Neposredno prije nego što je objavljeno da će se koncem ovoga tjedna u Briselu nastaviti srpsko-albanski pregovori oko Kosova, u pojedinim kosovskim medijima zakotrljala se priča o tome kako je Hašim Tači pokušao protjerati misiju Euleksa s Kosova. Kao kosovski predsjednik, Tači naime ima formalno pravo da svojim pismom od Europske komisije zatraži produljenje Euleksove misije na Kosovu, a po medijskim tvrdnjama ovaj put je odlučio da to ne učini i tako navodno zalupi kosovska vrata pred europskom pravosudno-policijskom misijom, koja s jedne strane ima pravo ‘nadgledanja pojedinih odabranih predmeta i suđenja u okviru kosovskog pravosuđa’, a s druge realizira operativne poslove, odnosno ‘zadržava ograničene rezidualne kapacitete kao druga interventna instanca i pruža kontinuiranu podršku kapacitetima Policije Kosova za kontrolu mase i nereda’. Usto, ‘Misija nastavlja da upravlja svojim Programom zaštite svedoka i pruža logističku i operativnu podršku Specijalizovanim većima i Specijalizovanom tužilaštvu, u skladu sa relevantnim zakonima Kosova’.
Izbacivanje Euleksa s Kosova Tačiju je trebalo poslužiti kao uvod u suspenziju zakona kojim je u okviru Haškoga suda osnovano Specijalno vijeće za procesuiranje ratnih zločina na Kosovu kao dio kosovskog pravosuđa, ali sa sjedištem u Hagu i s međunarodnim sucima i tužiteljima koji će voditi procese protiv optuženih za ratne zločine. Kad je prošlog mjeseca Specijalno tužiteljstvo Haškoga suda za Kosovo objavilo da je podnijelo ‘optužnicu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti protiv predsjednika Kosova Hašima Tačija i drugih’, u javnosti se uglavnom njegov potez tumačio kao europsko miniranje američkog posredovanja u srpsko-albanskim pregovorima, odnosno vašingtonskog sastanaka Vučića i Tačija u organizaciji Trampovog specijalca Ričarda Grenela.
Ni službena reakcija američkog Stejt departmenta u kojoj je pozdravio namjeru haškog Specijalnog vijeća da procesuira zločine za koje je Tači optužen nije otklonilo sumnju da su Tramp i Grenel namjeravali isforsirati srpsko-albanski sporazum o Kosovu, a zauzvrat Tačija nagraditi amnestijom od sudskog progona. Uporište za tu sumnju njezini su zagovornici tražili u saopćenju Tužiteljstva Specijalnog vijeća koje je mimo ustaljene prakse objavilo podnošenje optužnice prije nego što ju je sudac Specijalnog vijeća potvrdio. U njemu, između ostalog, Tužiteljstvo navodi da je bilo prinuđeno optužnicu ranije objaviti zbog ‘kontinuiranih pokušaja Hašima Tačija i Kadrija Veselija da ometaju i podrivaju rad Specijalnih vijeća za Kosovo koja čine međunarodni suci’. Oni su, prema navodima, vodili tajnu kampanju da bi se ukinuo zakon kojim su Specijalna vijeća osnovana kao sud, i na drugi način opstruirali rad suda, kako ne bi bili ’izvedeni pred lice pravde’. Jedan od načina očito je bilo i izbacivanje Euleksa s Kosova jer bi bez njega i haško Specijalno vijeće za Kosovo bilo spriječeno da započne proces protiv Tačija, Veselija i ostalih koji su optuženi za ‘skoro 100 ubojstava, a identitet žrtava, među kojima su kosovski Albanci, Srbi, Romi i osobe drugih nacionalnosti, kao i politički protivnici, je poznat’.
Američke, ali i srpske vlasti demantirale su da se u Vašingtonu trebala dogovoriti i Tačijeva amnestija kao protuusluga za potpisivanje srpsko-albanskog sporazuma o Kosovu. Uostalom, kako bi iza leđa i mimo Europske unije i njezinih članica amnestirali Tačija kad ni SAD ni Srbija nemaju ovlasti nad Specijalnim vijećem za Kosovo. I Specijalno tužiteljstvo u svom je saopćenju za opstrukciju Specijalnog suda prozvalo samo Tačija i Veselija, optuživši ih pritom da su ‘svojim postupcima pokazali da su im osobni interesi važniji od žrtava njihovih zločina, načela pravne države i cjelokupnog naroda Kosova’.
