Generale Stipetiću, već godinu dana živite umirovljeničkim životom i vjerojatno razmišljate o svojoj vojnoj karijeri što je trajala četrdeset i šest godina. Kad vam je u karijeri bilo najteže?

Bilo je puno više lijepih nego tužnih trenutaka. Teško je bilo na samom početku kad sam došao u akademiju, teško mi je bilo 1991. kad sam trebao donijeti odluku o tome kako pomoći obrani Hrvatske, preciznije, sama ta odluka nije bila teška jer je sve bilo jasno, ali je teško bilo stvarati vojsku… Teško je, na kraju, bilo i otići iz vojske, pogotovo što je pritom bilo i poteza koji se ne bi mogli nazvati korektnima.

Razočaran sam ponašanjem svih tih udruga iz Domovinskog rata koje se puno više bave politikom nego zaštitom i pravima svojih članova

Što se dogodilo?

Poslan sam u mirovinu bez da sam prije toga razriješen dužnosti načelnika Glavnog stožera. Ministrica obrane Željka Antunović samo mi je uručila rješenje o odlasku u mirovinu, premda sam prethodno trebao biti razriješen i trebao sam predati dužnost svome nasljedniku. Pogodilo me je što mi nitko ništa nije objasnio. Valjda je u ovih petnaest godina stvoren običaj da se vojnicima ništa ne objašnjava, nego ih se doživljava kao pijune koji su tu da slušaju i izvršavaju naredbe. Poslije toga sam dvije godine bio savjetnik predsjedniku Mesiću i to mi je bila određena satisfakcija i pomoglo mi je da se priviknem na civilni život.

Među teškim trenucima ne spominjete sumnju Haškoga tužilaštva da ste počinili ratne zločine. Kako ste se tada osjećali?

Bio sam osumnjičenik za zločine koje nisam počinio. To mi je teško palo i stalno sam se pitao otkud sam baš ja osumnjičen i zašto bih trebao odgovarati za nešto što nisam uradio. Nisam se, međutim, bojao jer sam znao da sam nevin. Moram kazati da haški istražitelji znaju sve što se ovdje događalo tokom rata i u saslušanjima samo potvrđuju svoja saznanja: razgovarali smo o svemu i nisam nikoga optuživao, ali sam iznosio konkretne činjenice o tome u kojim smo uvjetima stvarali Hrvatsku vojsku, u kojim smo uvjetima ratovali i pobijedili. Nakon toga nisu našli elemente da me optuže.

Vojnici nisu započeli rat

Jeste li shvatili kako ste se našli u krugu osumnjičenika?

Najbliži sam razmišljanju da je Haagu trebao netko iz vrha vojske, a ja sam tada bio načelnik Glavnog stožera. Ne slažem se, inače, da su samo vojnici krivi i da samo oni trebaju odgovarati za sve ono što se ovdje događalo. Vojnici nisu ni započeli rat, niti su diktirali razvoj situacije. Ipak je u tome glavnu riječ imala politika. No to je uvijek i svugdje sudbina vojske i vojnika: da služe politici i da odgovaraju zbog tuđih odluka.

Nedavno je umirovljeni general Markica Rebić izjavio da je hrvatska vlast početkom devedesetih prihvaćala visoke časnike pristigle iz JNA samo zato da se Tuđmanu u svijetu ne bi prigovaralo da stvara ustašku vojsku. Kako ste doživjeli to tumačenje?

To je jadna i bijedna izjava i koliko god možda bila politički utemeljena, nije trebala biti izrečena. Više od dvije tisuće časnika prešlo je 1991. iz JNA u Hrvatsku vojsku, ali nisu prešli da bi nekome bili pokriće i svojevrstan alibi, nego da bi pomogli svome narodu. Rebićeva izjava meni je uvreda i za mene su bijednici oni koji su tako razmišljali, ako su tako razmišljali.

Vjerujete li, ipak, da se 1991. u državnom vrhu razmišljalo na način koji je opisao Rebić?

Pa, očito je Rebić tako razmišljao, a uz njega, vjerojatno, i neki drugi. Tu kalkulaciju smatram bijednom i ponižavajućom. Dio ljudi koji su došli iz bivše vojske prerano je, iz sasvim nejasnih razloga, potjeran iz HV-a, a sve su to bili korektni, pošteni i marljivi časnici koji su radili svoj posao. Jedno su vrijeme – što govori u prilog Rebićevim tezama – u vojsci provođene čistke koje su bile motivirane političkim razlozima, premda se tih ljudi koji su došli iz JNA nije trebalo bojati. Paralelno se zbivalo napredovanje nekih čudnih ljudi koji nisu imali nikakvih stručnih pretpostavki za stjecanje visokih činova, ali su bili politički podobni i lojalni.

