Vlada je doskočila kroničnom nedostatku financija za javno zdravstvo, već iz prvog pokušaja ostvarivši izniman uspjeh. Preko noći je izbrisala oko 106 tisuća nezaposlenih ljudi s liste korisnika usluga tog sektora, a s njima i trošak koji su predstavljali po sustav. Efektnije od toga bilo bi ustvari jedino to da su svi zajedno iznenada umrli.

No baš i nisu pokazivali osobitu volju za takvo rješenje, te je stoga neki genijalac na potezu između Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i kabineta ministra zdravstva Vilija Beroša smislio novu zakonsku obavezu za tu valjda najprezreniju kategoriju osiguranika. Morat će se svaka tri mjeseca osobno javljati na šalter HZZO-a.

Nema veze to što neki od njih imaju fizičkih problema s kretanjem, drugi uopće nemaju ured HZZO-a u svom prebivalištu, treći su skloni zaboraviti na rokove čak i po cijenu trajnog gubitka prava na liječenje. Nema veze to što s današnjom tehnologijom nema nikakve potrebe svako malo uživo te fizički postrojavati korisnike elementarnih javnih usluga.

Zbog takve je bezočne diskriminacije pučka pravobraniteljica Tina Šimonović Einwalter početkom tjedna podnijela zahtjev za ocjenu ustavnosti zakonskih izmjena kojima je zadan opisani birokratski manevar.

Pritom ovo ni u ludilu nije prvi nasrtaj na svedostupnost zdravstva. No prethodila mu je i jedna šira praksa sličnog friziranja statistike i ekonomsko-liberalnog rezanja javnih troškova. Sličnog po metodi i smjeru: onomad smo svjedočili rigidnom postroženju kriterija već i za puki status nezaposlenog.

Broj nezaposlenih, ujedno posjednika prava na, recimo, javno financirano zdravstveno osiguranje, naglo je i vidno tad opao, a s njim i stopa nezaposlenosti. To inače i doduše nije politika koju moramo predbacivati tek npr. desnom centru, pa se vratimo stoga na novi, aktualni udar iz statističke radionice premijera Andreja Plenkovića. Ipak, samo toliko da još parafraziramo i jednu staru iz medicinskog žanra – operacija uspjela, pacijent ostao bez osiguranja.