Krajem rujna i početkom listopada Dokukino KIC prikazalo je mini-ciklus filmova posvećenih beskućnicima. Među njima je na programu bilo i "Prljavo perje" Carlosa Alfonsa Corrala. On je filmsko iskustvo stjecao kao asistent kamere u dokumentarcima istaknutog talijanskog autora Roberta Minervinija, koji je sve svoje radove ostvario u Americi baveći se likovima marginalaca u ruralnim ambijentima. Minervinijevi filmovi odlikuju se izražajnom vizualnošću i poetizacijom naturalističke teksture, sadržavajući empatiju za ljude koji su im u središtu. Kao što su primijetili svi kritičari, Corral ima vrlo sličan pristup u svom redateljskom debiju kojem je Minervini bio jedan od producenata, što znači da su mu u središtu interesa društveni marginalci kojima pristupa bez predrasuda, da poetizira naturalističku građu i da se u tome, osim sjetnom glazbom, služi i dojmljivim vizualnim stilom (u crno-bijeloj tehnici, kao što je činio i Minervini u svom zadnjem filmu "Što ćeš učiniti kad svijet gori?" iz 2018.).
No Corral nije puki Minervinijev epigon, za realizaciju "Prljavog perja" imao je duboke osobne razloge. Odrastao je kao Meksikanac u Sjedinjenim Državama i od malih nogu bio suočen s diskriminacijom temeljenom na predrasudama, tako da mu je pozicija autsajdera dobro poznata i bliska. Temu i likove za svoj film pronašao je u dvama pograničnim gradovima, El Pasu s američke (teksaške) strane granice i Ciudad Juárezu s meksičke (ruku na srce, potonji likovi sasvim su suvišni, prisutni vjerojatno samo zbog autorova sentimenta), drugim riječima na rubovima dviju država pronašao je društvene marginalce, pri čemu se posvetio onima među njima koji su na neki način prešli rub rubova. Naime, u El Pasu postoji institucija koja se brine o beskućnicima i daje im hranu i smještaj, no Corralovi su likovi uglavnom oni koji su izgubili tu "povlasticu": on se ponajprije bavi ljudima koji doslovno žive na ulici. Kao najistaknutije likove profilira crnački ljubavni par koji očekuje rođenje djeteta, što ih ne sprječava da redovno konzumiraju crack, potom razmetljivog latinoameričkog crnca koji pati zbog samoubojstva sina, pa veterana otpuštenog iz vojske koji igra na kartu žrtve sistema te djevojku sa psom koja zagovara društvenu solidarnost. Ti i još neki karakteri bivaju kombinirani s onima koji se pojavljuju jednokratno, a s tom svojevrsnom binarnošću narativne koncepcije podudara se i kombiniranje monologa i dijaloga u verbalnoj aktivnosti likova, kao i dinamika odnosa dominantnih krupnih i bližih planova sa rjeđima srednjima i širima, dok kao objedinjujući faktor funkcionira ekspresivna crno-bijela fotografija i dakako tematika. Većina prikazanih likova su tzv. ulični mudrijaši, ljudi vješti u verbalnom izražavanju i s pretenzijama da kažu nešto bitno, gotovo sve ih odlikuje evidentno nerealni optimizam jer samozavaravanje je lakše od suočenja s manjkom odgovornosti, i zapravo je slika te neformalne društvene zajednice, koja ni u uvjetima vlastite bijede ne može nadići atomiziranost kao negativnu individualiziranost, vrlo porazna.
Kritika film unisono tumači kao djelo koje s naglašenim dignitetom tretira svoje protagoniste, no prije je to učitavanje nastalo u znatnoj mjeri pod utjecajem autorovih izjava o vlastitim namjerama nego stvarno stanje stvari, ono koje se očitava iz samog uratka. Film naprosto na izražajan način prikazuje izražajne ljude, čineći to bez pristranosti, a većina njih same sebe ne predstavlja na način koji bi izazvao neku posebnu empatiju, simpatiju još manje. Djevojka sa psom i kršćanskom misijom jedini je lik s karizmom i doima se poput svojevrsnog anđela (iako će se na samom kraju filma s anđeoskim krilima pojaviti netko drugi), ona je jedini ekstraordinarni sastojak ovog solidnog, ali precijenjenog ostvarenja.
