Ove se godine u sudnicama Specijaliziranih vijeća Kosova u nizozemskom Hagu nastavio širiti zabrinjavajući trend: sve veći broj veterana Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), ratnih reportera i drugih aktera Kosovskog rata počeo se javno odricati vlastitih memoara, odnosno negirati njihovu vjerodostojnost i činjeničnu utemeljenost. To je vrlo loša vijest za haško tužiteljstvo, koje je te memoare namjeravalo iskoristiti kako bi dokazalo postojanje zapovjedne odgovornosti visokih oficira OVK-a za čitav niz ratnih zločina počinjenih nad srpskim i albanskim stanovništvom Kosova tijekom i nedugo po završetku rata 1999. godine.
Četvoricu haških optuženika – među kojima je najzvučnije ime dakako ono bivšeg kosovskog premijera i predsjednika Hashima Thaçija – tereti se za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, u sklopu kojega su njima podređene jedinice OVK-a vršile teror nad etnički i/ili politički nepoćudnim elementima kosovskog društva. Prema optužnici, Thaçi i trojica njegovih suoptuženika – Jakup Krasniqi, Rexhep Selimi i Kadri Veseli – svojevremeno su organizirali ili u najmanju ruku tolerirali masovne progone, otmice, zastrašivanje i mučenje kosovskih civila, pri čemu je smrtno stradalo oko stotinu ljudi.
Ratni memoari, od kojih su neki bili objavljeni uz pomoć javnih institucija Republike Kosovo, stoga su se činili kao odličan dokazni materijal: u njima su se često do detalja opisivale odluke pojedinih zapovjednika OVK-a te njihov utjecaj na vojnike i lokalnu zajednicu, kao i stroga disciplina koja je navodno vladala u redovima kosovske gerile. U trenutku objavljivanja tih memoara njihovim autorima vjerojatno nije bilo ni na kraj pameti da bi se 2024. mogli naći u Hagu kao svjedoci – i to tužiteljstva.
Kolektivno odricanje od memoara kakvome svjedočimo posljednjih mjeseci stoga ne predstavlja pretjerano iznenađenje. Bivši zapovjednik Kačaničke brigade OVK-a, Hajrush Kurtaj, tako je pred sudom ustvrdio da je u svojoj knjizi "preuveličavao stvari" i prezentirao ih kako je njemu odgovaralo, "a ne kako su se zaista odvijale". U lipnju se svojih memoara odrekao i kosovski novinar Nuhi Bytyçi, rekavši da oni predstavljaju tek "sjećanja jednog novinara, a ne povjesničara". S obzirom na to da je Bytyçi u svojoj knjizi često naglašavao kako su vojnici OVK-a "promptno slijedili sva naređenja generalštaba i drugih zapovjednih centara", postaje sasvim jasno zašto obrana četvorice optuženika želi osporiti njezinu vjerodostojnost.
U čitavoj priči pojavljuje se i jedno hrvatskoj javnosti dobro poznato ime: ono Luke Mišetića, nekadašnjeg odvjetnika generala Ante Gotovine u procesu za zločine počinjene tijekom i nakon operacije "Oluja". Gotovini se, baš kao sada Thaçiju i ostalima, na teret stavljala zapovjedna odgovornost za ratne zločine koje su počinile njemu podređene jedinice. O Mišetićevoj ulozi razgovarali smo s novinarkom Serbezom Haxhiaj, koja je za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) prva istražila ulogu ratnih memoara u današnjim haškim procesima. Prema Haxhiaj, Thaçi je odlučio angažirati Mišetića zbog njegovog prijašnjeg iskustva na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), ali i zbog njegovog dobrog poznavanja povijesnog konteksta devedesetih godina. No Mišetić nije dobio ovaj unosan posao samo zbog dobrog baratanja historiografijom.
- Obrana sada pokušava dokazati da vrhovna komanda OVK-a, kao gerilske vojske, u stvarnosti nije imala nadzor nad lokalnim zapovjednicima. To je novi pristup obrani koji je donio Mišetić - izjavila je Haxhiaj za Novosti.
