U hrvatskoj javnosti je mimo tribine i prosvjedne akcije u vašoj suorganizaciji gotovo posve prešućena 31. godišnjica pokolja koji su postrojbe Hrvatskog vijeća obrane 16. travnja 1993. izvršile u Ahmićima. Nevladine udruge prošle su godine uputile zahtjev da jedan trg u Zagrebu imenuje po žrtvama Ahmića. Koja je važnost obilježavanja tog događaja? Jesu li zagrebačke vlasti odgovorile na zahtjev?
Kako se službena Hrvatska prisjeća ovog pokolja najbolje pokazuje i muk zvaničnih predstavnika Grada Zagreba, koji još nisu odgovorili na naš zahtjev. Prošlog mjeseca smo uputili požurnicu. Zahtjev su potpisali Centar za žene žrtve rata – ROSA, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), Centar za građansku hrabrost, Documenta, Ženska mreža Hrvatske, Centar za ženske studije i Regionalna adresa za nenasilno djelovanje. Imenovanjem trga pokazala bi se volja države za odgovornim sjećanjem, a mlade generacije dobile bi priliku da uče o odgovornosti njihove države u ratu protiv Bosne i Hercegovine. Prošle je godine Hrvatski narodni sabor BiH na ovu inicijativu negativno reagirao i oštro negodovao. Možda je i to razlog zašto još uvijek čekamo odgovor.
Haški sud je u slučaju Prlić i ostali utvrdio postojanje udruženog zločinačkog poduhvata na čelu s Tuđmanom, a s ciljem etničkog čišćenja i pripajanja dijelova BiH. Hrvatska i danas podupire falsificiranje povijesti i prezir žrtava, pa i sufinanciranjem izgradnje Muzeja HVO-a na prostoru bivšeg logora Heliodrom. Kakve su posljedice takve politike povijesti na odnose Bošnjaka i Hrvata?
Organizacija koju predstavljam obraćala se Ministarstvu odbrane BiH povodom izgradnje Muzeja na prostoru bivšeg logora. U odgovoru nam je jasno stavljeno do znanja da se tu ništa neće mijenjati, odnosno da je proceduralno sve korektno. No vjerujem da kada bi Hrvatska ukinula finansijsku podršku, od Muzeja ne bi bilo ništa. Kada bi zapadni susjed moje zemlje iskreno nastupao u ideji suživota Bošnjaka i Hrvata, manje bi se potenciralo na učvršćivanju etničkog aparthejda. On se prije svega očituje kroz nevidljive granice u nekim gradovima, ali i u modelu "dvije škole pod jednim krovom" ili pri biranju na položaje gdje je važnija etnička pripadnost, a ne kompetencija. Za muke bosanskih Hrvata dobrim dijelom je odgovorna i Hrvatska, odnosno politika koju nastoji implementirati u BiH. Prema njima se ponaša kao prema dijaspori, a ne prema narodu koji je stoljećima svoj na svome. To nas dovodi u paradoksalnu poziciju u kojoj je nekom građaninu centralne Bosne Zagreb bliži srcu od Sarajeva.
Razlikuje li se po vašem mišljenju odnos Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića prema BiH?
Milanović govori ono što dobar broj hrvatskih političara misli o BiH. On i Plenković se ne slažu oko mnogih pitanja, ali su u jednoj stvari istomišljenici: Bosna i Hercegovina mora biti etnički podijeljena država. Samo zato da bi Bosna i Hercegovina bila po mjeri onako kako ju u budućnosti vidi HDZ BiH. Za mene je to politika etničkog aparthejda. No oni to predstavljaju kao evropske vrijednosti.
Odnose hrvatskih i bošnjačkih elita odavno opterećuje pitanje izbora predsjedništva države. HDZ BiH kao vodeća hrvatska stranka inzistira na rješenju koje bi spriječilo mogućnost da hrvatskog predstavnika uglavnom biraju Bošnjaci. Vidite li mogućnost kompromisa?
Među Bošnjacima postoji strah od uskrsnuća Herceg-Bosne. Oni koji predvode politiku među bosanskim Hrvatima i dalje negiraju zločine, slave Herceg-Bosnu, potajno glorifikuju ustaše i sarađuju s Miloradom Dodikom na štetu Bošnjaka. Također, za sva bitna pitanja na konsultacije odlaze u Zagreb. U njihovim očima Stari most je hrvatsko nasljeđe. No na plakatima povodom kojekakvih aktivnosti, sve džamije oko istog mosta će u crkvene tornje pretvoriti. U očima bošnjačkog etničkog korpusa jednako je to politici koju provodi Dodik. S obzirom na već postojeća negativna iskustva sa Republikom Srpskom, rješenje hrvatskog pitanja neće uslijediti tako skoro.
