Kada bi se sastavljala top-lista neopravdano zapostavljenih knjiga otisnutih na hrvatskom jeziku, dvotomni ‘Stenogrami o podjeli Bosne’, objavljeni 2005. godine, ušli bi među prvih deset. Nastali od prijepisa prijeratnih, ratnih i poslijeratnih službenih razgovora Franje Tuđmana sa suradnicima, oni su zajednički projekt Feral Tribunea sarajevskih Dana i Fondacije Heinrich Böll, koji na više od hiljadu stranica nudi autentičan uvid u mehanizam stvaranja hrvatske državne politike prema susjednoj državi i njezinim narodima, politike čijim se posljedicama proteklih dana ponovno bavio Haški tribunal u žalbenom postupku šestorici bivših vođa Herceg-Bosne, hrvatske paradržave u BiH – a to su Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, redom osuđeni na visoke zatvorske kazne u prvom stupnju zbog ratnih zločina - što nam je i poslužilo kao povod za ovaj tekst. U njemu nećemo objaviti ni pedeseti dio onoga što zaslužuje publiciranje, ali ćemo pokušati probrati karakteristične misli i programatske ideje hrvatskih gospodara života i smrti o takozvanom bosanskom pitanju.
Da je Hrvatska istinu o svojoj prošlosti odlučila graditi na čvrstim temeljima činjenica, a ne na rahlu tlu nacionalnih mitova i zabluda, suha faktografija ‘Stenograma’ bilo bi prvorazredno povijesno vrelo na koje bi nas, ovisno o afinitetima, gonila znanstvena znatiželja ili obična ljubopitljivost, možda čak i školski programi. No, krenulo se u drugom pravcu pa su dealeri tuđmanističkih tlapnji postali tumači postkomunističke prošlosti, dok dokumente o stvarnim dosezima i motivima politike njihova voljenog vođe prekriva prašina. Trebalo je zatvoriti arhive nakon 1990. godine da bi se Tuđmanu neometano dizali spomenici.
‘Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama’, tumačio je Franjo Tuđman
Eto zato ovaj tekst.
Urednici ‘Stenograma’ Predrag Lucić i Ivan Lovrenović na samom su početku, kao opreku sadržaju, odabrali odlomak iz Deklaracije o Domovinskom ratu izglasane u Hrvatskom saboru 13. listopada 2000. godine, u kojoj piše: ‘Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman obrambeni osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.’
Slijedi prvi stenogram sa 7. sjednice Tuđmanova Vrhovnog državnog vijeća održane 8. lipnja 1991. godine. Još postoji Jugoslavija, a Tuđman već razmišlja kako prekrajati granice. Pa, uz ostalo, nakon opisa BiH kao države s brojnim Srbima, zapaža: ‘… A isto tako, gospodo, ako idemo u smislu osamostaljenja Hrvatske, bilo u savezu, bilo u potpunom osamostaljenju, te i takve granice Hrvatske, kakve su one danas, one su apsurd, one su nemoguće, ni u smislu upravno prometnom, a kamoli u smislu bilo kakve zaštite tih granica Hrvatske. I, prema tome, i sa našeg gledišta, ne manje, nego li sa srpskog postoji problem da se – postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata i povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća.’
Iz citiranog nema dvojbe, Tuđman je razmišljao o teritorijalnom proširenju Hrvatske, tj. o mrvljenju BiH na koju gleda s priličnim prezirom.
Zatim je govorio o problemu oko izbora Stipe Mesića, njegova tada bliskog suradnika, za predsjednika jugoslavenskog Predsjedništva. Veli: ‘Zbog toga je, i zbog toga sam ja poslije toga sastanka i rekao da možemo biti zadovoljni sa rezultatima toga sastanka. I zbog toga što znači, započinjemo razgovore sa problemom Bosne, odnosno razgraničenja i granica Republike Hrvatske. Usput, ja sam imao sastanak tamo sa hrvatskim predstavnicima, sa vodstvom Hrvatske demokratske zajednice, sa desetak njih i oni jasno podržavaju i zdušno podržavaju takvo naše stajalište, ali sam im rekao i to da ta hrvatska politika u Bosni i Hercegovini mora biti spremna i pripremati se na slijedeće događaje, kretali se oni u bilo kom vidu, ako se kreću u demokratskom, dogovornom, je u redu, samo po sebi, ali ako bi se kretali drugačije onda bi morali biti isto tako spremni da donose odluke, hrvatske odluke kao što će ih donositi srpska politika.’