Nedugo nakon što je u veljači 2024. službeno preuzeo obranu Hashima Thaçija pred Specijaliziranim vijećima Kosova, Mišetić je jasno iznio svoj stav po pitanju korištenja memoarske građe. "Ukoliko svjedok da izjavu u kojoj kaže 'tvrdim A', a u knjizi piše 'tvrdim B'", kazao je Mišetić, "sudsko vijeće ne može prihvatiti tvrdnju B. Tužilaštvo se ne može oslanjati na ono što je napisano u knjizi, ako je to u suprotnosti s onime što je svjedok rekao prilikom direktnog ispitivanja."
Mišetiću je potencijalna opasnost memoarske građe vjerojatno poznata još iz njegovih dana na MKSJ-u. Naime, u sudskim procesima hrvatskim časnicima 2000-ih godina često je figurirala upravo knjiga "Sve moje bitke" načelnika Glavnog stožera HV-a Janka Bobetka, čije su tvrdnje spremno iskoristili domaći i međunarodni tužitelji, npr. za potrebe podizanja optužnica za ratne zločine u BiH i na suđenju za zločine počinjene u Medačkom džepu.
Specijalizirana vijeća Kosova (SVK) sa sjedištem u Hagu osnovana su 2016. godine pod snažnim međunarodnim pritiskom, a na temelju ranije odluke kosovskog parlamenta. Primarna uloga SVK-a je procesuiranje ratnih zločina koje su počinili pripadnici OVK-a, a sud je dislociran van Kosova kako bi se osigurala njegova neutralnost. Iako je SVK službeno formiran kao dio pravosudnog sistema Republike Kosovo i kao takav prati kosovske zakone, financira ga Europska unija. U osnovi, radi se o sudu koji je de iure kosovski, no de facto međunarodni i zapravo svojevrsni nasljednik MKSJ-a. Tužiteljstvo SVK-a do danas je podignulo 12 optužnica protiv visokorangiranih oficira OVK-a, a 2020. donesena je i prva presuda – Salih Mustafa osuđen je na 26 godina zatvora (što je kasnije spušteno na 15) zbog ratnih zločina u Labskom polju na Kosovu. Rad SVK-a kontroverzna je tema u kosovskom društvu.
- Društvo na Kosovu te procese sagledava iz različitih uglova. Dio stanovništva daje punu podršku oficirima OVK-a kojima sudi SVK, dok veći dio ove procese uopće ne komentira. Rad SVK-a prate mediji i civilno društvo, pri čemu se sud uglavnom kritizira zbog navodnog montiranja sjednica zatvorenih za javnost i zbog oštrije kaznene politike u odnosu na MKSJ i lokalne sudove - komentirao je za Novosti Amer Alija, član Fonda za humanitarno pravo Kosova.
No kontroverze imaju i druge korijene. Iako su u optužnicama najzastupljenije žrtve srpske narodnosti – koje su uglavnom stradavale zbog svoje etničke pripadnosti – među njima se može naći i nezanemariv broj Albanaca i Roma, koje se proganjalo po političkoj osnovi. Dio žrtava albanske i romske narodnosti bio je zatvaran i ubijan zbog navodne kolaboracije s režimom Slobodana Miloševića, no mnogo Albanaca je stradalo i u političkom sukobu između OVK-a i stranke LDK Ibrahima Rugove. Riječima Serbeze Haxhiaj, "na Kosovu postoji svojevrsni tabu oko spominjanja sukoba između dvaju krila oslobodilačkog pokreta, tj. između Oružanih snaga Kosova Ibrahima Rugove i OVK-a koji je vodio Thaçi".
Usprkos sukobima iz prošlosti, LDK i Thaçijeva stranka PDK trenutno se drže neformalnog primirja. Zajednički neprijatelj – vlada Albina Kurtija i njegove stranke Vetëvendosje – omogućila im je zakopavanje ratne sjekire. Kurti je, sa svoje strane, bio i ostao glasni protivnik djelovanja SVK-a, no njegovoj karijeri zasigurno ne odmaže činjenica da se politički teškaši poput Thaçija trenutno nalaze vrlo daleko – iza haških rešetaka.
* Ovaj je članak izmijenjen 11. listopada 2024. u skladu s činjenicom da se ne radi o "novoj strategiji obrane optužene četvorke" (kako je pisalo u prvoj verziji), već je obrana jednog od četvorice optuženih od početka suđenja osporavala vjerodostojnost ovakvih knjiga.
