Andrej Plenković je prije nekoliko dana opet najavio zakonsko reguliranje (ne)mogućnosti rada nedjeljom. Teško je prebrojiti koji mu je to već put otkad je na čelu Vlade, ali da vidimo što se po toj nakani u međuvremenu izmijenilo.

S opravdanjem balansiranja radnog i obiteljskog života, zadržana je stara alibi-ideja o dopuštenih 16 radnih nedjelja godišnje. No to se odnosi isključivo na trgovački sektor, jer bi regulacija i bila posredovana Zakonom o trgovini. Na ostalo se ne bi mogla primijeniti bez izmjena Zakona o radu. Taj je pak redizajniran nedavno, a u njemu nema ništa slično. S druge strane, Ustavni sud je ranije već dvaput obarao traljavo pripremljene zakonske promjene.

Premijer je posebno istaknuo jednu novost: oni radnici koji ne budu željeli raditi nedjeljom neće zbog toga smjeti dobiti otkaz, dok bi oni drugi bili adekvatno nagrađeni za svoj rad. Nije precizirano što znači ta adekvatnost, i zato je u medijima već primijećeno da je procjena ostavljena poslodavcu na volju. Nije kazano ni što će se dogoditi ako nijedna radnica ili radnik kod istog poslodavca ne budu raspoloženi za nedjeljni radni angažman. Budući da smo se nagledali raznolikog pritiska u premnogo poduzeća, ovime se valjda otvara prostor i motivacija za nove vidove iste pojave. Ta nije otkaz jedino sredstvo ugnjetavanja podređenih u radnom odnosu, osim što ga se lako može zabašuriti kojekakvim formalnim opravdanjima.

Vlada je počela s najavama te regulacije još krajem 2018. godine. Pripreme su se vukle do pandemije, a potom su poslodavci obustavili čitav proces, mada treba reći da mu se protive i mimo izvanrednih situacija. Poslodavački razlozi svode se na predviđanje pada zarade, plaća u trgovini, broja radnih mjesta, BDP-a i budžetskog prihoda, te udjela malih trgovaca u sektoru. Očekivano, iako sami nisu dosad predložili nikakav oblik ispravljanja nepravde sadržane u činjenici da je nedjeljni rad zbog niske plaćenosti u biti puki izvor njihova ekstraprofita nauštrb zaposlenih.