Kako to da i vas nisu potjerali?

Bio sam možda malo povučeniji od, recimo, Špegelja i Tusa i nisam se suprotstavljao toliko snažno kao oni. No nisam bio sasvim pošteđen i nekoliko sam puta smjenjivan: primjerice, nakon što sam želio da se presiječe koridor u bosanskoj Posavini…

Neki generali i danas vas optužuju da ste glavni krivac za pad Posavine u srpske ruke?

Optužuju zato što ne znaju što se u Posavini događalo. Ne znaju kakve su se igre tamo igrale. Nenad Ivanković i danas optužuje Tusa i mene za pad Posavine, a pritom nije svjestan kakve gluposti izgovara. Tus i ja smo bili jedini koji smo u drugoj polovici 1992. nastojali da se presiječe koridor prema Banjaluci, a da nismo znali da postoji politički dogovor Bobana i Karadžića u Grazu da se Srbima ostavi koridor. Predsjednik Tuđman nikad nam nije rekao da se ne smijemo baviti presijecanjem koridora, pa sam kao zapovjednik slavonskog bojišta, koje je uključivalo i bosansku Posavinu, planirao operaciju zauzimanja koridora, što je – s vojničkog gledišta – bio najlogičniji mogući potez. Kad smo u prosincu 1992. stvorili pretpostavke za presijecanje koridora, smijenjen sam i vraćen u Zagreb. Drugi put sam smijenjen sredinom 1994., kad sam bio zapovjednik Zbornog područja Zagreb, a smijenjen sam zato što je već tada počeo odabir kadrova koji su trebali provesti završne operacije. Na mene nisu računali. Izostavljen sam iz ‘Bljeska’ i ‘Oluje’, ali sam u obje akcije naknadno uključen da spašavam neke kritične situacije i provedem zahvate onako kako su isplanirani. No ponosan sam što sam i na taj način mogao pomoći.

Ostanimo još malo na Posavini. Tko je kriv za pad Posavine?

Kao zapovjednik slavonskog bojišta bio sam, u stručnom pogledu, nadređen i posavskom HVO-u koji je imao osam brigada. U tom HVO-u bilo je dosta manjkavosti, ponajprije miješanja politike u vojnička pitanja. Za gubitak Bosanskog Broda nije kriva vojska: to je bila čista izdaja. Izvlačenje jedinica HVO-a iz Bosanskog Broda odigrano je na političkoj razini, ali nisam dokučio je li se to dogodilo na temelju sporazuma Boban-Karadžić ili na temelju nekih drugih sporazuma. Navečer sam bio na referiranju i svi su mi potvrdili da su linije sigurne i da je sve u redu, a kad sam ujutro došao u Slavonski Brod, rečeno mi je da je sva vojska iz Bosanskog Broda povučena. U okruženju je ostala samo jedna riječka brigada, pa sam ih onda navodio da forsiraju Savu i izvukli su se bez gubitaka.

Jeste li utvrdili što se dogodilo i tko je naredio povlačenje?

Sve sam pitao, ništa nisam saznao.

Jeste li pitali Tuđmana?

Bio sam pozvan u UNS da odgovaram zbog pada Posavine i tamo sam rekao svoje mišljenje da se dogodila izdaja, ali nisam siguran je li to odigrao netko na lokalnoj razini ili se izdaja zbila na višim razinama. Rekao sam također da se ne osjećam nimalo odgovornim, a predsjednik me onda upitao: ‘A tko ti je srušio most?’ Kazao sam da ne znam i da sam bio osigurao most tako da se ne mora rušiti. Tada su se javili Manolić i Jarnjak i rekli da oni znaju tko je srušio most preko Save. Tada sam pušten na miru i oslobođen sam odgovornosti.

Tko je srušio most?

Inženjerija Hrvatske vojske, ali nisam utvrdio po čijem nalogu. Na kraju, nitko nije odgovarao zbog svega što se dogodilo s Posavinom, a i ta činjenica, vjerojatno, nešto govori.

Vi niste bili u skupini generala koje su Tuđman i Šušak slali u Hercegovinu da zapovijedaju HVO-om. Zašto?

