Tako žustro nisu dizali ustanak po zemlji ni Tito i partija. Hrvatska je uoči Velike Gospe izgledala poput revolucionarne košnice u kojoj iz sata u sat novi općinski načelnici nalik vrijednim pčelicama ovjeravaju svoj doprinos zajedničkom cilju. U ovom slučaju to je sloboda trgovanja nedjeljom. Izvjesni visokoklikani portal objavio je pravu štapsku mapu, kao da predstavlja stanje na ukrajinskoj fronti, i nedostajale su samo pobodene zastavice uz osvojene toponime: Dugo Selo, Samobor, Sv. Ivan Zelina, Sv. Nedelja, Križ, Oroslavje, Varaždin, Rovinj, Umag, Pula, Labin, Baška, Novalja, Pirovac, Split, Hvar, Bol, Supetar, Jelsa. Posvuda oglašeni vanredni sajmeni dani, cijeli jedan pokret otpora zabrani rada dućana po novom Zakonu o trgovini, prava mala narodnooslobodilačka borba. No tek nam je vidjeti o kakvom se narodu radi, i što je tu zapravo sloboda.
S druge strane, oko toga nema dileme, prozvani su HDZ, Crkva, sindikati i, riječima jednog pamfleta, konglomerati, odnosno veliki trgovci. Bezlični veliki trgovački lanci, gro njih u stranom vlasništvu, postaju tako sinonim za odnarođeni dio branše, dok su maleni do srednji joj dionici, analogno, sušta narodna uzdanica. Njima uz bok stoji upravo prirodni, kako se tvrdi, parnjak tih potonjih: sam potrošački narod. A nema baš mnogo legitimnog kolektivnog interesa, prema dotičnoj medijskoj kampanji, izvan žarišta robnih, naprosto tržišnih odnosa. Posrijedi su također srednji do manji komercijalni mediji, jer su najveći iznašli zajednički jezik s vlašću. To ujedno otkriva interni karakter sukoba u srcu kapitala, među poslodavcima različitih formata koji se bore za naklonost političkih vlasti. Crkva i sindikati pridodani su listi srama po liniji ideološkoj, onoj notornih dvaju totalitarizama, ali i s etiketom uhljeba.
Zašto rad nedjeljom, ako već ne granskim kolektivnim ugovorima, nije uređen jasnim odredbama Zakona o radu? Tako bi se obuhvatila i problematika drugih uslužnih sektora koji rade nedjeljom. Zašto ne pričamo o tome kako je u redu nedjeljom i dalje moći otići u kladionicu, ali ne u trgovinu po kruh, pita se Sandra Kasunić
Danima je tako pumpana hajka na Vladu koja, da ne bude zabune, ovom regulacijom zaista samo nastavlja potkusurivati dio javnosti. Dva su joj slična zakonska pokušaja već pala na Ustavnom sudu proteklih godina. Ako i ovaj prođe tako, neće za nju biti velike štete. U slučaju da ipak ne padne, jer je svakoj trgovini omogućeno da bira 16 nedjelja godišnje koje će joj biti radne, kampanja će još neko vrijeme potrajati. Još bismo se mogli nagledati potresnih reportaža s redovima za kruh ispred benzinskih stanica, ili primjerima veličanstvenog neposluha trgovaca koji lakše plaćaju kaznu zbog nepoštivanja zabrane rada negoli bi se odrekli prihoda.
Drugi jedan portal, i sam iz reda najčitanijih, donosi na ovu temu komentare svoje najistaknutije kolumnistice, riješene da raskrinka stanovitog sindikalnog lidera, inače fakat prilično kilavog. Slatko mu se narugala zbog nastojanja da opravda suzbijanje trgovačkog poduzetništva i zauzda ekonomiju u njezinu slobodarstvu, ono, kao da nije dan ranije objavila napad na turističke poduzetnike koji na Jadranu prodaju žale i mole po sve luđim cijenama, ali koje – nalaze svog kupca.
Taj potrošač možda nije pripadnik domaće srednje ili više srednje klase, one kojoj pripada autorica. No postoji, i čisto je prirodan, bar koliko i postojeća klasna perspektiva iz koje ta komentatorica suvereno nastupa, iz koje nastupaju vlasnici takvih medija, zamišljajući čitavo društvo po svojoj prilici i slici. Ili onaj analitičar svega postojećeg, filozof, bivši ljevičar, koji smatra da treba osigurati primjerenu naknadu za rad nedjeljom, i zatim samo provoditi kontrolu. Jer, konstatirat će on, treba pustiti tržište da djeluje.
Ta vjera u mogućnosti nadzora poštivanja osnovnih radničkih prava u okolnostima tržišta puštenog da djeluje, neprijeporni je vrhunac liberalno-ekonomske misli u Hrvatskoj danas. Dobro, nije dakle mišljenje koliko je vjerovanje, ali radi na najjače. Otprilike kao da pred sobom imaju laboratorijski idealan model odnosa ravnopravnih aktera i pripadajućih snaga te utjecaja, od poslodavaca do radnika, od inspekcije do pravosuđa. S pozom razumijevanja i osjećanja svih društvenih slojeva, izdaju garanciju na svoj objektivan sud, mada im reakcije odaju da nemaju mrtvog pojma o stanju zaštite radničkih prava kroz ovo stoljeće. Niti im je do te zaštite posebno stalo.
