Kroz sudnice Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) prošlo je više od pet tisuća svjedoka koji su u brojnim procesima svjedočili o svojim iskustvima u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Mnogi od njih i sami su bili ratne žrtve, a njima se – prema odluci Vijeća sigurnosti UN-a, osnivača Suda i njegove Službe za žrtve i svjedoke – od samoga početka postojanja toga međunarodnoga sudskog tijela pridavala posebna pozornost, jer su mnogima zbog svjedočenja bile ugrožene egzistencija i osobna sigurnost. Nedavno je, godinu prije konačnog zatvaranja Haškoga suda, objavljena posebna studija o svjedocima, istraživanje koje su izradili sudska Služba za žrtve i svjedoke i Univerzitet Nort Teksas (UNT). Studija se temelji na iskustvima 300 osoba koje su u svojstvu svjedoka prošle kroz haške sudnice: istraživače je zanimalo koji su im bili motivi za svjedočenje pred tim tijelom i koliko je to utjecalo na njihovu egzistenciju, sigurnost, zdravlje, dobrobit, ali i posljedično oblikovalo njihovu percepciju pravde i samoga Suda. Obuhvatila je 47 žena i 253 muškarca, od čega je trećina bila svjedočila za obranu, a dvije trećine za tužiteljstvo.
Iz BiH je došlo 54 posto svjedoka, iz Hrvatske 20,7, a iz Srbije 16,3 posto. Što se nacionalne pripadnosti tiče, njih 26 posto izjasnilo se Bošnjacima, 31 posto Srbima, 27 posto Hrvatima, 8,3 posto Albancima, a sedam posto odbilo je takvu vrstu izjašnjavanja. Većina se izjasnila vjernicima, a agnosticima, ateistima ili vjerski neopredijeljenima smatralo se oko 19 posto ispitanih svjedoka. Zanimljivi su motivi koji su ih ponukali da svjedoče u Hagu: više od 97 posto učinilo je to kako bi pomoglo sucima u donošenju ispravne odluke, moralnu obavezu prema žrtvama istaknulo je 95 posto, a približno 81 posto željelo je ispričati svoju verziju događaja. Među važnijim motivima navedena je i želja da se slični ratovi ne ponove (80 posto), obaveza da se govori u ime mrtvih (oko 76 posto) i potreba da se ratne traume ostave iza sebe (približno 58 posto). Oko polovice svjedoka smatralo je važnim da se s okrivljenima susretne u sudnici.
S time da je u Hagu istina o devedesetima izišla na vidjelo složilo se 48 posto ispitanih, a samo 31 posto njih smatra da su kažnjeni odgovorni za teške zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Ipak, nešto više od polovice misli da će rad Suda pomoći u sprečavanju ponavljanja ratova
Većina obuhvaćenih istraživanjem izjavila je da zbog svjedočenja nije osjetila posljedice po svoju sigurnost, ali je čak osmina onih koji su zbog toga doživjeli kritike ili prestali komunicirati s bliskim ljudima. Jednog od sedmero ispitanih netko je pokušao spriječiti u svjedočenju ili je zbog toga doživio prijetnje, ponajčešće od optuženika ili njihovih bližnjih, ali i od vjerskih i lokalnih lidera. Petero svjedoka moralo je zbog svjedočenja promijeniti mjesto boravka. Od 44 osobe kojima se prijetilo samo su 22 zatražile pomoć vlasti i policije, što zasigurno govori i o njihovu povjerenju u sustav iz kojeg dolaze, a to potvrđuje i podatak da se čak 13 posto sudionika istraživanja i danas osjeća nesigurno u svom okruženju. Iako su mnogi, posebice oni koji su svjedočili za tužiteljstvo, svoje iskaze davali u osjetljivim političkim okolnostima (pogotovo u procesima hrvatskim generalima ili visokim vojnim i političkim dužnosnicima Srbije), većina smatra da je svjedočenje polučilo za njih pozitivne efekte: osjećali su se zadovoljnije, pozitivnije i ispunjenije, a mnogi su osjetili i olakšanje. Kad je o negativnim efektima riječ, navodili su napetost i zbunjenost te umor i iscrpljenost nakon iskaza.
