Nakon što je američki Senat prošlog tjedna jednoglasno donio rezoluciju kojom je ruskog predsjednika Vladimira Putina proglasio ratnim zločincem, istu stvar izjavio je i predsjednik države Joe Biden. Dvojica bivših premijera Velike Britanije, John Major i Gordon Brown, potpisali su online peticiju kojom se traži osnivanje specijalnog tribunala po uzoru na Nirnberški proces, kako bi se na njemu sudilo Putinu i njegovim najbližim suradnicima.
Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda već je započeo svoju istragu o kršenjima humanitarnog prava, a Međunarodni sud pravde 16. ožujka naredio je ruskim vlastima da smjesta obustave vojne operacije u Ukrajini. Istoga dana istražitelji Međunarodnog kaznenog suda (ICC) otputovali su u Poljsku i Ukrajinu s ciljem prikupljanja dokaza. Glavni tužitelj ICC-ja Karim Khan izjavio je da se istražuju slučajevi korištenja međunarodno zabranjenih kasetnih bombi i disproporcionalnog granatiranja civila u gusto naseljenim područjima, primjerice granatiranje kazališta u Mariupolju u koje se, prema navodima ukrajinskih vlasti, bilo sklonilo oko 1.000 civila, dok je na vanjskom zidu velikim slovima bila napisana riječ "djeca".
Plemenita ideja da snažno međunarodno pravosudno tijelo služi kao sredstvo kojim će se moćnike diljem svijeta odvraćati od nonšalantnog pokretanja ratova i činjenja najgorih masovnih zločina od početka je bila realizirana tako da ide u korist najmoćnijim državama
Uz te institucije, svaka pojedinačna država također može pokrenuti progon za kršenja međunarodnog humanitarnog prava pozivajući se na princip univerzalne jurisdikcije, kakav je primjerice pokrenula Njemačka protiv sirijskog časnika Anvara Raslana. No Raslan, koji je u siječnju osuđen na doživotni zatvor, u trenutku pokretanja istrage i hapšenja već se nalazio u Njemačkoj i nije očekivao da će se dogoditi sudski progon. S druge strane, u slučaju Vladimira Putina i njegovih najbližih suradnika teško je zamislivo da će oni biti izručeni nekom međunarodnom sudu, pa se i navedene pravosudne akcije više doživljavaju kao simbolički pritisak na rusku vladu.
Od svih navedenih modela, Međunarodni kazneni sud teoretski je najizglednije mjesto na kojemu bi se takav proces mogao provesti, s obzirom na to da ta institucija, kao najdugovječnija, ima i najviše resursa za takva suđenja. ICC je osnovan 1998. godine u nizozemskom Den Haagu, nakon osnivanja specijalnih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, s ciljem da se uspostavi isto takvo tijelo s permanentnim mandatom koje bi obuhvatilo što više država.
Tadašnji glavni tajnik UN-a Kofi Annan osnivanje ove institucije nazvao je "darom budućim generacijama i golemim korakom naprijed ka univerzalnim ljudskim pravima i vladavini prava", a egipatsko-američki pravni stručnjak Cherif Bassiouni, jedan od arhitekata ICC-ja, "početkom nove faze u povijesti međunarodnog kaznenog prava". No plemenita ideja da snažno međunarodno pravosudno tijelo služi kao sredstvo kojim će se moćnike diljem svijeta odvraćati od nonšalantnog pokretanja ratova i činjenja najgorih masovnih zločina od početka je bila realizirana tako da ide u korist najmoćnijim državama.
ICC je osnovan kao rezultat razvoja koncepta međunarodnog prava započetog nakon Drugog svjetskog rata Nirnberškim procesom, a na temelju Ženevskih konvencija i niza drugih ugovora kojima se regulira tretman civila i ratnih zarobljenika. No njegova povijest svjedoči da je ICC opetovano sabotiran od strane zapadnih zemalja, zbog čega su pozivi na procesuiranje Putina koje su uputili Biden, Major i Brown u najmanju ruku licemjerni, naročito kada se uzme u obzir da se radi o političkim predstavnicima država kojima vojne intervencije spadaju u standardni alat vanjske politike.
