Bit će nam divno sljedeće zime u Europi s plinom. Europska unija nastoji smanjiti ovisnost o plinu iz Rusije, što ima nemale ekonomske i socijalne posljedice, već itekako vidljive u Njemačkoj. Istodobno, ljeto je doba kada se pune plinska skladišta ne bi li se zemlje pripremile za zimu. S obzirom na namjeravano istiskivanje ruskog plina s europskog tržišta taj se energent, barem kada je riječ o ukapljenom plinu, nastoji nabaviti od drugih proizvođača. Međutim, tjedan za nama bio je tjedan loših vijesti s ponekim sretnim rješenjem.
Zaposleni u norveškom energetskom divu Equinor, golemom proizvođaču nafte i plina, početkom tjedna započeli su štrajk tražeći veće plaće. Norveška je drugi proizvođač nafte i plina u Europi, više proizvodi samo Rusija. Potražnja za naftom i plinom iz Norveške, otkako je započeo rat u Ukrajini raste. Equinor je pouzdan dobavljač, iako je jasno da ne može nadomjestiti ruske količine energenata. Štrajk se trebao iz dana u dan povećavati, a prema najavi šefa sindikata, Ledernea Auduna Ingvartsena, do subote je proizvodnja plina trebala biti smanjena za 44 posto. Uprava Equinora je brzo našla zajednički jezik sa sindikatima, dogovor je postignut pa su i proizvodnja i isporuka normalno nastavljeni. Srećom, uprava zna koliko je Equinor važan za norvešku ekonomiju, za njihov golemi mirovinski fond, a Europljani su mogli dodatno shvatiti koliko je plinovito stanje krhko i sada, nakon Rusije, ovisno o drugim dobavljačima koji jesu pouzdani, ali i sindikalno napredni.
Mnogo manje sreće Europa ima s Kanadom, također velikim proizvođačem nafte i plina. Problem je što se kanadski plin ne može plinovodom transportirati do Europe. Jedina varijanta je ukapljivanje, a u tome pak postoje problemi s kanadske strane. Energetske kompanije te države dosad se nisu orijentirale na proizvodnju ukapljenog prirodnog plina jer nije bilo prijeke potrebe za tim. Ukapljivanje plina na istoku zemlje (plin dolazi sa zapada Kanade) tek je u povojima, kapaciteti su veoma skromni. Neugodna vijest glasi: kanadski proizvođači u Europi ukapljenim prirodnim plinom mogu napuniti tek jedan terminal. Nije da je to baš kap u moru, ali nije ni mnogo više od toga. Što se ukapljenog prirodnog plina tiče dakle preostaje orijentacija na zaljevske zemlje, primjerice Katar i njihove kapacitete ukapljivanja i transportiranja.
Kad smo kod ukapljenog naftnog plina recimo i to da je Rusija, dakle Vladimir Putin, odlučila poduzeti neke korake po tom pitanju. Nije baš da su veliki kao s klasičnim plinom, ali su znakoviti. Rusija je uredbom preuzela punu kontrolu nad naftnim i plinskim projektom Sahalin 2 na Dalekom istoku. Rusija je preuzela sva prava i obaveze tvrtke Sakhalin Energy Investment Co. U toj tvrtci Gazprom ima 50 posto plus jednu dionicu, a ostatak Shell i dvije japanske kompanije, Mitsu i Mitsubishi. Moskva će tek odlučiti mogu li strani partneri ostati u projektu. Shell je, ubrzo nakon ruske invazije na Ukrajinu, najavio da će se povući iz projekta. Sahalin 2 je prvi ruski plinski projekt u kojem je razvijeno i ukapljivanje plina. Nije riječ (zasad) o golemim količinama, ali četiri posto proizvodnje ukapljenog prirodnog plina nije ni malo. Europa zbog ruskog preuzimanja projekta ne bi trebala imati problema. Glavna tržišta Sahalina 2 su Japan, Južna Koreja, Kina i Indija. No rusko preuzimanje znači da Moskva potpuno pod svoju kontrolu želi staviti i taj segment proizvodnje plina i time, po potrebi, dodatno stvarati probleme onima koji su u ratu u Ukrajini na suprotnoj strani od nje.
Završimo s time da je početkom mjeseca počeo remont plinovoda Sjeverni tok 1 kojim se plin uredno transportira u Europu, posebno u Njemačku, sve vrijeme. Je li ovo doba uobičajeno za remont ili je riječ o još jednom Putinovom potezu nije nam znano. Znano nam je tek da bi remont trebao trajati do 11. srpnja, a nakon toga bi plin ponovno trebao kolati plinovodom. Dotad se iz tog izvora neće moći puniti podzemna skladišta plina u Europi.