Posebno je interesantno kakvi su stavovi svjedoka prema samom Sudu: kad je započinjao s radom, mnogi su se nadali da će utvrditi važne činjenice o sukobima i kazniti najodgovornije za ratove. Međutim, samo se 48 posto obuhvaćenih istraživanjem složilo s time da je u Hagu istina o devedesetima doista izišla na vidjelo, a svega 41 posto smatra da su ondje ustanovljeni krivci za zločine počinjene na eks-jugoslavenskom tlu. Još je gore Sud prošao po pitanju kažnjavanja krivaca: samo 31 posto njih smatra da su kažnjeni odgovorni za teške zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Ipak, nešto više od polovice misli da će rad Suda pomoći u sprečavanju ponavljanja ratova.
Premda i pri hrvatskom Ministarstvu pravosuđa postoji služba nadležna za zaštitu ratnih svjedoka i žrtava, nikome u Hrvatskoj nije palo na pamet napraviti sličnu studiju. Koliko je ta služba uspješna u svome radu uvjerili smo se nedavno i sami, kad smo neuspješno pokušavali doći do rodbine ubijenih u osječkim slučajevima ‘garaža’ i ‘selotejp’: izjavu za ‘Novosti’ dala je tek jedna osoba, ali pod uvjetom da joj ne objavimo ime. Nesumnjivo, svjedoci ratnih zločina počinjenih nad građanima srpske nacionalnosti još žive u strahu i zbog toga nerado svjedoče. Znaju da bi u hrvatskim sudnicama mogli doživjeti podcjenjivanje, pa i otvoreno vrijeđanje, poput onakvoga kakvo je čuo Milosav Katalina, žrtva brutalne torture u splitskoj Lori, kojemu je sudac Slavko Lozina u obrazloženju presude poručio da ozljede kakve je opisao ‘ne bi preživio ni Rambo’.
Veselinka Kastratović iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava godinama prati suđenja za ratne zločine. U svojstvu promatračice bila je na više od 20 suđenja, uglavnom onih vezanih uz zločine u istočnoj Slavoniji. Smatra da se iskustva svjedoka na suđenjima za hrvatske i srpske zločine razlikuju: svjedoci srpskih zločina ponajčešće pate od reaktiviranja proživljenih trauma, a složenije je s onima na suđenjima za zločine koje su počinili pripadnici HV-a i MUP-a.
- Postoje svjedoci koji nerado govore i kod kojih se vidi nelagoda, ali na pitanje suca o tome je li ih netko kontaktirao prije i tijekom suđenja uglavnom odgovaraju niječno. Sjećam se pritužbe svjedoka koji je bio pripadnik HV-a i koji je iznosio činjenice o jednom ratnom zločinu; iskazivao je strah za članove obitelji nakon mogućeg izlaska okrivljenika s eventualnog izdržavanja kazne. Mnogi svjedoci, među njima i članovi obitelji žrtava, nakon davanja iskaza pitaju: ‘Jesam li sad gotov, nemojte me više zvati…’ - kaže Veselinka Kastratović.
Svjedoci ratnih zločina i danas teško dolaze na sud kazati što znaju, jer je povjerenje i u pravosuđe i u političku volju da se zločinci napokon kazne izrazito nisko. Kastratović smatra da je tako i u Hrvatskoj i u Srbiji.
- Odluke ustavnih sudova Hrvatske i Srbije kojima se pravomoćno okončani postupci vraćaju na početak obeshrabruju i žrtve i svjedoke, a suđenja dovode do apsurda. Izrečene kazne počesto su na razini zakonskog minimuma, pa i to djeluje demotivirajuće. Osim toga, svjedoci se pozivaju višekratno, u čemu ne vide smisao, pogotovo ako je riječ o suđenju u odsutnosti - dodaje naša sugovornica.
Dokumenta – Centar za suočavanje s prošlošću samo je lani pratio 37 suđenja za ratne zločine, na kojima je bilo ukupno 117 okrivljenika. Milena Čalić Jelić posebno je pozorno pratila suđenje Tomislavu Merčepu. I ona je, poput Veselinke Kastratović, uočila demotiviranost svjedoka na suđenjima optuženicima srpske nacionalnosti, kojima se često sudi u odsutnosti.
U procesu Lora 1 civili srpske nacionalnost hrabro su krenuli u istražni postupak i detaljno govorili o svemu što im se dešavalo. No kad su shvatili da ni tužilaštvo ni sud nisu na njihovoj strani, mnogi su pred sucem Lozinom dobili ‘amneziju’ i nisu željeli ponoviti prijašnje iskaze – ističe Tonči Majić
- Smatram da to ukazuje na potrebu za snažnijom regionalnom suradnjom i da je takav trend korak unazad u praksi suđenja za ratne zločine s aspekta poštovanja načela pravičnog suđenja - kaže Dokumentina promatračica.
