Čini se da pandemija koronavirusa, uz golem niz društvenih ekonomskih i političkih posljedica, ima i zanimljivo svojstvo da uzrokuje povijesnu amneziju. Sudeći po najvažnijim nacionalnim medijima, 16. travnja u kalendaru događaja važnih za hrvatski identitet nije se, naime, desilo ama baš ništa.
Nijedan od dva najvažnija dnevna lista nije ni u štampanom izdanju ni na internetskim stranicama – ovo važi i za sajtove javne i privatnih televizija te portale Index, Telegram i tportal - ni tekstićem podsjetio da su na jučerašnji dan 1993. godine pripadnici Hrvatskog vijeća obrane u selu Ahmići, pored Viteza u srednjoj Bosni, ubili 116 civila, među njima trideset i dvije žene te jedanaestero djece, uključujući i tromjesečnu bebu.
Pobijeni su uglavnom rafalima i bombama, no neki su možda živi spaljeni, kako je u izvještaju specijalnog izaslanika UN-a Tadeusza Mazowieckog opisao svjedok koji se krio iza ležaja: ‘Porodica iz ove kuće bila je u drugoj sobi: otac, majka, dječak od četiri godine i tromjesečna beba. Svjedok je čuo mitraljeski rafal i vidio kako žena i muž padaju na tlo. Vojnici su zatim polili naftom, koju su donijeli u staklenim bocama, sve sobe, uključujući i ležaj iza kojeg se svjedok krio. Zatim su zapalili kuću šibicama. Svjedok nije mogao reći da li je obitelj ubijena mitraljeskom vatrom prije nego što je kuća zapaljena’.
Svjedok je čuo mitraljeski rafal i vidio kako žena i muž padaju na tlo. Vojnici su zatim polili naftom, koju su donijeli u staklenim bocama, sve sobe, uključujući i ležaj iza kojeg se svjedok krio
Za taj je pokolj osuđeno šestero osoba, na čelu s Dariom Kordićem kojeg je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu osudio na dvadeset i pet godina zatvora, te Paškom Ljubičićem, kojeg je bosanskohercegovačko pravosuđe osudilo na deset godina zatvora.
Ahmići nisu bili slučajni incident: Žalbeno vijeće haškog suda je u drugostupanjskoj presudi protiv Kordića i Marija Čerkeza zaključilo da je ‘Hrvatska ostvarivala sveukupnu kontrolu nad HVO-om’ te da je ‘rukovodila u planiranju, koordinaciji i organizaciji HVO-a i da je postojao međunarodni oružani sukob između Hrvatske i Bosne i Hercegovine’. Dobro se prisjetiti haške presude Prliću, Praljku i ostalim liderima Herceg-Bosne: u njoj je Franjo Tuđman označen kao sudionik udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) koji obuhvaća progone, ubojstva, silovanja, deportacije, logore te razaranje i pustošenje gradova i sela, kako bi se postigao politički cilj etničkog čišćenja i pripajanja Hrvatskoj dijelova BiH.
Pokolj Bošnjaka u Ahmićima bio je logična posljedica i sastavni dio te politike: uostalom osuđeni kriminalac i HDZ-ov srednjebosanski Stürmbannführer Kordić sudjelovao je na sastancima s Tuđmanom sve do studenog 1995. Pokojni vrhovnik je na jednom od njih – između besjeda o blagodatima etničkih progona za stvaranje homogenih teritorija – izbrbljao sljedeće: ‘Manja je greška bila, ja znam da je bilo grešaka, priča se o Ahmićima i Stupnom Dolu. Da, to je užas. Ali, Ahmiće su inscenirali, razumijete, zajedno s Englezima, i obukli crne uniforme, razumijete, uključujući i ovakve hulje kao što je Čičak, koji je otišao dolje i snimao isto tako sa crnokošuljašima da bi kompromitirao Hrvatsku’ (iz transkripta Tuđmanovog sastanka s vođama Herceg-Bosne 15.12.1993.).
Bildanje i kukci su važniji od ikakvog sjećanja na ubojstvo 116 ljudi, pokolj koji je omogućio Zagreb u ime granica države na istoku Lašvanske doline.
U prevladavajućem medijsko-političkom javnom konsenzusu odgovornost za Ahmiće dominantno se pripisuje Kordiću i bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Državne volje da Hrvatska racionalno priđe vrhovnom sudioniku UZP-a, suoči se s destruktivnim elementima njegove politike te ih odbaci - nikada nije bilo: detuđmanizaciju nije mogao provesti sam Stipe Mesić. Međutim, dosljedno se odrediti prema Ahmićima nemoguće je bez suočavanja s činjenicom da je hrvatsku politiku prema BiH vodio Tuđman: izrazi žaljenja za žrtvama bez toga samo su licemjerje ili moralna nedoraslost. Što o Tuđmanu i njegovoj politici suvremena Hrvatska misli, govori to da mu državotvorna partija redovno hodočasti na grob, državotvorna opozicija po njemu naziva nacionalni aerodrom, obje su zajedno izglasale lažljivu deklaraciju o Domovinskom ratu koja brani njegovu bosansku politiku, a gradonačelnik Zagreba podigao mu je spomenik. Od tuđmanofilije odioznija je samo činjenica da Dariju Kordiću do danas nisu oduzeta odlikovanja.