Ako im je statistika dosadna, međutim, poslužio bi dobro i nedavni predmet jedne radnice nekadašnje Bille, potom Spara, o kojem je Ustavni sud RH konačno odlučio u njezinu korist. Točno je deset godina trebalo da ta žena obrani pravo na naknadu za preko tisuću prekovremenih radnih sati. Ustvari, ne da ga obrani, nego tek da dobije priliku iznova ga braniti, jer je Ustavni sud ipak samo poništio odluku Vrhovnog suda, negativnu po nju. Punih deset godina trajala je njezina borba od početka do novog početka, s opet neizvjesnim ishodom. Njoj bi morali naši analitičari otkriti zašto da bude strpljivija, da se uzda u slobodnije tržište i pravnu državu koja štiti sve protagoniste jednako i nepristrano.
Iznad svega, nema tu ni istinske komunikacije rečene države s radništvom u trgovini koje inače zastupaju sindikati uređeni međusobno konkurentski prema zakonu, ne bi li se i sami više tržišno pozicionirali. Sandra Kasunić, voditeljica Programa afirmacije ekonomskih i socijalnih prava u Centru za mirovne studije u Zagrebu, rekla nam je tim povodom da po njoj u prvom redu nijedan dan nije svet po sebi, dok aktualna rasprava o (ne)radnoj nedjelji upućuje na potrebu za mnogo širim društvenim razgovorom.
Sandra Kasunić (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
- Za diskusijom o tome kako se svijet rada promijenio, kako se mijenja i fleksibilizira, ne samo u negativnom smislu. Također, nedostaje glasnija perspektiva radnica i radnika. O njima gotovo ništa da čujemo, tj. njihova perspektiva posve je marginalna - napomenula je Kasunić.
Ova suosnivačica Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnika i aktivista SKUPA, te dugogodišnja aktivistkinja njemačkog sindikata Ver.di, najvećeg tamošnjeg predstavništva radnica i radnika u uslužnim djelatnostima, upozorava da se u Hrvatskoj ne otvaraju brojna druga vezana pitanja i aspekti.
- Zašto rad nedjeljom, primjerice, ako već ne granskim kolektivnim ugovorima, nije uređen jasnim odredbama Zakona o radu? Na taj način bi se obuhvatila i problematika drugih uslužnih sektora koji rade nedjeljom. Zašto, primjera radi, ne pričamo o tome kako je u redu nedjeljom i dalje moći otići u kladionicu, ali ne u trgovinu po kruh? Zašto nam je u redu prihvatiti da se nedjeljom ne možemo otići ošišati, ali nezamislivo da ne možemo kupiti novi par obuće? Zašto na benzinskoj možemo kupiti burek, a u pekarnici više ne? Koje uslužne djelatnosti su nam važnije i jesmo li svjesni da ih hijerarhiziramo - inzistira Kasunić.
Poslodavci u trgovini su 2013. otkazali kolektivni ugovor i već deset godina se ništa po tom pitanju nije pomaknulo. Smatram i sada da su granski kolektivni ugovori jedino održivo i dugoročno rješenje za poboljšanje uvjeta u trgovini, kaže zastupnica Možemo! Jelena Miloš
Na korak od toga, prema njezinu mišljenju dolazimo do nužnog izokretanja gledišta.
- U slučaju kvalitetnijeg uređenja rada nedjeljom, sada vjerojatno ne bismo pričali o tome ide li ovakvo rješenje u korist velikim trgovačkim lancima, dok se male trgovine stavlja u nepovoljni položaj, već o tome koliko vrijedi rad, uključujući onaj nedjeljom. Poanta regulacije rada nedjeljom Zakonom o trgovini nije ta da ne rade ili rade sami radnici, već trgovine. To pak znači, između ostalog, da radnici mogu biti preraspodijeljeni na druge lokacije ili zadatke - dodala je Kasunić.
Saborska zastupnica Jelena Miloš iz stranke Možemo!, donedavno projektna koordinatorica saveza Uni Europa – kontinentalne centrale sindikata uslužnih djelatnosti – drži kako je grubo zanemarena potreba uređenja ovog problema kroz donošenje granskog kolektivnog ugovora.
- No poslodavci u trgovini su 2013. otkazali kolektivni ugovor, i već deset godina se ništa po tom pitanju nije pomaknulo. Smatram i sada da su granski kolektivni ugovori jedino održivo i dugoročno rješenje za poboljšanje uvjeta u trgovini. Gransko pregovaranje omogućuje bolje standarde rada i plaće za sve u sektoru, dok državne intervencije donose zakonske minimume ili često parcijalna rješenja, ili nedovoljno prilagođena specifičnim potrebama sektora. Same bi se radnice i radnike u trgovini moralo pitati o dostojanstvenim uvjetima rada, među kojima i zakonom definiranom pravu na dnevni i tjedni odmor, koji je za najveći broj radnika određen vikendom, pa o adekvatno plaćenome noćnom radu, te radu nedjeljom i blagdanima. U javnosti se mora otvoriti pitanje o tome zašto, unatoč velikim profitima u sektoru, naročito pod inflacijom, i dalje nema pomaka prema novom ugovoru - rezolutna je Miloš.
