnosno, odluke Upravnog vijeća o utvrđivanju lista lijekova HZZO-a koji se osiguranicima u potpunosti ili djelomično financiraju u okviru prava na zdravstvenu zaštitu.
Proizvodi koji imaju potencijal prometa od nekoliko desetaka milijuna eura godišnje kompanijama donose ozbiljan prihod, pa ne štede ni truda ni vremena za motivaciju svih uključenih u postupak koji lijek dovodi na listu Zavoda. Od početka do kraja procedure, predstavnici farmaceutskih tvrtki održavaju javno nevidljivu interakciju s nadležnima u HZZO-u, od najviših dužnosnika (ravnatelji, pomoćnici), pa do članova Povjerenstva koje se kao liječnike najčešće posjećuje na radnom mjestu u bolnici i pokušava utjecati da pripreme pozitivno mišljenje, bilo putem financiranja putovanja na međunarodne kongrese, plaćena predavanja, itd. Kad postoji pozitivno mišljenje Povjerenstva, neformalno lobiranje nastavlja se preko odgovornih da se predmet uvrsti na prvu sljedeću sjednicu Upravnog vijeća.
Proces je gotov kad se donese lista lijekova koja je po Statutu HZZO-a opći akt na koji se, prema ZOL-u, primjenjuju zakonska pravila lobiranja.
Zašto Beroš smatra da se sve ovo ne podvodi pod zakonsku definiciju lobiranja, iako izravno utječe na javni akt koji određuje supstancijalan dio zdravstvene potrošnje, pa i ogromnog duga, ne može se objasniti. Koliko je takvo tumačenje apsurdno, može se predočiti tako da zamislimo da građevinske tvrtke nekoliko puta mjesečno sjede u Ministarstvu prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine i nude mostove, zgrade ili ceste, a da to nitko ne smatra zagovaranjem interesa u javnom odlučivanju.
No, činjenica je da jednako ili slično misle u HZZO-u i – prema dokumentaciji koju Novosti posjeduju – odvjetnički timovi industrije. Mišljenje Ministarstva pravosuđa i Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa ćemo objaviti čim nam odgovore na pitanja.