"Ako smijem reći, ovo nije sud koji se osniva zato da bi privodio premijere Ujedinjenog Kraljevstva ili predsjednike Sjedinjenih Država", izjavio je pokojni britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook nakon osnivanja ICC-ja
U dugačkoj analizi koju je 2014. godine objavio u časopisu New Left Review, Tor Krever, pravni stručnjak na engleskom Sveučilištu Warwick, ispisao je povijest ICC-ja u kojoj pokazuje da je ne samo ta institucija, nego i cjelokupni koncept međunarodnog humanitarnog prava rezultat političkih odnosa velikih sila, i njihova funkcija, od samih njegovih početaka. Osim što su tribunali u Nürnbergu i Tokiju bili prvi sudovi u modernoj povijesti koje su "konstituirali pobjednici", čime su ti pobjednici istovremeno samima sebi osigurali imunitet od progona, optužnice protiv dužnosnika sila Osovine sadržavale su i tada potpuno nove zločine – "agresivni rat" i "zločine protiv čovječnosti" – čime su optuženici, odnosno njihova zlodjela retroaktivno kriminalizirani. U kontekstu neposrednog poraća takvi su pravni presedani s pravom shvaćeni kao nužni iskoraci u nastojanjima da se spriječe budući masovni zločini, no kako primjećuje Krever, uspostava Međunarodnog vojnog tribunala najavljena je 8. svibnja 1945. godine, "u (dvodnevnoj) pauzi između atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija". Time je i simbolički zapečaćen pobjednički karakter pravde koja podrazumijeva nekažnjivost pobjednika, a tog balasta međunarodna pravda nije se uspjela riješiti do danas. To je naročito vidljivo u načinu na koji je ICC konstituiran i kasnije korišten za procesuiranje kršenja međunarodnih ljudskih prava, kao i u činjenici da su mu dosad pristupile tek dvije trećine, odnosno 123 zemlje svijeta, među kojima nisu one koje pokreću ratove.
Iako njegov statut Vlada SAD-a nikada nije ratificirala, upravo je u Washingtonu obavljen najveći dio pripremnog rada za osnivanje ICC-ja. Američki dužnosnici u toj su fazi inzistirali da o pokretanju progona odlučuje Vijeće sigurnosti UN-a, u kojemu SAD ima pravo veta, zajedno s Kinom i Rusijom, na čijem progonu SAD sada inzistira. Američki predstavnici tražili su i da se jurisdikcija suda proteže isključivo na države koje statut potpišu i ratificiraju, a na zahtjeve za univerzalnom jurisdikcijom glavni pravni savjetnik tadašnje administracije Billa Clintona David Scheffer zaprijetio je da će se SAD u tom slučaju "aktivno protiviti uspostavi suda".
Svečana inauguracija ICC-ja održana je 11. ožujka 2003., osam dana prije početka američke intervencije u Iraku, pri čemu je američki predsjednik George W. Bush prije toga iskoristio članak Rimskog statuta koji članicama omogućava da međusobno potpisuju bilateralne sporazume o neizručivanju njihovih državljana.
Istu stvar potom su učinili i Velika Britanija i Izrael, dok je Rusija svoje članstvo formalno povukla u studenom 2016., nakon što je ICC objavio izvještaj o preliminarnoj istrazi o aneksiji Krima. Ukrajina pak još nije ratificirala Rimski statut jer je za to potrebno provođenje određenih ustavnih promjena, no priznala je nadležnost suda za događaje u periodu između studenog 2013. i veljače 2014., odnosno za vrijeme protesta i svrgavanja vlade predsjednika Viktora Janukoviča.
Zgrada Međunarodnog kaznenog suda u Haagu (Foto: Utrecht Robin/ABACA/PIXSELL)
Budući da su čak dva bivša britanska premijera potpisali peticiju kojom se traži progon ruskog predsjednika, vrijedi podsjetiti i da se njihov kolega Tony Blair dvaput izvukao od mogućeg suđenja za ratne zločine u Iraku, prvi put već 2003., kada je ICC-jev tužilac Luis Moreno Ocampo ignorirao zahtjev za istragom koji je uputila odvjetnička komora Grčke. Zahtjev za istragom protiv Blaira upućen je i u samoj Velikoj Britaniji, čiji je sud 2017. godine zaključio da pokretanje procesa nije moguće jer britanski zakon ne poznaje zločin agresije, za što su Blaira i još dvoje tadašnjih dužnosnika teretile različite organizacije i pojedinci. Suci su odluku obrazložili tvrdnjom da "zločin agresije jest inkorporiran u međunarodno pravo, no on se ne može primjenjivati retroaktivno".