Takva politika sjećanja nije samo toksična za hrvatske odnose sa susjedima, nego i zloćudna za samo hrvatsko društvo. Jaspers je u ‘Pitanju krivnje’ doveo u vezu mogućnost prihvaćanja krivice za zločine i razvoja demokracije u post-nacističkoj Njemačkoj. Usporedba, možda, zvuči pretjerano, no bivši zapovjednik britanskog bataljuna Bob Stewart je ustvrdio da zločin u Ahmićima ima obilježja genocida. Teza vjerojatno ne bi opstala na sudu, ali ne radi se bilo kakvom zločinu. Uz rušenje mostarskog Starog mosta, taj je pokolj simbol zločinačke hrvatske politike prema BiH, kao što je Srebrenica simbol srpske. Zato što su tamo masovno pobijeni ljudi u ime hrvatske nacije i države, Ahmići su jedno od ključnih mjesta hrvatskog političkog identiteta. Kao i Jasenovac – u određenom smislu i Bleiburg te zločini nakon Oluje - i Ahmići su povijesna trauma koju Hrvati nikad nisu naučili uključiti u nacionalni identitet te tako prevladati, što je moguće jedino razumijevanjem, prisjećanjem i iskrenim prihvaćanjem odgovornosti.
Zločini, uz to, nisu samo posljedica nacionalizma, nego i njihov uzrok: ‘leševi u podrumu istorije stvaraju kod ljudi egzistencijalan osećaj zajedništva uslovljen potisnutim osećanjima krivice’, piše Helmut Dubiel. Ta krivica konstantno provocira nacionalističku histeriju: nasuprot tlapnjama o tome da je dosta ‘ustaša i partizana’, ova zemlja neće izgraditi slobodno demokratsko društvo bez da raspravi prošlost i prihvati vlastite zločine, jer oni neprestano generiraju destruktivnu energiju čija je svrha njihovo poricanje, kao i oportunističko očuvanje privilegija dionika nacionalističke politike.
No da se vratimo na početak, zašto hrvatski mediji o Ahmićima ove godine gromko i složno šute? Logičan zaključak nije taj da prešućuju ratne zločine. Prijašnjih je godina, naime, redovno objavljivan velik broj članaka, uglavnom, doduše, vezanih za komemoracije i prigodne posjete političara, ili se radilo o prilozima kolumnista, ali bilo je i opsežnih svjedočenja rijetkih preživjelih svjedoka: sve to, naravno, uglavnom bez da su se do kraja problematizirali politički preduvjeti tog zločina.
Razlog što su mediji zaboravili na masakr 116 civila po svemu sudeći je, ipak, mnogo banalniji. Ove je godine uslijed pandemije komemoracija zločina u Ahmićima organizirana samo za uzak krug rodbine i vjerskih službenika. Nije bilo službenih posjeta i govora; oglasili se nisu ni premijer Andrej Plenković ni predsjednik Zoran Milanović, što ne znači da inače nužno bi.
Upravo u situaciji u kojoj nije bilo protokolarnih ili institucionalnih podsjetnika na zločin – što nije loše, jer institucije i osobe koje ih predstavljaju u Hrvatskoj češće služe falsificiranju ili zatiranju no održavanju sjećanja - nacionalni mediji imali su priliku da sami preuzmu ulogu društvene savjesti. Oni njoj, naravno, nisu dorasli (poznavajući recentnu povijest hrvatskog novinarstva - u kojoj su počesto djelovali kao instrument i agens zloćudnih politika - valjda bi samo bajkovito naivan čitatelj imao vjere u suprotno): u poplavi informacija o koronavirusu te posljedičnoj preopterećnosti novinara, urednici se Ahmića vjerojatno nisu prisjetili – ili su ih, u gorem slučaju, ocijenili nebitnim. Poplava informacija o pandemiji Večernji ipak nije spriječila da na čitavoj stranici objavi priču o svjetskoj prvakinji u bildanju (jučerašnji broj), ni Jutarnji da u današnjem izdanju donese na stranici i pol tekst o tome da je Kaufland sa svojih polica povukao jestive kukce.
Bildanje i kukci su, dakle, važniji od ikakvog sjećanja na ubojstvo 116 ljudi, pokolj koji je omogućio Zagreb u ime granica države na istoku Lašvanske doline. To govori ponešto o moralnom i intelektualnom kapacitetu medijskih urednika: u doba korone Ahmića se ili nisu u stanju prisjetiti – ili im nisu vrijedni spomena. Šteta za društvo: kad pandemija i prođe, naši će nas zločini čekati.