Bez obzira na sve očitija razmimoilaženja Brisela i Vašingtona oko brojnih pitanja i politika, pa i oko Kosova, objavljivanje optužnice protiv Tačija ipak je ponajprije reakcija na pokušaje barem dijela kosovskih vlasti da smanje ili sasvim suzbiju europski utjecaj na rješavanje kosovskog čvora. Izbacivanjem Tačija iz pregovora s Beogradom pod pokroviteljstvom Unije, ali i SAD-a, čitav proces barem je zasad vraćen pod kapu Brisela i njegovih vodećih članica Njemačke i Francuske. I to je prošlo bez ikakvog protivljenja Trampove administracije. Grenel je pomirljivo poručio da je vašingtonski sastanak ionako bio koncipiran tek kao proces dogovaranja o ekonomskoj suradnji koja bi se postepeno uspostavljala i razvijala kao podloga za dogovor o političkim i statusnim pitanjima. U ime predsjednika Trampa odrekao se i plana o podjeli Kosova i razmjeni teritorija kao ‘američkog projekta’ sveobuhvatnog srpsko-albanskog sporazuma o Kosovu, pripisavši njegovo autorstvo smijenjenom bivšem državnom tajniku Džonu Boltonu. Međutim, i Bolton je odmah demantirao da je to njegov plan, potvrdivši tek da je podržao ideju koju su mu predložili Vučić i Tači.
U proteklih desetak godina, otkad traju srpsko-albanski pregovori o Kosovu, mnogo se mulja nakupilo i prekrilo velik dio procesa čija je ključna početna točka bio i ostao Briselski sporazum. Pregovarački proces je prekinut i zaustavljen u studenome 2018., a značajan dio Briselskog sporazuma ostao je mrtvo slovo na papiru, iako su ga Beograd i Priština potpisali i obavezali se na njegovo provođenje kao sastavnog dijela njihovih pristupnih pregovora o članstvu u EU-u. Najlakše bi bilo zaključiti da su srpske i kosovske vlasti glavni i jedini krivci za to što su briselski pregovori zašli u ćorsokak. Pitanje je, međutim, zašto je EU kao pokrovitelj i kontrolor pregovora dopustio da se ne realiziraju suštinski dijelovi Briselskog sporazuma. Prije svega, radi se o neprovođenju odredbi o uspostavljanju Zajednice srpskih općina kao srpske manjinske autonomije na Kosovu. Otkad je Ustavni sud Kosova presudio da formiranje ZSO-a nije u skladu s kosovskim ustavom, kosovske političke elite jednoglasno su počele ponavljati da neće dopustiti uspostavljanje Republike Srpske na Kosovu, a europski pokrovitelji nijemo su sve to godinama slušali kao da ih se ne tiče, iako su još od raspada Jugoslavije i izvještaja Badinterove komisije u svim novostvorenim državama promovirali i nametali manjinske autonomije kao model rješavanja međunacionalnih odnosa. Iz EU-a nisu odmah reagirali ni nakon što je postalo jasno da se u Prištini, ali i Tirani, iz protivljenja osnivanju srpske autonomije na Kosovu iznjedrila ideja o razmjeni teritorija i promjeni kosovskih granica sukladno etničkim linijama podjele kao uvod u ujedinjenje s Albanijom. Reakcije su uslijedile tek nakon što su Vučić i srpske vlasti prihvatili razgovor o podjeli kosovskog teritorija, a pogotovo nakon što je i Vašington pristao da se o tome razgovora.
Europski pregovarači i arbitri propustili su od Prištine tražiti da striktno realizira Briselski sporazum, pa ako treba i usvajanjem ustavnih promjena kako bi omogućila osnivanje ZSO-a, kao što su to ranije tražili od svih država nastalih na bivšem jugoslavenskom prostoru, i sada su se našli u situaciji da srpsko-albanske pregovore o Kosovu moraju oživljavati i voditi ispočetka. Već prvi razgovori koje će francuski predsjednik Emanuel Makron ovoga tjedna voditi prvo s kosovskim premijerom Avdulahom Hotijem, zatim i sa srpskim predsjednikom Vučićem, a potom i videokonferencija koju će Makron zajedno s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u petak održati s Vučićem i Hotijem, mogli bi otkriti hoće li se pregovori Beograda i Prištine vratiti u okvire Briselskog sporazuma ili će krenuti nekim novim tokom. A je li Briselski sporazum kao temeljni pregovarački okvir vraćen na pregovarači stol trebalo bi definitivno biti poznato javnosti nakon sastanka koji će u nedjelju s Vučićem i Hotijem obaviti europovjerenik za vanjsku politiku Žozep Borel i europski specijalac za pregovore Beograda i Prištine Miroslav Lajčak.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
