Ovog tjedna u Zagrebu je održana međunarodna konferencija ‘Pravda nakon Haaga’ u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i Sense – Centra za tranzicijsku pravdu. Jedan od gostiju i govornika bio je i Serge Brammertz, bivši glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, koji danas obnaša istu funkciju na Mehanizmu za međunarodne kaznene sudove, na kojem će se okončati postupci započeti u ugašenom Tribunalu. Spomenuti događaj iskoristili smo za razgovor s Brammertzom o dosadašnjim rezultatima i poteškoćama u nastavku kaznenog progona u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji.
Razgovarao sam s ministrom
Kako biste ocijenili trenutno stanje s procesuiranjem ratnih zločina u zemljama bivše Jugoslavije?
S iznimkom Bosne i Hercegovine, intenzitet i broj postupaka na kojima se radi u Srbiji, ali i Hrvatskoj, smanjio se u usporedbi s prethodnim razdobljima. Prije nekoliko godina bili smo zadovoljniji regionalnom suradnjom. Godinama surađujem sa sjajnim kolegama iz Hrvatske, Srbije i BiH. Imaju li dovoljno resursa? Ne. Na konferenciji u Zagrebu predstavnica srpskog tužiteljstva rekla je da bi trebali imati osam tužitelja za ratne zločine, ali ih imaju samo četiri. Polovica potrebnih resursa znači i polovicu planiranog posla. Pristižu, međutim, i novi tužitelji. Potrebno ih je obučiti, za što također treba vremena. Mnogo je i pravnih prepreka, poput razlika u vremenskom roku za početak i kraj istrage i postupka. Prijenos slučajeva iz države u državu iziskuje vrijeme, baš kao i uzimanje iskaza u jednoj državi za potrebe tužiteljstva druge zemlje. Velik broj počinitelja, navodno odgovornih za zločine u BiH, zbog dvojnog državljanstva i nemogućnosti izručenja sada lagodno živi u Hrvatskoj i Srbiji, a postupci stagniraju. Prepreke su dakle vidljive u suradnji, (ne)izručenju i drugim dijelovima iste priče. Doda li se politička situacija, nameće se niz poteškoća koje su rezultirale unazađivanjem u brojnim postupcima za ratne zločine u zadnjih nekoliko godina. Politička situacija je takva da se ratni zločinci sve ležernije promoviraju u javnom prostoru. Da, negiranje zločina i glorificiranje ratnih zločinaca postaje uobičajeno u gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije. Ako zgrade nazivaju po osuđenim ratnim zločinima ili zločince pozdravljaju na javnim događajima, politički lideri proizvode negativne posljedice na rad istražitelja ili na želju svjedoka da istupe u tim postupcima.
Nevladine organizacije i Evropska komisija tražile su ažurnije procesuiranje zločina nad srpskim žrtvama. Najveći dio slučajeva koji su zadnjih godina pokrenuti odnosi se na stradale Hrvate
Dva ministra u aktualnoj hrvatskoj vladi nedavno su na javnoj svečanosti pozdravila ratnog zločinca Mirka Norca. Jeste li spomenuli taj slučaj u razgovoru s predstavnicima izvršne vlasti u Hrvatskoj?
Na sastanku s ministrom pravosuđa (Draženom Bošnjakovićem, op.a.) razgovarali smo o brojnim temama. Dotaknuli smo se, između ostalog, i problema nestalih osoba. Iako bi se konsenzus svih vlada na ovim područjima mogao očekivati oko ovog pitanja, čak je i ono politički jako osjetljivo. O tome ću u narednim danima razgovarati u Sarajevu i Beogradu. S druge strane, premda imamo dobru suradnju s hrvatskim tužiteljstvom, ministru sam ukazao na probleme oko malog i nedovoljnog napretka oko suđenja koja su prije nekoliko godina prebačena iz BiH u Zagreb. Tom sam prilikom izrazio i iznenađenje činjenicom da članovi vlade na takav način tretiraju osobu osuđenu za kršenje međunarodnih konvencija, odnosno zbog ratnih zločina.
Što je ministar odgovorio?
To ćete morati pitati njega.
Kako komentirate slično ponašanje u susjednim zemljama?
Takva je situacija tamo još vidljivija. Naravno da smatram kako je za žrtve uvredljivo da se od nekoga poput generala Vladimira Lazarevića, koji je osuđen za užasne zločine, traži da educira mlade vojnike o ratu. Naravno da mi je šokantno da se u BiH, da ne spominjem i Republiku Srpsku, sveučilišna zgrada planira nazvati imenom Radovana Karadžića. Razočaravajuće je slušati takvo glorificiranje, ali i negiranje zločina kao takvih. U dijelovima BiH školski udžbenici se mijenjaju tako da se brišu sve reference na Srebrenicu ili opsadu Sarajeva. Prije nekoliko godina bilo je nezamislivo čuti ovakve političke izjave ili otvorenu podršku osuđenicima za ratne zločine.