I još malo o Tuđmanovoj političkoj inspiraciji.
‘Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. Mislim da u ovome krugu ljudi to mogu otvoreno reći. I nisam za neku visoku politiku koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile’, smatrao je Jadranko Prlić
‘…Ako se sporazumijemo na tom bitnom pitanju spornom između Hrvatske i Srbije o Bosni i Hercegovini, ako ostvarimo realne granice za Republiku Hrvatsku i ako se riješi taj problem tih prečanskih Srba na taj način da Srbija bude zadovoljna, onda se može raditi o tome da i Srbija prihvati takve osnove saveza koji bi bili za nas prihvatljivi i za druge prihvatljivi ili pak za potpuno razdruživanje.’
Preskačemo dosta toga, čak i detaljno čitanje stranica na kojima je otisnuta Tuđmanova misao da se rješenje nalazi ‘u razgraničenju Bosne i Hercegovine i ako to postignemo, znači onda možemo tražiti eventualno osnovu za Savez suverenih republika i država. Mislim da ćemo postići zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj, podjednako, a što muslimanska komponenta zapravo i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje, iako rješenje neće biti lako naći, ali ipak u biti to je to.’
Preskačemo, dakle, niz sličnih misli i stižemo do sastanka Tuđmana i suradnika s delegacijom HDZ-a BiH održanog 27. prosinca 1991. godine. I dok autori oda Tuđmanovoj politici danas govore kako je Herceg-Bosna bila ‘zajednica općina’ formirana bez namjere odcjepljenja od Hrvatske, Mate Boban, jedan od čelnika bosanskohercegovačkog HDZ-a, rekao je tada da ‘odnedavna na prostoru Bosne i Hercegovine postoji i jedna druga alternativa’, a to je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatska zajednica Posavina na sjeveru Bosne. I taj bi se prostor, prema Bobanu, u slučaju raspada BiH ili njezine nezavisnosti – a tada još nije bila međunarodno priznata – proglasio ‘nezavisnim hrvatskim prostorom’ i priključio ‘državi Hrvatskoj, ali u onom vremenu i u onom trenutku kada to hrvatsko vrhovništvo, kojem je i dosad naš narod apsolutno dao povjerenje vođenja, odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo’.
A da je kucao na otvorena vrata, jasno je iz Tuđmanova istupa na istom sastanku: ‘Sa perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nikakvih izgleda… Čak i kad bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice… hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?’
Ili: ‘U današnjim okolnostima, gospodo, nama više odgovara razgraničenje, sa općehrvatskog gledišta i sa gledišta hrvatskog puka u BiH. Zašto ne prihvatiti tu ponudu razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda?! Ne vidim nikakav ozbiljan razlog koji bi bio protiv toga.’
A ratni zločinac Dario Kordić svjedoči kako hrvatski narod u travničkom kraju ‘živi sa idejom konačnog priključenja hrvatskoj državi’.
Ovaj predratni ciklus HDZ-ovskog mudrijanja okončat ćemo još jednom Tuđmanovom primjedbom: ‘Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije Drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnost između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv.’ I, najjasnije: ‘Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika na taj način bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom i demografskim i teritorijalnim u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama.’
Što smo sve preskočili, ali prostora nestaje, a toliko toga je pred nama. Recimo, na sjednici HDZ-ova Predsjedništva 10. ožujka 1992. Mate Boban u izlaganju o prilikama u BiH informira okupljene: ‘Srećom, imali smo u Ministarstvu unutarnjih poslova za financijske poslove Brunu Stojića, jednog odanog čovjeka, kojega su, zbog toga što je takav bio, htjeli smijeniti. A taj čovjek nam je, recimo, dao u naše prostore Herceg-Bosne do sada preko 150 novih golfova, oružja da ne govorim.’
