Dio programa obilježavanja 27 godina od genocida, u Memorijalnom centru Srebrenica, bio je posvećen ženama jer "žene su iznijele najveći teret rata boreći se već 27 godina za istinu i čekajući pravdu", kako je to u uvodu u međunarodnu konferenciju "Heroine Srebrenice" rekla Munira Subašić, predsjednica udruženja Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa.
Žene iz BiH, konkretno iz Foče, uticale su i na promjenu međunarodnog prava jer je na osnovu "slučaja Foča", procesa Zoranu Vukoviću, Radomiru Kovaču i Dragoljubu Kunarcu, Haški tribunal u presudi iz 2001. prvi put u istoriji međunarodnog humanitarnog prava utvrdio seksualno ropstvo u ratu i silovanje kao zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Možda najveću pohvalu ženama i majkama izrekao je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra, rekavši da "nema ljudske bijede od Niša do Banjaluke koja se nije zatrčala na ove žene, koja nije htjela da demonstrira nekakvu silu nad ovim ženama", ali da sve te "heroje" nisu u zatvor poslali "ni Vatikan, ni Kominterna, ni međunarodna zavjera", već upravo te žene.
Dio konferencije "Heroine Srebrenice" bila je instalacija/izložba "Majčina marama", u organizaciji Centra za postkonfliktna istraživanja, o čemu smo razgovarali s njegovom predsjednicom Velmom Šarić.
Srebrenica je samo prva stanica još jednog tzv. nomadskog spomenika. Kakav je značaj marama za bh. majke, a kakav globalno, posebno ako znamo da su žene iz BiH uticale na izmjene u međunarodnom pravu?
Instalacija "Majčina marama" na simboličan način predstavlja marame i šalove koje srebreničke majke, sestre i supruge, ali i ostale žene širom BiH, regiona i svijeta, koriste u svakodnevnom životu, a srebreničke majke i prilikom molitvi i pomena svojim najbližima. Nošenje marame za žene u BiH i regionu je simbol posvećenosti, ali i slobode izbora. Iskustva žena u BiH tokom i nakon rata veća su od narativa žrtve. Žene u BiH su majke, sestre, aktivistice, graditeljice mira, donositeljice odluka i još mnogo više. Herojska uloga i doprinos bosansko-hercegovačkih žena iz ruralnih sredina Istočne Bosne, uključujući Foču i Srebrenicu, koje su svojom hrabrošću i požrtvovnošću promijenile međunarodno pravo u oblasti procesuiranja seksualnog nasilja tokom konflikta, samo je jedan od ovih primjera. Aktivnosti i upornost majki Srebrenice, posebno kroz rad udruženja Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa okosnica su očuvanja sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i borbe za pravdu. Kroz svoj rad i zagovaranje za pronalazak nestalih ovo udruženje je značajno uticalo i na formiranje Instituta za nestale osobe BiH i Memorijalnog centra Srebrenica na mjestu gdje se danas nalazi.
Marame simboliziraju i snagu ovih žena, koje su bile prinuđene da iskorače iz uloge domaćica, a kasnije i žrtava. Emir Suljagić je istakao da su se pred sudom u Hagu zločinci našli zbog upornosti i želje majki, a ne nekih zavjera?
Iskustva žena tokom i nakon rata su veća od općeprihvaćenog narativa da su žene žrtve, a najveću ulogu u kreiranju alternativnog narativa formiralo je krovno udruženje Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa. Misija osnivanja udruženja je bila potreba da se pored utvrđivanja istine o tome šta se desilo u Srebrenici u julu 1995. godine sazna i istina o sudbini nestalih od 1992. do 1995. u Srebrenici i Žepi te Sokocu, Han Pijesku, Rogatici, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Višegradu i Foči. Prvi veliki protest majki desio se u januaru 1996., kada su od Međunarodnog crvenog križa zahtijevale da im se kaže nešto o sudbini muškaraca koji su ostali u Srebrenici, nakon što su jedinice pod komandom Ratka Mladića zauzele taj grad. Drugi protest je bio 1997. godine pred ulazima u međunarodne institucije u BiH, s jasnim zahtjevom – Hoćemo istinu! S tužilaštvom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, kao i Međunarodnom komisijom za nestale osobe u BiH počele su sarađivati 1998. godine. Formirale su bazu podataka, intervjuišući porodice preživjelih genocida, grupisale ih i slale u Hag, a ujedno se borile da posmrtni ostaci ubijenih u genocidu nađu smiraj u Memorijalnom centru u Potočarima. Članice udruženja su svjedočenjima, ustupanjem izjava i praćenjem suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i Sudom BiH dale historijski doprinos u hapšenju odgovornih za genocid i ratne zločine i u dokazivanju genocida i ratnih zločina počinjenih u Istočnoj Bosni. Bez njihovih svjedočenja i upornosti pravda ne bi bila dostupna. I 27 godina nakon genocida nastavile su svoju borbu za privođenje pravdi odgovornih za genocid i druge zločine. Kontinuirano su se zalagale za donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida i drugih zločina počinjenih u BiH, a sada se bore za implementaciju tih odredbi.
