Pred nama je novo odlučivanje Ustavnog suda o (ne)radu nedjeljom. Prethodna dva vladina zakona na tu temu, u doba premijera Račana pa Sanadera, tamo su prošla tako što nisu prošla. Donosila su neka ograničenja nedjeljnog rada, ali suci su ih odbacili. Priča se da bi ovom prilikom predlagatelj trebao biti bolje sreće. Doduše, takve smo najave slušali i u prijašnja dva navrata. A opet, malo je koji zakon dvaput odbijen zbog neustavnosti, kamoli da bi se s njime pokušalo treći put. Neustavnost je pritom značila da se krše prava i radnika i kapitalista.
Kad smo već kod trećeg puta, međutim, podsjeća nas sve to na onaj notorni drugi treći put, tzv. treći put. Riječ je, dakako, o jednoj od ekonomsko-političkih doktrina za kakve prost narod rado koristi frazu ‘i jeben i pošten’. Taj i takav navodno umjerenjački treći put je smokvin list tobožnjih socijaldemokrata i komunista-pokajnika. Htjelo bi se njime pokriti sramotu zadržavanja statusa quo, naime. A spas postojećeg stanja najčešće ide na štetu slabijeg.
Kampanja oko zakonskog uređenja rada nedjeljom jest takva jedna trećeputaška ujdurma. U njoj sudjeluju vlade, poslodavački lobiji, ustavni suci, kao i neki sindikati. Sindikalisti ni sami nisu razlučili istinski bitno od nebitnog u toj priči. Jer rad se od kapitala ne brani pukom vikend-zabranom. Radnici bi za nedjelje najprije morali biti zadovoljavajuće plaćeni, a država bi morala efikasno nadzirati poštivanje njihovih prava. Ali država ne brani ni ona već garantirana. Naprotiv, rad je drastično ugrožen po nizu akata: Zakon o radu, Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i radnika, Zakon o tržištu, Zakon o osiguranju radničkih tražbina, Zakon o radnom vremenu – da navedemo samo dio.
Ustavni sud, što god odlučio, nipošto neće pomiriti sukob između rada i kapitala. Naročito dok favorizirani ekonomsko-politički ideolozi današnje Hrvatske negiraju čak postojanje takvog sukoba. Treći put neće uspjeti u mirenju nepremostivih kontradikcija, koliko god puta bio forsiran.