Šaljemo nove istražne materijale
Odražavaju li se ovakvi stavovi na suradnju između nekad zaraćenih zemalja?
Kad je riječ o organiziranom kriminalu, regionalna suradnja je dobra. Tužiteljstva rade svoj posao na nacionalnoj razini i vlade im daju podršku. Normalno bi u teoriji bilo očekivati i potporu u rješavanju ratnih zločina. No postupci za zločine protiv čovječnosti jedino su područje gdje ne postoji takva politička posvećenost. Politički establišment takve pojedince tretira više kao ratne veterane nego kao osuđene ratne zločince. Ljudi koji su procesuirani na međunarodnom sudu, ali i na lokalnim sudskim instancama, nisu na koncu osuđeni jer su se ponašali kao heroji u ratu, nego zato jer su naredili likvidacije zarobljenika, uništenje domova ili poticali vojnike na masovne seksualne zločine. Ništa herojsko nema u tim postupcima. Zbog toga smatram da je takvo ponašanje pripadnika političke elite u regiji razočaravajuće, iznenađujuće, ali i uvredljivo prema žrtvama. Ono narušava i kredibilitet zemalja koje na putu prema Evropskoj uniji pristaju na strategije, istrage i postupke, ali u stvarnosti nema značajnog napretka.
Hrvatska je članica EU-a, tako da su već duže vrijeme nepostojeći i međunarodni mehanizmi koji su je ‘prisiljavali’ na konkretne pravosudne korake u pristupnom razdoblju.
Za razliku od drugih zemalja, koje trebaju ispunjavati konkretne zahtjeve, točno je da je Hrvatska već u zajednici evropskih zemalja. No vladavina prava, jedan od stupova evropskih institucija, podrazumijeva se za svaku članicu. Zato tražimo i nadamo se da će Hrvatska imati važnu ulogu u provođenju ovih vrijednosti.
Situacija na terenu, međutim, nije optimistična. Uzmimo za primjer brojne neprocesuirane zločine nad srpskim civilima za vrijeme Oluje, ali i drugih akcija hrvatske vojske.
Nevladine organizacije i Evropska komisija tražile su ažurnije procesuiranje zločina nad srpskim žrtvama. Najveći dio slučajeva koji su zadnjih godina pokrenuti odnosi se na stradale Hrvate. U kontekstu Oluje desili su se zločini nad Srbima, i naravno da su sasvim legitimni zahtjevi obitelji žrtava i preživjelih oko povećanja pravosudnih aktivnosti i sankcioniranja počinitelja tih zločina.
Nezadovoljstvo oko žrtava i neosuđenih ubojica prisutno je i među Hrvatima, što je nominalni povod skorašnjem prosvjedu u Vukovaru. Ne ulazeći u pozadinske motive najavljenog skupa, činjenica je da su izravni počinitelji i njihovi nalogodavci dobrim dijelom na slobodi.
Da, svjestan sam nezadovoljstva obitelji žrtava i organizacija koje se bave tom problematikom. S novim hrvatskim državnim tužiteljem razgovarat ću o strategiji procesuiranja ratnih zločina. Nisam u poziciji da govorim o detaljima postupaka koje ne vodi moj ured, no mogu reći da je trend prisutan u svim postjugoslavenskim zemljama koje su sudjelovale u ratnim sukobima. Kao da je postao uvriježen dojam da je završetkom rada Haškog suda nestao i problem. U stvarnosti imamo tisuće slučajeva koji nisu riješeni, tako da razumijem frustracije onih koji vape za pravdom.
Postupci za Ovčaru vode se pred srpskim sudovima. Dobri poznavatelji tamošnjih prilika kazali su nam da se cjelokupni pravosudni sustav, uključujući i tužiteljstvo, i dalje upire da u svim slučajevima na kojima radi izbjegne procesuiranje srednjih ili visokorangiranih pojedinaca odgovornih za zločine.
Nije to samo problem u Srbiji, nailazili smo na ista postupanja i u drugim zemljama. Dok su kazneni postupci uspješniji kad je riječ o izravnim počiniteljima, čim na red dođu osobe srednjeg ili visokog vojnog ranga, stvari postanu politički osjetljive i rezultati izostaju. Mora se učiniti više u ovom kontekstu. U narednim mjesecima planiramo proslijediti dodatne istražne materijale Hrvatskoj, BiH i Srbiji koji se odnose na počinitelje iz srednje razine odgovornosti.
