Tijekom lanjske godine evidentirano je rekordnih 20,1 milijun dana bolovanja u Hrvatskoj, iščuđavaju se kao i svake godine srednjostrujaški mediji. Čitamo, s dozom ukora, kako bolovanja godišnje HZZO i poslodavce koštaju tri milijarde kuna, a kontrolori HZZO-a su lani zatvorili 35 posto pregledanih bolovanja. To da se radilo o pandemijskoj godini i da je ovakav rast očekivan dosta prolazi ispod radara.

Podsjetimo, početkom 2017. HZZO je intenzivirao redovne kontrole bolovanja, a organiziran je i rad posebnih povjerenstava za izvanrednu kontrolu bolovanja. Ministar Vili Beroš sada najavljuje dodatno "osnaživanje uloge HZZO-a koji će značajno umanjiti mogućnost za manipulaciju, putem češćih žurnih kontrola i zaključivanja bolovanja direktno od strane kontrolora HZZO-a". Na ovu temu ministarstvo redovito održava i konzultacije s Hrvatskom udrugom poslodavaca (HUP), fokusiranom isključivo na smanjenje potrošnje i rast profita za poslodavce.

Jasno je da među radnicima sigurno ima i onih koji olako koriste bolovanja, ali ovdje ćemo nakratko uputiti i na nužnost rasprave u drugom smjeru. Na potrebu da se pita koliko bolest košta bolesne, u sustavu javnog zdravstva u kojem je 860.000 ljudi trenutno na bolničkim listama čekanja, a pritom nema naznaka ozbiljne regulacije ili odustajanja od dvojne prakse javnog i privatnog zdravstva kojom se neminovno favorizira održavanje tržišta na štetu novčanika i zdravlja naroda.

Osim bolovanja, valjalo bi ozbiljno kontrolirati i, primjerice, zaštitu na radu, sivu zonu u kojoj stalno dolazi do ozljeda i usmrćivanja radnika kao direktnih posljedica nemara poslodavaca. Samo u svibnju ove godine osmero je radnika ozlijeđeno, a dvoje smrtno nastradalo na radu, i to prema nepotpunim podacima koje iz obavijesti policijskih uprava i medijskih objava prikuplja portal Radnička prava. Izvještaj HZZO-a o ozljedama na radu za 2021. još se čeka, a vrlo je vjerojatno da će i u njemu biti zabilježen rekordan rast, ali o tome ćemo slabije čuti u medijima.