U toj udruzi smatraju da bi boljoj suradnji tužilaštva dviju zemalja doprinijelo i podizanje optužnica prema mjestu prebivališta osumnjičenika, a ne prema mjestu zločina. Koliko su i za žrtve i za svjedoke naporna suđenja u odsutnosti osumnjičenih dokazuju i dva suđenja za ratne zločine počinjene u slavonskom Popovcu između 1991. i 1995., kad su žrtve koje su preživjele mučenja i zlostavljanja morale dvaput svjedočiti pred sudom u Osijeku. Prema mišljenju Milene Čalić Jelić, svjedoci koji su o zločinima svjedočili pred domaćim sudovima imaju puno ozbiljnije probleme od onih koji su svjedočili u Hagu, a iskazuju i puno manje povjerenje u institucije.
- Žrtve često žele informativnu i emocionalnu podršku organizacija civilnog društva jer zaziru od državnih institucija: žale se na pomanjkanje empatije u ophođenju prema njima i njihovim obiteljima, na nerazumnost dokumenata i sporost sustava - ističe ona.
Poseban su problem traume svjedoka i preživjelih žrtava onih zločina koji ni 20 godina nakon rata nisu procesuirani, unatoč tome što postoji dovoljno dokaza. Takvi su zločini nad nesrbima u Bogdanovcima i Sarvašu, ali i nad Vukovarcima srpske nacionalnosti u ljeto 1991.
- Znam da postoje brojni dokazi tih zločina, ali ne znam razlog za neučinkovite istrage. Tužno je nakon svih ovih godina kad svjedoci i žrtve slušaju kako sve zločine treba procesuirati. Zločin u Bogdanovcima opisan je u tužbi za genocid Hrvatske protiv Srbije, ali ŽDO još ne podiže optužnicu. Za zločin u Sarvašu, izvršen 1. kolovoza 1991., još se ne zna broj žrtava, a ni kako su stradali onamo upućeni hrvatski policajci Zdravko Pokrajac i Milorad Đekić. Ima Mađara i Hrvata, žrtava za okupacije Baranje, koji se ni danas ne usuđuju podnijeti kaznene prijave. Pitaju se tko će im vjerovati i tko će ih zaštititi od počinitelja, koje možda još žive u blizini - govori Veselinka Kastratović.
Da odnos hrvatskog pravosuđa prema svjedocima ratnih zločina počesto ovisi i o stručnosti i (dobrim) namjerama predsjednika sudskog vijeća, potvrđuje i suđenje za brutalne ratne zločine počinjene u splitskoj Lori, koje godinama istražuje Tonči Majić iz Dalmatinskog odbora za ljudska prava. Atmosferu u sudnici diktirao je u prvom sudskom postupku već spomenuti sudac Lozina, a u drugom sutkinja Spomenka Tonković.
- Prvo suđenje obilježilo je vrijeđanje svjedoka od strane optuženih, njihovih branitelja i suca Lozine, no na drugom suđenju sutkinja Tonković nije to dopustila. Upravo je to ohrabrilo mnoge druge svjedoke iz regije da najave svoj dolazak u Hrvatsku - kaže Majić.
U sudskom procesu Lora 1 svjedočili su mnogi civili srpske nacionalnost iz splitskog zaleđa.
- Oni su hrabro krenuli u istražni postupak i detaljno govorili o svemu što im se dešavalo. Međutim, bilo je potrebno jako malo vremena da shvate kako ni tužilaštvo ni sud nisu na njihovoj strani i da se neće potruditi oko njihove zaštite, tako da su mnogi pred sucem Lozinom dobili ‘amneziju’ i nisu željeli ponoviti prijašnje iskaze. Osim njih, svjedočili su i neki od stražara koji su se pokušali suprotstaviti Tomislavu Duiću, zapovjedniku Vojno-istražnog centra Lora. I oni su također bili vrlo hrabri za vrijeme istrage, no istu hrabrost nisu pokazali u sudnici, nego su se izvlačili na loše pamćenje. Brzo su shvatili da istina nikoga na sudu na interesira te su jednostavno pokušali izbjeći neugodnosti i za sebe i za svoje porodice - opisuje Tonči Majić.