Tamo se išlo po nekakvoj posebnoj selekciji i išlo se s obećanjima da će se dobiti viši čin, stan ili desetine tisuće maraka. Meni nikad nisu nudili da idem u Hercegovinu. Nisam odobravao hrvatski vojni angažman u Bosni, pogotovo sukob s Bošnjacima: nitko u ratu ne želi dva neprijatelja istovremeno, a onaj tko se na to odluči zagarantirano će biti poražen. Godine 1992. bio je sastanak vojnog vrha kod predsjednika Tuđmana i on je želio čuti što mislimo o Bosni i Hercegovini. General Špegelj je prvi istupio i kazao da treba sačuvati cjelovitost Bosne jer se samo tako brane interesi Hrvatske, a potom sam ja podržao Špegeljev stav. Nakon toga je sastanak prekinut i više nismo pozivani na takva sijela kod Tuđmana. Valjda se očekivalo da predložimo pripajanje jednog dijela BiH Hrvatskoj.

Tuđman nije želio heroje

Vi ste pripadali skupini visokih časnika koji su bili isključeni iz završnog planiranja operacije ‘Oluja’ u srpnju 1995. na Brijunima?

To je točno. Bio sam na sastanku na Brijunima sredinom srpnja 1995., kad je predsjednik Tuđman umirovio Janka Bobetka. Poslije toga je odabrao grupu ljudi koji su ostali na nastavku sastanka, a druga je grupa – u kojoj sam bio i ja – ukrcana na brod i upućena na krstarenje. Na brijunskom sastanku koji je održan neposredno prije ‘Oluje’ nisam bio, jer sam bio na pregovorima sa srpskom stranom u Ženevi. Kad smo se navečer vratili u Zagreb i referirali Tuđmanu o neuspjehu pregovora, on je rekao da sutra krećemo. Nisam imao pojma u što krećemo, a nije baš normalno da kao jedan od najviših časnika u Glavnom stožeru nisam bio upućen u donošenje odluke o napadu.

U javnosti se već godinama stvara dojam da je jedini ratni junak i istinski vojskovođa Ante Gotovina. Boli li vas to, pogotovo s obzirom na činjenicu da ste u ‘Oluji’ zarobili više neprijateljskih vojnika nego svi hrvatski generali zajedno u cijelom ratu?

Tvrdim samo to da je u našem ratu bilo heroja i ne uzimam sebi pravo da ocjenjujem koji su to ljudi. Znam i to da predsjednik Tuđman nije želio heroje, nije želio konkurenciju. Ne znam je li Gotovina heroj, ali svakako znam da nije jedini koji bi eventualno trebao ponijeti tu titulu.

Slažete li se s ocjenom generala Tusa da je Gotovina trećerazredni general?

Ne bih rekao da je trećerazredni general. On je, po meni, vojnik sposoban za određene dužnosti na nižim razinama: za to je zaista vrhunski obučen. Gotovina je kroz rat nešto naučio, ali to je moralo biti potkrijepljeno stanovitim školovanjem da bi mogao nositi generalski čin.

Mislite li da je normalno da hrvatski generali koji su pravomoćno osuđeni za ratne zločine i dalje nose generalski čin?

Generalski čin i osuda za ratne zločine apsolutno se isključuju: nošenje generalskog čina, svejedno aktivnog ili u mirovini, uza sve ostalo podrazumijeva i osobnu čast, a onaj tko je osuđen za ratne zločine nikako se ne može zvati časnim. Hrvatske Oružane snage, međutim, nemaju izgrađen mehanizam da se oduzme čin generala nekome za koga je pravomoćno utvrđeno da je ratni zločinac, ali nikad nije kasno da se ti mehanizmi uspostave. Kao što nije kasno ni da počnu funkcionirati instrumenti pravne države, premda sam zbilja razočaran činjenicom da u proteklih petnaest godina u tom smislu nije napravljeno onoliko koliko se moglo i trebalo napraviti. Razočaran sam i ponašanjem svih tih udruga iz Domovinskog rata koje se puno više bave politikom nego zaštitom i pravima svojih članova. Razočaran sam, recimo, i time da me tokom svih ovih godina nitko nije pitao za savjete u vezi s razminiranjem, a ja sam punih dvadeset godina sa svojim vojnicima svaki dan minirao i razminirao. Pa da sam i najveća budala, za dvadeset sam godina nešto mogao naučiti i onda pomoći, ali u ovoj zemlji očito ima puno onih koji misle da sve znaju.

Čini se da ste prilično razočaran čovjek?

Možda malo i jesam, ali sam miran i nastojim normalno živjeti svoj život.