Ističete i solidarnost žena koje su slale svoje marame, kao i njihovu ljubav. U neku ruku, marame jesu i životi stradalih, isprepleteni sa životima onih koji su još živi i koji saosjećaju sa žrtvama?
"Majčina marama" ima za cilj kreiranje solidarnosti sa ženama i majkama svijeta kroz simbolično vezivanje marame za maramu. U Potočarima smo ove godine uspjeli izložiti samo dio od 2500 marama i šalova koje smo primili i zaista jesmo privilegovani pažnjom, ljubavlju i lokalnom i međunarodnom podrškom. Tokom međunarodne konferencije "Heroine Srebrenice" u Potočarima smo ugostili i visoke zvanice i žene liderke, poput Alice Wairimu Nderitu, Dunje Mijatović, Kathryne Bomberger, Tali Nates, Laurel Baig, Diane Kajmaković i drugih koje su zajedno sa našim majkama, ženama Istočne Bosne, povezale svoje marame i šalove na instalaciju i dale podršku ženskom zajedništvu, snazi i borbi za ljudska prava, pravdu i istinu. Uz njih smo izložili i marame Christiane Amanpour, Ann Linde, Bisere Turković, Aydan Özoğuz, Annalene Baerbock, Emine Erdoğan, kraljice Noor, Jadranke Kosor, Angeline Eichhorst, te mnogih žena, preživjelih, aktivistkinja i državnica i na ovaj način dali poseban pomen borbi majki Srebrenice, njihovom zasluženom mjestu u međunarodnoj borbi za prava žena, ali i stvorili nove planove i partnerstva na polju zaštite ženskih prava u ratu i miru.
Instalacija "Majčina marama" (Foto: Denis Ruvić)
Ovo nije prvi tzv. nomadski spomenik. U radu "Što te nema" Aide Šehović skupljali ste fildžane, kao simbol svih nepopijenih kafa. Fildžani su proputovali svijeta, sad su postavljeni u Historijskom muzeju u Sarajevu. Kakav je plan s maramama? Postoji li želja i za uvezivanjem sa žrtvama iz drugih krajeva?
Želja postoji, ali postoje i planovi. Naime, planiramo da mrežu žena i platformu koju smo stvorili tokom jula ove godine u Potočarima koristimo i dalje, da instalaciju "Majčina marama" promovišemo širom svijeta i kreiramo jače veze između udruženja žena, a posebno majki iz cijelog svijeta. Ove godine smo spojili majke i liderke iz Francuske, Južne Afrike i Bosne i Hercegovine i namjera nam je da sa njima nastavimo sarađivati u narednom periodu kako bismo jačali kapacitet Majki Srebrenice na globalnom nivou. Od 2020. i obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici, Centar za postkonfliktna istraživanja radi sa Memorijalnim centrom Srebrenica i Majkama Srebrenice na pronalaženju inovativnih načina obilježavanja genocida u Srebrenici i drugih srodnih ratnih zločina korištenjem umjetnosti, aktivizma, snimanja dokumentarnih filmova i obrazovanja. Instalacija "Majčina marama" i projekt "Heroine Srebrenice" je naš sljedeći korak u ovoj misiji, nakon rada na spomeniku "Što te nema" i programu "Memento: Fragmenti Srebreničkog genocida", te instalaciji "Duh doma" i "Ćilimi sjećanja", sve u cilju prikazivanja načina na koji su posljedice genocida vidljive danas, posebno u udaljenim lokalnim zajednicama gdje su društveni odnosi najviše narušeni.