Hrvatski političari ne posjećuju Ahmiće, bošnjački ne odlaze na komemoracije hrvatskim žrtvama koje su pripadnici Armije BiH istog dana ubili u Trusini. Spremnost za iskreno suočavanje s prošlošću ne iskazuje ni SDP BiH, a nedavno je povodom kritike bošnjačkog nacionalizma organizirana hajka na Franju Šarčevića. Dojam je da je i u bošnjačkom korpusu prevladao tvrdi nacionalizam?
Prije slučaja Franje Šarčevića imali smo linč Nevena Anđelića koji je u jednom tekstu analizirao politiku i postupke gradonačelnice Sarajeva što je kao rezultat imalo žestoke reakcije bošnjačkih radikala. Time se pokazalo da argumentovana kritika u našem društvu nije prihvatljiva. Bošnjaci se nisu izdigli iz pozicije žrtve. UDIK je 2016. objavio prve podatke Centralne evidencije spomenika. Mapirano je više od 2.100 spomenika koji su posvećeni ubijenim žrtvama proteklog rata. Oko 1.400 spomenika nalazi se na području Federacije BiH. Od tog broja 76 odsto je posvećeno Bošnjacima. Analize su pokazale da je sveprisutna autoviktimizacija. A to se opet može primijeniti i na ostale narode u BiH.
Gradonačelnici Banjaluke i Sarajeva su dobar primjer trenutnih politika u našoj zemlji, naročito kada su komemorativne prakse u pitanju. Dvije relativno mlade osobe odrasle su u podijeljenom društvu, no ne razumiju šta predstavlja suočavanje s prošlošću. Neprijatne teme odrađuju lukavo ili ih potpuno ignorišu. Nema propitivanja. Benjamina Karić odbija skinuti spomen-ploču na sarajevskoj Vijećnici, iako je njome cijeli srpski narod okaraterisan kao krivac za paljenje Vijećnice. Draško Stanivuković vojsci koja je počinila genocid u Srebrenici i etničko čišćenje u polovini BiH gradi spomenik u Banjaluci.
Predsjednik RS-a Dodik neprestano prijeti odcjepljenjem i negira genocid, pa i povodom najave nove Rezolucije UN-a o Srebrenici. Što očekujete od Dodika i koliko je za otrovanu političku atmosferu odgovorna podrška koju dobiva iz Beograda?
Za Dodika bi vjerovatno bilo idealno da se riješi stranog uticaja, a da pritom ostane strani kapital. Povlačenje međunarodne zajednice značilo bi nove sukobe za BiH. Zato se sve radi na njenom umaranju, a to je najbolje postići svakodnevnim provokacijama i skandalima. Koliki je uticaj Vučićeve politike na vođu bosanskih Srba svjedočimo svakodnevno. Očigledno je da Beogradu pogoduje destabilizacija naše zemlje. S obzirom na to da kultura briše granice gdje politika ne može, političari Srbije i RS-a sve više pokazuju interes za uvezivanje na polju kulture. I to ne bi bilo loše da se kao proizvod takvih politika ne dobije Andrićgrad kao važno turističko odredište koje nerijetko posjećuju gosti iz Srbije, pri čemu se potpuno ignoriše istrebljenje višegradskih Bošnjaka. Kada bi došlo do ozbiljnije destabilizacije svako bi htio svoje parče kolača. Znamo koji su rezultati toga, na hiljade ubijenih i raseljenih. Zato i jesu strogi protivnici Rezolucije UN-a o Srebrenici. Ona bi bila dokaz monstruoznosti takvih politika i ideja koje su još uvijek prisutne.
Elite u svrhu održavanja vlastite političke, društvene i ekonomske moći cementiraju nacionalističku politiku sjećanja. Je li suočavanje s prošlošću propalo i vidite li mogućnost za promjenu?
Suočavanje s prošlošću je trn u oku aktuelnim politikama, naročito onima koje mijenjaju historiju, zločince nazivaju herojima, posežu za autoviktimizacijom i ugroženošću svoga naroda. Proces suočavanja s prošlošću često stagnira. Ponekad se naprave mali pomaci naprijed, ali onda obično te etnonacionalističke elite povuku svoje poteze što opet dovede do nazadovanja ili trajnog stagniranja. Nedostaje nam regionalne političke saradnje na tom putu. Sve dok štitimo ratne zločince, imenujemo ih herojima, naše žrtve duboko poštujemo a druge ignorišemo, ne možemo govoriti o pomirenju i suočavanju. To je problem društva u tranziciji, kojem mi, bez pomoći međunarodne zajednice, nismo dorasli. Najbolji primjer za to je Haški tribunal kojeg ne bi bilo da smo se sami znali nositi sa našim zločincima.