Tribunal je odradio posao
Zadnja presuda Tribunala ‘hercegbosanskoj šestorki’ uvela je u priču odgovornost najviših hrvatskih vojnih i političkih dužnosnika za zločine u BiH. S druge strane, nitko iz Srbije, uključujući Miloševića, nije osuđen za odgovornost u BiH i Hrvatskoj. Iako se njegovo ime navodi u nekoliko presuda, Milošević i njegovi sekundanti iz Srbije nisu osuđeni.
Kao što ste naznačili, spomenut je u više presuda u Haagu. Odnosilo se to i na proces protiv načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića, ali je osuđujuća presuda, nažalost, poništena na Žalbenom vijeću. Njegovo ime se, međutim, spominje u presudama gdje su zločini direktno povezani s pojedincima iz tadašnjeg državnog vrha Srbije. Podsjećam da je ponovljeno suđenje bivšim pripadnicima srbijanske Službe državne sigurnosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u tijeku, što je još jedna poveznica s Miloševićevim režimom.
Kakva je po vama buduća perspektiva vezano uz cjelokupnu temu? Može li se stanje uopće poboljšati s obzirom na navedene probleme?
Institucije Evropske unije, kao i moj ured, samo do neke mjere mogu tražiti i poticati napredak lokalnog pravosuđa u rješavanju slučajeva. U konačnici, organizacije civilnog društva i stradalničke udruge trebat će uvjeriti nositelje vlasti da preuzmu odgovornost i ova pitanja shvate ozbiljnije. Nadamo se da postoje prostor i dodatna volja za napretkom, o čemu ću s tužiteljstvima i s Bruxellesom razgovarati u narednim tjednima. Poanta je da nismo još tamo gdje bismo trebali biti te da je potrebna financijska i svaka druga podrška, bilo da je riječ o pitanju nestalih osoba ili osiguravanju resursa za rasvjetljavanje zločina. Polažemo nade u nastavak hrvatskog rješavanja slučajeva zločina. U susjednoj BiH očekujemo implementaciju revidirane strategije, kao što se nadamo da će Srbija konačno početi provoditi novu strategiju za procesuiranje zločinaca, uz dodavanje novih djelatnika odjelu za ratne zločine. Očekujemo da će se aktivnosti povećati s narednim godinama. Na raspolaganju smo, naravno, sa svim informacijama i dokumentima koje trebaju.
S tužiteljskim poslom nastavljate kroz Mehanizam za međunarodne kaznene sudove jer je krajem prošle godine završena priča sa sudom u Haagu. Kakvo je, po vašem mišljenju, nasljeđe nekadašnjeg Tribunala?
Kad je devedesetih sud uspostavljen, nitko u Vijeću sigurnosti nije mogao ni zamisliti da će trajati 25 godina. Prije nekoliko godina Madeleine Albright kazala je da nisu očekivali da će ta institucija uopće profunkcionirati. Kad su vidjeli da ipak radi, dodala je da svakako nisu očekivali pravomoćne presude za više od 90 ljudi. Sagledate li stvari iz te perspektive, mislim da je Tribunal odradio posao zbog kojeg je osnovan. Je li bio savršen? Naravno da nije. Postojali su brojni izazovi i slučajevi u kojima smo se nadali pravomoćnim potvrdama prvostupanjskih presuda, što se ipak nije dogodilo. Kao tužitelj, naravno, ne mogu biti zadovoljan takvim pravorijekom. U širem kontekstu, međutim, mislim da je sud u Haagu omogućio pravdu za regiju preko procesuiranja i osude odgovornih pojedinaca sa svih zaraćenih strana i etničkih zajednica. Ostavština Tribunala bitna je i zbog aktualnih narativa kroz koje se negiraju zločini i povijesne činjenice. To se naslijeđe najviše očituje kroz više od devet milijuna prikupljenih stranica dokumenata. Mislim da je Tribunal doprinio i razvoju međunarodne pravde, poput preciznije provedbe koncepta zapovjedne odgovornosti ili seksualnog nasilja. Usprkos nekim aspektima rada suda koji su podložni kritici, mislim da je njegovo naslijeđe u globalu pozitivno. No stvar i dalje nije gotova. Mehanizam je preuzeo preostale slučajeve, poput žalbi u postupcima Karadžiću i Ratku Mladiću, kao i ponovljeno suđenje Stanišiću i Simatoviću.