- Problemi su unutar ove teme mnogobrojni, pa smo uz ostalo predlagali i da se omogući rad vlasnicima trgovina, koji bi s jedne strane omogućio radnicima pravo na odmor, a s druge dobrovoljan rad vlasnicima malih trgovina, što je rješenje koje podupire i radnike i rad malih obrtnika i trgovaca. Što se tiče prekovremenog rada i radnog vremena u trgovini, treba reći i da prosječno tjedno radno vrijeme u trgovini zna biti debelo iznad 40 sati, jer neki poslodavci kao standard računaju poslovno radno vrijeme trgovine, a ne ono stvarno kada radnici dolaze na posao da bi obavili sve pripreme za otvaranje dućana, i kada nakon zatvaranja ostaju pospremati prodavaonice - dometnula je Miloš za Novosti.
Jelena Miloš (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Ovome možemo pridodati činjenicu, potvrđenu bezbroj puta u proteklim godinama lutanja oko regulacije (ne)rada nedjeljom, da golemi udio radništva u trgovini jednostavno želi od svih dana imati slobodan upravo taj zadnji u tjednu. Argumentacija je neoboriva: tad je slobodna većina njihovih kolega, znanaca, prijatelja, rodbine, djece koja se školuju. Ne žele imati većinu slobodnih dana onda kad je većina svijeta na poslu. Ne vjeruju pritom u regulaciju svojih prava na tržištu inače temeljito dereguliranom. Opet ispravak oko vjere: ne da ne vjeruju, nego znaju da su gurnuti na brisani prostor sudske prakse.
Njih pravednički raspomamljeni portali nipošto ne zastupaju. U nekom savršeno uređenom krajoliku iz liberalnih maštarija, dalo bi se rad nedjeljom odrediti i na primjer tako da nitko ne smije na poslu biti više od jedne nedjelje mjesečno. I još da bude za to plaćen troduplo više nego ostalim danima u tjednu. A država odgovorno da kontrolira provedbu svega, ako je uopće više umjesno govoriti o takvome jamstvu, nakon iskustva one radnice iz Bille-Spara, te iskustava glavnine ostalih sličnih pojedinaca i skupina. No oni nažalost ipak nemaju vremena čekati da sistem proradi. I mogli bismo tako lijepo razmatrati eventualije dovijeka, osim što nije na nama, pa ni na drugim autsajderima, u sektorskom pogledu, da niti teoretski krojimo željene prilike bez samih radnica i radnika u trgovini i srodnim djelatnostima. Bilo bi licemjerno praviti se da su demokratski primjereno reprezentirani sindikatima, makar ne dok svjedočimo sistemskoj paraliziranosti ili ucijenjenosti tih predstavništava.
Ne možemo se ni boriti umjesto njih, doduše, ali to nije razlog da im se s medijskih govornica poručuje kako je njihov interes praktično istovjetan onome potrošača ili obrtnika. Društvo nije tržište – ono gdje sve biva roba, gdje sve ima prodavca i kupca – pa da mu slobodu mjerimo (ne)ograničenošću prava na trgovanje. Jedan pripadnik stranke Fokus, najžešće u zagovoru slobodnotržišnih vrijednosti i ovom prilikom, naveo je proteklih dana kako su "demokracija i sloboda tržišta", tim riječima, "bile temeljne vrijednosti zbog kojih su mnogi dali svoje živote te se borili za slobodnu i neovisnu državu". Nije šala, nego se u svakom trenu nanovo ispisuje povijest i zacrtava budućnost, a ključna je riječ pritom – sloboda.
Pa, da onda raskrstimo i s njom, onakvom kakva nam se servira. Ovdje imamo posla s najmanje dvije, međusobno isključujuće: slobodna nedjelja protiv slobode radnog tržišta nedjeljom. Pitanje rada nedjeljom nije pitanje slobode prodaje kruha ili cipela, nego takozvane slobode – kupoprodaje rada na otvorenom tržištu. Radnici nemaju druge robe u ponudi, ali su ulovljeni u zamku rušenja opće cijene rada i prinudnog trženja dodatnim radom, dok poslodavci bilježe ekstraprofit. Država je na njihovoj strani samo prividno, o čemu kazuje svrstavanje velikih trgovaca uz nju, a za radništvo tu ipak realno ne može biti istinskog prostora. Ono je samo, s tek uvjetnom podrškom sindikata. Toliko su ga prokleli na samoću liberali i, ništa manje, nominalni socijaldemokrati, da je s njime lakše našla dodirnu točku i Crkva negoli oni koji ga iščekuju jedino u trgovini, s drugu stranu pulta.