Evo i Prlića kao predstavnika Hrvatskog vijeća obrane na sastanku hrvatskog vodstva s hrvatskim čelnicima iz BiH, održanom 17. rujna 1992. u Zagrebu. Izdvajamo: ‘Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. Mislim da u ovome krugu ljudi to mogu otvoreno reći. I nisam za neku visoku politiku koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile’, smatrao je Prlić.
Idemo do 27. ožujka 1993. godine i Tuđmanova sastanka s Alijom Izetbegovićem u Predsjedničkim dvorima. Tuđman kaže gostu: ‘Alija, da vam sada otkrijem nešto: ja sam pristao da general Praljak ode u Herceg-Bosnu ili Bosnu i Hercegovinu nakon što sam od njega čuo izjave da on misli da ipak možda naši Hrvati tamo malo griješe prema Muslimanima.’
Šest mjeseci kasnije, 15. rujna 1993. godine, nakon silovitog hrvatsko-bošnjačkog rata te potpisivanja sporazuma s bosanskohercegovačkim vodstvom u Ženevi, Tuđman se u Predsjedničkim dvorima sastaje s Matom Bobanom i suradnicima. S tog druženja izdvojit ćemo samo istup spomenutog Praljka. ‘Uznapredovali odnosi između Hrvata i Srba, posebice na vojnom planu jer nama cijele postrojbe ovise o suradnji sa Srbima…’ I još: ‘Dok smo prije godinu dana mislili da sa Srbima ne možemo nikako razgovarati sada smo sa Srbima došli do nekakvog razgovora, sada bi trebalo otpočeti rat sa Srbima da sa Muslimanima omekšamo, vjerojatno će trebati vremena da se to psihološki okrene.’
Prelazimo preko još nekoliko stotina stranica na kojima Tuđman s jatacima pokušava ustanoviti ‘buduće granice hrvatske države’ u BiH, kako je rekao 22. listopada 1993., dok ga njegovi generali, poput Janka Bobetka, izvještavaju o prebacivanju čitavih brigada Hrvatske vojske u BiH. Stižemo do 5. studenog 1993. godine i Tuđmanova sastanka s predstavnicima Herceg-Bosne u splitskoj Vili Dalmacija. Iz podužeg Prlićeva izlaganja izdvajamo: ‘Mi se moramo približavati zaokruženju teritorija. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori.’
Na istom sastanku Praljak traži još vojne pomoći iz Hrvatske. ‘Pomoć Hrvatske trebala bi po mom dubokom uvjerenju biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje. Drugim riječima, ako bi se uzeo Vakuf, da se uzima Bugojno, jedinice u Imotskom, izviđanje njihovih zapovjednika i ostalog, ubacivanje jedinica preko noći, udar i poslije toga odmah izvlačenje natrag.’
Onda još stotine stranica piljarskih pokušaja podjele BiH pa čak i njezinih gradova poput Mostara. U cijelom tom krvavom tuđmanovskom teatru godinama se samo raspravljalo o rezanju BiH na komadiće i pokušajima varanja međunarodne javnosti maskiranjem prisustva hrvatskih vojnika u BiH, uz kozmetičke promjene poput sklanjanja Mate Bobana s istaknutih funkcija. I slijećemo u 11. lipnja 1994. godine kad se Tuđman opet susreo s Herceg-Bosancima. Tada je Ivo Lučić izgovorio i ovo: ‘Ja nisam sretan Washingtonskim sporazumima, ja sam kao Ljubušak, Hercegovac bio za jednu drugu varijantu, ja sam praktično Velikohrvat, ja sam htio bar Banovinu Hrvatsku, nezavisnu potpuno, bez ikakvih, bez Muslimana, bez Srba, itd. Međutim, očito je da to ne ide. Očito je da ova Federacija je sada ono što je povijesna nužnost, ono što je jedino moguće, i ono što je u ovom momentu najviše i ja sam spreman, znači, dovoljno sam pametan da znam da je to tako i da treba ići u provedbu toga.’
Mogli bismo citirati još stotine rečenica, ali nije li ovo sasvim dovoljno za stjecanje prave slike o karakteru hrvatske politike prema BiH?