Najžešći napad na ICC događao se 2019. i 2020. godine, nakon što je tužiteljica Fatou Bensouda najavila otvaranje istrage o mogućim ratnim zločinima vojske Izraela na palestinskim područjima. Bensouda se fokusirala na rat između Izraela i Hamasa u Gazi 2014., izraelsku politiku izgradnje ilegalnih naselja na palestinskim područjima i politiku aparthejda prema Palestincima. Tadašnji izraelski premijer Benjamin Netanjahu sud je optužio za "čisti antisemitizam", ustvrdivši da je istraga dokaz da je ICC "politički sud koji krši pravo država na samoobranu".
Iste optužbe ponovio je i u veljači 2020., kada je predraspravno vijeće ICC-ja donijelo odluku prema kojoj sud ima nadležnost nad tim događajima te da Palestinu smatra punopravnom državnom članicom Rimskog statuta, nakon što ga je ratificirala 2015. godine. Vlada Kanade, koju se inače smatra "kumom ICC-ja" jer su njezini diplomati odigrali značajnu ulogu u osnivanju Suda, tada je ICC-ju uputila pismo u kojem je tvrdila da sud nema nadležnost i da Kanada palestinska područja ne priznaje kao državu, a slična pisma stigla su iz još desetak zemalja.
Iste godine Bensouda je najavila i pokretanje istrage o ratnim zločinima u Afganistanu u vrijeme američke okupacije, pa je ionako zbog Izraela iziritirana administracija Donalda Trumpa reagirala na dotad neviđen način; uvela je sankcije protiv zaposlenika suda. Tadašnji šef State Departmenta Mike Pompeo optužio je ICC da provodi "montirane procese", a glavni državni odvjetnik William Barr za "korupciju na najvišim razinama tužilaštva" i "podložnost manipulacijama suda od strane Rusije".
Iako je gambijska odvjetnica Fatou Bensouda bez sumnje probila neke značajne barijere kada je u pitanju širenje nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda, Krever podsjeća da je ona na tu funkciju izabrana u vrijeme kada se događala pobuna afričkih zemalja protiv politike ICC-ja.
Sud je u to vrijeme optuživan za rasnu pristranost koja se očitovala u činjenici da se velika većina istraga odnosila na dužnosnike iz zemalja Afrike, a nezadovoljstvo je eskaliralo podizanjem optužnica protiv dvojice tada aktualnih šefova država, sudanskog i kenijskog predsjednika Omara al-Bašira i Uhurua Kenyatte. Prilikom svečane proslave 50. godišnjice Afričke unije 2013. godine, njezine članice ICC su javno optužile za rasizam i pozvale na napuštanje suda. Predsjednik Južnoafričke Republike Jacob Zuma odbio je 2015. uhapsiti i izručiti al-Bašira, koji mu je bio u posjeti, a trebalo mu se suditi za genocid u sudanskoj pokrajini Darfur. Godinu dana kasnije, iz ICC-ja izašle su Gambija, Burundi i Južnoafrička Republika.
Iako je evidentno da su afrički diktatori i ratni vođe rasnu pristranost ICC-ja iskoristili kako bi relativizirali vlastita zlodjela i izvukli se od sudskog progona, također je neosporno da su im argumente za takve manevre pružile upravo zapadne zemlje. One su vlastitim sabotiranjem suda kreirale dvostruki standard odgovornosti, jedan rezerviran za politički i ekonomski slabe države, i onaj rezerviran za moćne, čiji se državljani nikada neće naći na optuženičkoj klupi ICC-ja.
Možda i najiskreniju definiciju funkcije ICC-ja dao je pokojni britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook, nedugo nakon što je ta zemlja stavila svoj potpis na Rimski statut. "Ako smijem reći, ovo nije sud koji se osniva zato da bi privodio premijere Ujedinjenog Kraljevstva ili predsjednike Sjedinjenih Država", rekao je tada Cook, a prilično je izvjesno da ga je ruski predsjednik Vladimir Putin pritom dobro čuo.
